Fantom iz opere, prema mjuziklu E. Lojda Vebera, reditelj Jug Radivojević, Pozorište na Terazijama
Režirati na velikoj sceni Pozorišta na Terazijama, sa svim mogućnostima koje nudi tako veliki izvedbeni prostor, emotivno napetu priču prema mjuziklu Fantom iz opere kao zabavu za široke mase i lako štivo prepuno kičastih elemenata, pritom zanemariti slojeve dramskog i scenskog potencijala u ime i jedno u slavu lake zabave prenatrpane ispraznom simbolikom svojevrsni je skandal. To što Pozorište na Terazijama neguje bulevarski tip teatra, najčešće mjuzikle, ne treba uzimati kao manu, osim kada se pređe granica dobrog ukusa i radi puke reklamne izloženosti igrokazi prisvoje ime velikih mjuzikl predstava. Fantom iz opere u režiji Juga Radivojevića možda jeste dopadljiva predstava, ali je scenski predvidiva i nedorečena do krajnjih granica. Etički neodređena, estetski prazna. Ako se u obzir uzmu osrednjost, samodopadna efektnost, scenska neinventivnost u pogledu izvođačkih uloga, ostaje nejasno koja je potencijalna (subverzivna) poruka ovakve umetničke intervencije.
Pre nego što argumentujem svoje stavove želim da naglasim da je naš teatar trenutno prepun sličnih spektakularnih, zapravo ispaznih, igrokaza valjda jedino vrednosno opravdanih i dovoljno razumljivih reditelju i malom krugu ljudi koji predstavu stvaraju. Više od takvog, rekao bih kreativnog zamora, brine nedovoljno jasan kritički stav u javnosti prema umetničkoj malodušnosti i spektaklu površnosti. U odnosu prema umetnosti i mogućim kritičkim refleksijama postajemo konsekventno okrenuti poluradoznalosti, što bi u praksi značilo da smo skloni nasilnom usvajanju manira učtivosti. Reči Marsela Dišana izgovorene na jednom predavanju početkom šezdesetih u povodu tokova moderne umetnosti vrede i u ovom slučaju. "Masivno razvodnjavanje gubi na kvalitetu, a dobija na kvantitetu. Ono biva praćeno nivelisanjem sadašnjeg ukusa odozdo i u bliskoj budućnosti će za posledicu imati maglu osrednjosti."
Lice iza maske
Roman Fantom iz opere Gastona Lerua iz 1910. godine, inspirisan događajima iz doba pariske opere 19. veka, govori o dva čvorišta ljudske emotivnosti. Sa jedne strane nesrećna priča neostvarene ljubavi, dok se suprotno tome potencira maska sa kojom nastupa glavni junak, povučen od javnosti, odbačen i drugačiji po fizičkom izgledu. Dramaturška osnova mjuzikla nastalog na osnovu istoimene knjige izvedbeni potencijal crpi iz neprilagođenosti glavnog junaka u odnosu na lice drugog čoveka, pre svega i bukvalno u odnosu na Fantomovo deformisano lice.
Filozof Alen Badju piše da je jedan od najvećih događaja ovog veka stalna intencija za promišljanjem veza ,,između stvarnog i prividnog nasilja, između lica i maske, između nagote i prerušavanja. Ovaj momenat pronalazimo u veoma raznorodnim registrima, počevši od političke teorije pa sve do umetničke prakse’’. Pokušaji bega od realnosti, skrivanje pod maskom, prerušavanje pred drugim i drugačijim postali su simptomi našeg doba koje, prema Pazoliniju, nastoji da uniformiše sve autentično i konkretno. Taj centralni dramaturški motiv pri čitanju teksta, premda je u osnovi predloška uočljiva potencijalna nit tematske destabilizacije, u rediteljskom postupku Juga Radivojevića nije prisutan čak ni u tragovima. Osim sumornih scena karikiranja Slobodan Stefanović u glavnoj ulozi ne pronalazi način da iznese presudnu antitetičnost koja daje osnovu da se scenski predstavi Fantomov dramski lik. Nesrećno okruženje u kome pati i trpi dubine nepripadnosti i odbačenosti lik Fantoma u ovoj predstavi zanemaruje u ime prenaglašenih emocija i ljubavne patnje. Time se ne nalazi način da se izrazi kompleksnost lika, niti se ukazuje na vezivno mesto subverzivnog potencijala naglašene antitetičnosti. Slično se događa sa likom Kristin čijoj interpretaciji nije ostavljeno previše prostora da se izrazi pa potpuno ’’zarobljena’’ u otpevavanju svoje uloge zapada u prenapadnu afektaciju.

Muzika sugestivna, koreografija bez ideje
Jedna od važnijih tema mjuzikla prema čijoj licenci je nastala predstava jeste položaj umetnika u odnosu na svet koji ga okružuje. Uz razumevanje da predstava nije mogla izaći iz okvira licenciranog mjuzikla, ipak ostaje vidljivo da na sceni nije pronađena forma kojom bi se naglasila dihotomija između umetnika stvaraoca i umetnika zabavljača, naposletku između umetnosti i zabave. Sasvim suprotno, diskurs zabave upotpunjen je dramatičnim zapletom u kome je svaki korak patetično predvidiv. Time je predstava prepuna spektakularnih scenskih rešenja, opštih mesta i nametljive simbolike što doprinosi utisku lako gledljive, ali umetnički gotovo bezvredne izvedbe. Mjuzikl kao forma zahteva, između ostalog, i takvu vrstu estetike, ali se ne može i ne sme pretvoriti u teror banalne sapunizacije.
Upotpunjena u muzičkom, koreografskom i dramskom smislu predstava Fantom iz opere proizvodi na trenutke osećaj kvalitetne osobenosti i to jedino kada su pitanju muzički elementi predstave. Solisti su pokazali zavidan nivo tehničke iznijansiranosti u odnosu na formu predstave u kojoj su nastupili, a posebno je važno pohvaliti orkestar i dirigentkinju Vesnu Šouc. Muzički deo predstave je upečatljiv, sugestivan i interpretativno opravdan pa odlično prati tok dramske radnje. Problem je što pojedini izvođači ne mogu, pre svega iz neiskustva scenskog govora, da prate dramsku radnju i dolazi do opterećujuće distance između muzičkog i dramskog izražaja na sceni.
Nažalost, koreografski postupak Konstantina Kostjukova je konzervativan u pristupu, stoga neinovativan i nedovoljno studiozan što na sceni ne ostavlja prostora da telo deluje izvan nametnute forme. U odnosu na dramsku radnju i tematske nijanse predstave bilo je očekivati da se dogodi određena plesna samosvest kako bi se izašlo iz monotone igre bez dublje vrednosti.
Scenski sugestivne likove donose pre svih Ljubomir Popović, potom Božidar Stošić kao gospodin Lefevr sa dobrom merom komične izražajnosti, kao i Ivana Popović u ulozi emotivno hladne i pribrane madam Žiri. Manje dramske uloge ostale su po strani, gotovo poput dekora, sa čak nedovoljno dobro uvežbanom tehnikom dikcije poput Dušana Kaličanina koji je nastupio nerazgovetno u izrazu i prenapadno u gesti. To bi mogao da bude još jedan pokazatelj niske umetničke vrednosti ove predstave; naime, znamo još od Brehta do modernih teoretičara da se loš teatar prepoznaje pre svega u odnosu prema rediteljskom tretmanu malih uloga.

Izveštačena radoznalost
Glavni nedostatak ove predstave jeste u njenoj predvidivosti i površnosti sa kojom pristupa temi. Ne postoji ili je ovom kritičaru promaklo da uoči dublji sloj izvedbene ili koreografske strategije. Sve je pojednostavljeno do krajnjih granica, sve je u ravnoj liniji i bez onog zašto, sve je u efektu samodopadnosti, od mehanizovane scenografije do kičaste koreografije. Pozorišna izvedba, bez obzira na formu, odvija se u odnosu prema dimaničnosti radnje, dok je u ovom slučaju radnja na sporednom mestu, na njenom mestu cveta izveštačena radoznalost.
Pre nekoliko godina za sramnu državnu predstavu Konstantin, u režiji Juga Radivojevića, napisao sam da je posredi demagogija u službi kolektivne paranoje. Za ovu njegovu režiju mogao bih bez dvojbe napisati da se radi o igrokazu u službi kolektivne zabave. Ima li tome kraja ili nas tek čeka kolektivizacija svake vrste, prosečnost, osrednjost, primitivna zabava ne zavisi previše od umetnika koliko od vrednosnih kriterijuma i kritičkog promišljanja nas samih u odnosu prema zajednici, životu i svetu.
Foto: Marko Kažić

