Urnebesna tama, Volfram Loc, režija Jovana Tomić, Atelje 212
Suočeni sa idejom savremenosti stupamo na sudište. Sledimo li Valtera Benjamina na sudskom procesu protiv sveg Postanja pojavljuju se svedoci, među ostalima, ,,poeta, koji oseća budućnost, likovni umetnik, koji je vidi, zatim muzičar, koji je čuje i filozof, koji je zna’’. Problem nastaje sa nepodudarnim svedočenjima svakog od njih kada se ,,ulažu sve nove i nove pritužbe i pozivaju novi svedoci’’. Viđenje tako postaje fenomen interpretacije i propisa individualne prirode. Utemeljeni u svoju istinu, ređaju se pritužbe i nastaje galama nerazumevanja pozicije Drugog i drugačijeg. Savremeno nerazumevanje drugosti Drugog, njegovih navika, potreba i vrednosti, markira dramski tekst Urnebesna tama, nemačkog pisca Volframa Loca. Nerazumevanje drugosti u otvorenoj interpretaciji svodi se na promišljenje dvoznačnosti između Drugog i njegove drugosti u levinasovskom smislu potencijalnog svođenja drugosti Drugog na pozitivno stanje čistoće.
Komad Urnebesna tama prati putovanje dva vojnika kroz zabiti nepoznatog sveta. Sa zadatkom da likvidiraju svog skrivenog kolegu vojnici se susreću sa civilizacijom kulturalne drugosti, sa likovima neotkrivenog sveta i situacija i time upadaju u etičku dilemu u odnosa na zatečenu drugost. Druga simbolička linija dramskog teksta Urnebesna tama propituje mogućnost iskazivosti tišine. Premda načelno živimo u multikulturalnom svetu slobode i prava na izbor, često čak i nesvesno ostajemo zarobljeni u predrasudama prema nerazumljivom Drugom. Da li se, pak, u posvemašnjoj pričljivosti i velikim naracijama može iskazati tišina? Može li se protestovati tišinom? Postoji li način da se scenski predstavi tišina i da se neizgovorenošću, goloćom pokreta, iskaže suština tematizovane problematike? Tim se pitanjima, između ostalog, bavi scenska postavka Urnebesne tame u režiji Jovane Tomić. Koliko, naime, problematizuje temu društvene drugosti, predstava toliko ukazuje na dvoznačnost klasične izvedbe i narativa u mreži rediteljskih, dramaturških i koreografskih vizija.
Dramaturgija, ples, izvedba
Više puta sam pisao o problemu čestog slučaja nepostojanja dramaturga u stvaranju predstave. Pod izgovorom štednje u programskim knjižicama često se može videti autorski tim predstave u kome ne postoji dramaturg. Rezultat je osrednjost, nedelotvornost i scenska monotonija. Dramaturgija je neophodan element svake predstave jer se u kombinovanju tekstualnih i scenskih značenja teksta, da citiram Patrisa Pavisa, dramaturška analiza usmerava na stvarnost komada postavljajući pitanja: ,,kako mogu da se opišu vreme, prostor, likovi; kako treba da se čita fabula; kako se komad odnosi prema vremenu u kojem je napisan, kako prema vremenu koje predstavlja a kako prema sadašnjem trenutku; u kakvom su međusobnom odnosu ove različite istorijske dimenzije?’’ Otuda pozitivno iznenađenje da predstava Urnebesna tama ujedinjuje elemente režije, dramaturgije i koreografije, čime ostvaruje značajan rezultat hermeneutičke promišljenosti izvedbe na relaciji telo-tekst-izvođač. Takav zajednički postupak individualizacije stvaralačkih procesa doprinosi značenjski promišljenoj insenaciji i ulazi na teritoriju epistemologije izvedbe kao procedure rasprsnuća tradicionalne reprezentacije.
Narativne epizode susreta sa somalijskim piratima, italijanskim kapitalistom, srpskim ratnim profiterom, katoličkim sveštenikom upotpunjene su koreografskom pozadinom čime se dovodi u pitanje izvedbeno telo. Suočeno sa postdramskim izrazom pozorišno telo postalo je vlastita stvarnost. Kako ističe teatrolog Hans-Tis Leman: ,,Dramski proces odigrao se među telima; postdramski proces odigrao se na telima. Na mestu mentalnog dvoboja, koje je jasno prevela psihička smrt, dvoboj na pozornici, pojavljuje se telesna motorika ili njen hendikep, lik ili izobličenost, celokupnost ili delimičnost. Ako je dramsko telo bilo nositelj agona, postdramsko telo postavlja sliku njegove agonije.’’ Ne postoji moje telo, postoji zajednica tela, mnoštvo tela u su-odnosu, dodiru. Postoje tela isprepletana značenjem nedodirljivog i neiskazivog. Telo je, naglašava Fuko, glavni akter svih utopija. Zato je temeljno pitanje postdramskog pozorišta pomak izvedbenosti tela sa čiste fizičkosti na mogućnost čitanja predstavljačkog tela. Poetika koreografkinje Maje Kalafatić pomera čisti ples ka dramaturgiji plesa i tako telu daje specifičnu poetiku kulturalne (ne)sigurnosti. Svaki narativni postupak u predstavi praćen je koreografskim izrazom telesne neuravnoteženosti čime se uspešno produbljuje dramaturški tok značenja. Naglašena performativnost glumaca ukazuje na podtekstualna značenja odbačenosti Drugog u kontekstu rediteljske i dramaturške vizije tematskog označitelja.

Telo i političnost zajednice
Dramaturg Dimitrije Kokanov uspešno uvezuje scenske prizore susreta nemačkih vojnika sa raznolikim čudacima – od gusara do sveštenika – i tako naglašava licemerje zapadnih individualaca u odnosu prema, u skladu sa predrasudama rečeno, divljim i necivilizovanim narodima. U fokusu istraživanja autorskog tima predstave, kako mi se čini, jeste pitanje izvođačkog tela kao potencijalne samovesne egzistencije u pokretu. Iskorištavajući mogućnosti telesne izloženosti scenska gesta sa lakoćom uništava ,,ozbiljnost učene kulture tela i uzdrmava moralne i semiološke temelje’’.
Minimalistička scenografija, prigušenost svetla, kostimi u stilu neuhvatljivih slojeva individualnosti, performativnost izvođača i naracija praćena koreografskim zaslonom ukazuju na suštinski momenat otvaranja ka dubljem istraživanju teme, izvedbe i konteksta reprezentacije. Mimetička posredovanost uz naglašen pokret i gestu, sa manjkom iskazivosti, uspešno dočaravaju pitanje mogućnosti ostvarenja apsolutne tišine u vremenu velike buke. Koristeći se rediteljskom metodom umrežavanja postupaka predstava ne ulazi u pamfletsko parolašenje, već se usmerava na društveno razotkrivanje političnosti zajednice. Uz to, uspešno je naglašena intimna veza između narednika Pelnera i njegove pomoćnice Dorš. Paradoksalno, njihovi nastupi su uniformisani, gotovo bez emocija i taktilnosti, ali izrazom otuđenja uspevaju da ostvare emotivni izvedbeni proboj.
Razigran ansambl
Mladi glumački ansambl je jedan od najboljih koji sam gledao u poslednje vreme. Pre svih Dejan Dedić kao Pelner nastupa sugestivno i distancirano, u isto vreme emotivno i komično, uspevajući da zadrži u svojoj statičnosti dublju slojevitost lika. Dedić je ovom ulogom pokazao majstorsko glumačko umeće i briljirao u izrazu. Usuđujem se da kažem da je trenutno jedan od najboljih glumaca mlađe generacije.
Ana Mandić precizna je u koreografskom segmentu predstave i dopadljiva kao somalijski pirat Ultimo Majkl Pusi. Marko Grabež fulminantan je u nastupu, ipak sa dobrom dozom izvedbenog temperamenta u intervalima osećanja nesreće i otuđenosti. Jovana Stojiljković kao Dorš dočarava emotivno neostvarenu i stidljivu devojku sa minimalnim scenskim sredstvima. Ivan Mihailović srpskog profitera Stojkovića igra incentivno i dikcijski tačno, dok uspešno nastupa i u koreografskom segmentu predstave. Vučić Perović je odličan kao sveštenik Karter, u nastupu spaja preciznost u izrazu i komične elemente performativnosti.

Sudište istorije
Predstava Urnebesna tama, u režiji Jovane Tomić, upečatljiva je u izrazu i dobar je primer uspešne kreativne saradnje između reditelja, dramaturga i koreografa. U izvedbenom smislu postignut je značenjski segment posredovanja između umetničke reprezentativnosti tela i društvene problematizacije drugosti. Nestvarni Drugi ostao je na sudištu istorije. Kolektivni identitet potire drugost kao opasnost. Pojam kolektivnog kulturnog identiteta je opasan i, kako potencira pisac Mario Vargas Ljosa, ,,sa društvene tačke gledišta, on je sumnjiv i veštački, ali ne više od toga; međutim, kad se gleda iz političke perspektive, vidimo da on ugrožava najdragocenije dostignuće čovečanstva – slobodu’’. Koncept identiteta isključuje drugost budući da je svaki identitet u osnovi kolektivistički i time neizostavno dehumanizujući.

