Carstvo mraka, L.N. Tolstoj, režija Igor Vuk Torbica, Narodno pozorište Beograd
Vladimir Nabokov u eseju o Tolstoju insistira na tome da su ruskog pisca primarno zaokupljale dve velike egzistencijalne teme – život i smrt. Za razliku od Dostojevskog koji je pisao sa osećajem sažaljenja prema slabijima Tolstoj je, smatra Nabokov, živeo i pisao u stalnom egzistencijalnom procepu jer je bio "nesposoban da se nagodi sa svojom životinjskom prirodom i surovo je patio kad god bi ta priroda privremeno odnela pobedu nad njegovim boljim ja". To da je Tolstoj tragao za unutrašnjim čovekovim teskobama, pre svih silama mraka i zla, i narativno ih zahvatao kroz sintezu prema samom sebi svedoči i njegov prijatelj, pisac Maksim Gorki, kada u fragmentarnim beleškama o Tolstoju ističe njegovu misao: "Čuvajte se pre svega – za sebe, jer tada će i ljudima mnogo ostati".
Čovekova savest izvire iz postupanja. Zlo se manifestuje kroz moralni pad, ali i čovekov odnos prema samom sebi, svojoj savesti i postupcima. Tako se zlo ispoljava u egzistencijalnom i etičkom smislu postupanja, ono je uvek na granici između života i smrti. Sa jedne strane teskobnost postojanja, sa druge strane želja za dostizanjem cilja i ovapoloćenjem ideala. Dualnost čovekove prirode, nestalna borba između svetla i tame, što naglašava Simon Vej kada tvrdi da u sebi imamo iskustva dobra i zla, u isto vreme greh i bol, dobro i ono ružno u nama - odlučujuća je za čovekove postupke u svakodnevnom životu. Iz nje proishode pitanja savesti, priznanja krivice, pokajanja i odnosa prema Drugom i drugačijem.
Na rubovima s(a)vesti
Drama Carstvo mraka, delo započeto 1885. godine, odigrava se na rubovima s(a)vesti. Tolstoj je ovaj komad pisao inspirisan stvarnim događajem, na taj način nastojeći da umetničku poetiku na tragu dokumentarne građe približi prirodnom, iskonskom čovekovom lutanju, određenju prema sebi i za sebe. U osnovi drame je tema koristoljublja, dok se iz nje formiraju motivi zločina, nasilja, predrasuda, straha, priznanja i kajanja. Svi ovi motivi uobličeni su u dramski potentnu psihološku metaforu na čijem se temelju kristališe čovekova slabost i sklonost ka moralnom, duhovnom i fizičkom padu.
Realistična slika Rusije vidljiva iz komada Carstvo mraka, provala mahinacija, primitivizma i zverskih planova u ime materijalnog sticanja, zapravo je šira slika sveta gde se pojedinac suočava sa zlom nespreman da prekorači granicu dozvoljenog i prizna svoje grehe i osećanja. Ne čudi dakle da se u drami svi zločini događaju u ime religije, nevidljive sile kao štita pred ličnim suočavanjem sa postupcima. Duboko religiozni junaci ove drame patološki pravdaju svoje nemoralne poteze primoravajući se da nastave život u tunelima ličnog mraka i egzistencijalnog otpadništva.

Tačke apsolutnog zla
Nikita, sluga na ruskom imanju, u velikoj meri nesvestan svojih postupaka upada u sve dublje zlo. Nespreman da podnese društvo izmučeno nepravdom, porodicu u kojoj majka vodi glavnu reč, nestrpljiv pred željom za uspehom i napredovanjem mladi Nikita dostiže tačku apsolutnog zla iz koga nema izlaza i moguće katarze. Njegovi grehovi podstiču jedan drugi, pa on od neozbiljnog mladića ženskaroša željnog ugleda i slave postaje patološki nasilnik i alkoholičar, na kraju i ubica sopstvenog deteta. U liku Nikite krije se dubinska problematizacija zla čija se kulminacija u komadu kristališe pred rečima njegovog dobrodušnog oca koji bezuspešno pokušava da moralno deluje na mladog i nerazumnog sina. Nasuprot njemu, stoji majka opterećena materijalnim blagostanjem, sposobna da u ime novca uradi sve jer je, prema njenim rečima, "novac svakom poslu gospodar". Iz kolopleta ličnih i porodičnih frustracija nastaju pogrešne odluke i cveta apsolutno zlo. Nesposoban da se odupre grehovima iz prošlosti, pod uticajem majke i žene, Nikita upada u bezdan zločina ubijajući vlastito dete, unezvereno onesposobljen da više bude čovek. Krik i patnja pred dilemom ubiti ili ne ubiti tek su provala nakupljenog besa pred apsurdnošću i teretom života. Odlučuje se potom za život sa teretom, nespreman je da prizna počinjeni zločin, pa ostaje u moralnom mraku.
Porodica Nikitinog gazde Petra nalazi se u turobnoj svakodnevici nasilja, prepirke i mržnje. Petar je na umoru, prikazuje se kao nestabilan čovek u stalnom strahu pred neizvesnošću kome će nakon smrti ostaviti novac. Njegova žena Anisja pored netrpeljivosti u odnosu sa Petrovom starijom kćerkom, zaljubljena je u Nikitu, veruje mu i želi da što pre započne život sa njim. Ubrzavajući Petrovu smrt, uz pomoć praškova koje donosi Nikitina majka Matrjona, događa se kulminacija zločina. Pred činom ubistva Anisja oseća savest, ali ona ubrzo prerasta u osvetu. Ne čudi što se na kraju komada upravo ona žustro zalaže da Nikita ubije svoje dete, ona ga spušta pred njega, insistira da ubije jer tako želi da i njega uvuče u svet mraka koji podnosi otkada je ubila muža. Anisja je svoj život podredila Nikiti, iz ljubavi je počinila strašan zločin, a dobila je poniženje, nasilje i tužan život. Osveta je podstakla nove zločine.
Studiozan rediteljski pristup
U predstavi Igora Vuka Torbice efektno su dočarani svi tragični i realistični elementi drame Carstvo mraka. Od početnog mirisa tamjana na ulazu u pozorišnu salu do krajnje scene koja se izvedbeno problematizuje, uslovno govoreći, kroz antikatarzičnu završnicu reditelj pokazuje zavidnu meru studioznosti u odnosu prema tekstu, likovima i glumcima. Veliki providan zid od pleksiglasa deli publiku i izvođače na sceni što rediteljski opravdano naglašava zatvorenost junaka potencirajući njihovu nemogućnost da izađu iz sveta mračnih mahinacija, zločina, nasilja i teskobe. Taj svet sivila i zločina dočaran je i unutrašnjim prostorom na sceni koji je normativizovan, jednoličan, sa par stepenika i jednim krstom iznad scene.
Rediteljska rešenja čine se jednostavna, ali u toj običnosti iza svake scene krije se dublji smisao naglašen pre svega kroz neobične pokrete glumaca. Oni su poput bogalja, hramlju i unezvereno, gotovo automatski, izvršavaju zadatke. Retko pokazuju emocije, osim onih krajnje destruktivnih. Čini se da je Torbica u velikoj meri potencijalnu rediteljsku efektnost, što smatram opravdanim, zamenio za psihološko nijansiranje likova. Već smo puno puta gledali isprazne igrokaze prepune efekata u čijim se izvedbama pod krinkom političkog pozorišta ne dogodi ništa novo. Torbica je s pravom merom političko nadišao onim ličnim delujući subverzivno na nivou dijalektike čovekove etičke složenosti i nesavršenosti. Zapravo, mogli bismo nakon ove predstave postaviti pitanje kako ekstremo zlo predstaviti i čitati u teatru izvan političkog predznaka i gde napraviti granicu između dijalektike javnog i ličnog polja delovanja, subjektivnog i političkog diskursa?
Transformativnost zla
Problem ove predstave nalazi se zapravo na tragu onoga što je njena gore navedena prednost. Prenaglašavajući psihološke profile likova, od stare Matrjone, Akunjine, posebno Mitrića i Anjutke, Torbica iz psihološkog realizma koji zastupa na sceni ostaje nedorečen u karakterizaciji pojedinih likova. Tako se glavni lik Nikite dramski nedovoljno određeno i opravdano na sceni transformiše od šaljivog ženskaroša u nasilnika i ubicu, dok se ženski likovi tipiziraju kao zlo i nadasve pokretači samog zla. U predstavi dolaze do izražaja ženski likovi, a njihova priroda predstavljena je krajnje degradirajuće, na nivou svojstvenosti zla. Ne zalazi se, naime, dublje u njihovu prirodu i samu transformativnu potentnost što bi scenski moglo da naglasi motive i moguće uzroke pritajene zlobe kod ženskih likova ove predstave.
U tom smislu rediteljski postupak kojim se koristi Torbica previše usmerava pažnju na psihološke profile likova i njihove postupke što na sceni donosi kontraefekat nedorečenosti i nedovoljne dramatičnosti kada su posredi pojedini likovi. To se pre svega odnosi na ženske likove budući da su one u drami pokretači zla i svega lošeg što vodi ka apsolutizaciji naracije na nivo društvene isključivosti i mraka civilizacije isključivo iz ženskog ugla. Jedini otklon od te, možda nesvesne, banalizacije događa se u liku male Anjutke kada na kraju predstave nemim krikom pokušava da napusti taj svet mraka, ali ne uspeva.
Scenom ubistva novorođenčeta, mahnitim udaranjem bebe o postavljeni zid, reditelj i dramaturškinja Tijana Grumić hrabro ulaze u zonu neosetljivosti pojedinaca pred sveprisutnim zlom. Kao da su tim udarcima i mučnom scenom ubistva želeli da poruče da su mali ljudi često nevidljivi, odbačeni, zanemareni. U atmosferi mraka i jada nevidljivi ljudi čine ekstremno zlo čijim smo slikama svakodnevno preplavljeni i prema čemu smo prilično ravnodušni. Takođe, scena u kojoj Mitrić pojašnjava Aćimu šta je to kamata i kako funkcionišu banke ukazuje na sadašnju socijalnu raslojenost i ekonomsku i duhovnu bedu. Sa jedne strane stoje oni koji varaju i rade mimo zakona u ime zakona, dok su sa druge strane zbunjeni, poput Aćima, koji u čudu posmatraju nasilnost tog nevidljivog bezakonja predstavljenog kao lice zakona.

Umetnik sanjar (i)ili umetnik pijanica
Opštem utisku o rediteljskoj nedorečenosti u scenskom smislu ostvarivosti dekonstruktivne razrade tipičnih likova doprinosi i dosta neujednačena igra glumačkog ansambla. Pre svih Nikita, suštinski glavni antijunak ove drame, u izvedbi Ivana Đorđevića nedovoljno je prodoran i neujednačen u interpretaciji. Na trenutke je sugestivan i nastupa sa blagom ironijskom distancom što je na početku predstave prilično dobro, da bi u momentima kulminacije upao u karikiranje i napadnu gestikulaciju. Nebojša Ljubišić kao Aćim dočarava blagost čoveka svedenog na neupitna moralna načela, ali ne uspeva nasuprot tome da u svom liku nađe određenu tačku kulminacije kojom bi se oslobodio jednodimenzionalne izvedbene osnove na momente bliske patetici. Ljubomir Bandović nema dovoljno prostora da pokaže svoj potencijal, pa ostaje prilično formalizovan i nedovoljno pronicljiv u izrazu kao gazda Petar. Nikola Vujović kao Mitrić odlično uspeva da uskladi ničeanski rečeno umetnika snova i umetnika pijanca i da na sceni donese suštinski nesrećnog lika, nesposobnog da promeni sebe i svoje skrivene namere prema nevinoj Anjutki. Vujović svom liku dodeljuju netipičnu slojevitost i naglašava dramatičnu neartikulisanost zla posredstvom propratnih demona kajanja i savesti.
Olga Odanović u ulozi Matrjone ostvaruje efektivnu ulogu, emotivno hladnu osobu, gotovo nestvarno iznijansiranu. Ona je pogurena, šepa, sa iskrivljenim prstima, žena oivičena svojim zlom i koristoljubljem. Odanović je precizna u izrazu, jasna i dikcijski najstabilnija od svih. Hana Selimović u kompleksnoj ulozi Anisje donosi, iznad svega, neprikrivenu tugu, sentimentalnost i gorčinu čime se u izvedbenom smislu odlično uklapa u celokupnu atmosferu zločina i mraka. Ona igra nenametljivo, i zbog toga u takvom ambijentu izbija u prvi plan kao oličenje patnje pred teretom savesti. Vanja Ejdus kao Anjutka scenskim izražajem lepo dočarava potrebu za boljim i humanijim životom i šteta je što njen lik dramaturški nije više iznijansiran. Nastupaju, prilično uigrano i efektno, Anastasija Mandić u ulozi komične i znatiželjne kume, zatim Jelena Blagojević kao sanjiva i detinjasto nesrećna Anjutka, Ivana Šćepanović kao Marina i Novak Radulović kao svat.
Ima li smisla priznanje bez pokajanja?
Predstava Carstvo mraka, ako se izostave banalne tipizacije pojedinih likova kojih se reditelj možda i nije mogao osloboditi zbog naravi tekstualnog predloška, predstavlja rediteljski uspešnu i hermeneutički produbljenu izvedbu. U tematskom smislu, ova predstava je opomena svim malodušnim ljudima neopterećenim zlom koje ih okružuje da je pitanje savesti temelj svake zajednice. Usmerena ka pitanju zla i čovekovog moralnog pada ona se može pročitati kao tragedija egzistencije pred teretom sveta.
Gde su granice pokajanja i priznanja? Ima li smisla priznati bilo šta u svetu dehumanizovane izobličenosti? To su pitanja koja nadilaze teatar i zalaze u metafiziku, time dopiru i do samog čoveka kao pojedinca možda nesvesnog da je najveće zlo egzistencijalna nesvesnost samog zla.
Foto: Marijana Janković

