Ratuju li samo ljudi?

Nenad ObradovićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Iz života insekata, Karel Čapek, režija Ivan Vuković, Beogradsko dramsko pozorište

Pisac uronjen u problem nesavršenosti sveta ima potrebu da potencira svoj pogled na stvarnost i ličnu veliku istinu. Najčešće se govori o tome da je važan pisac onaj koji svojim delom ostane savremen u budućnosti, nakon protoka čuvene vremenske distance. U potrebi za opštim reagovanjem prema nepravdi pisac nastoji da, kako je pisao Ežen Jonesko, misli u pokretu i tako neprestano ispituje. Kritičar, pak, mora ,,prodreti do skrivenih zglobova dela’’ i napraviti digresiju. Pisac i filozof Karel Čapek na tom tragu počinje da piše tokom Prvog svetskog rata i smatra se jednim od osnivača naučno-fantastične književnosti. Neretko je u delima koristio metaforu i satiru, dodeljivao je životinjama ljudske osobine, ukazivao je tako da ne postoje stabilni i konačni identiteti. Svi smo u neprestanoj promeni pred nadolazećim, zarobljeni napuklinom identitetske raznolikosti.

U delu Rat ljudi i daždevnjaka, napisanom pred početak Drugog svetskog rata, Čapek za glavnog junaka uzima Andriasa Šeuzerija, pametnog daždevnjaka koji ,,ume da govori, mada pomalo kreketavo; raspolaže otprilike sa četiri stotine reči; govori samo ono što je čuo ili čitao; o samostalnom mišljenju se kod njega, naravno, ne može govoriti’’. Taj pametni vodozemac je satira čovekove nesavršenosti i opomena uniformisanosti mišljenja. Sličan postupak Čapek koristi u mladalačkom delu Iz života insekata, koje je napisao uz pomoć brata Jozefa. U njemu se koristeći satiru i društveno angažovanu poruku, pre svega antiratnu, obračunava sa kolektivnim naslagama nasilja, mržnje i isključivosti. Čapek pokušava da ukaže, posebno u dramskim delima, da su kolektivni identitetski konstrukti kao što su narod i nacija izvori političke traume i egzistencijalne dezorjentacije i da se njihovim isključivim naglašavanjem teži mestu za sebe, uz uništenje svih ostalih. Posredi je ona vrsta odnosa sa Drugim/prema Drugom o kojoj teoretiše Džudit Batler kada govori o politikama žalovanja i vlastitoj odnosivosti prema nasilju i politici.

Uprkos činjenici da je Čapekova satira Iz života insekata veliki broj puta izvedena na svetskim scenama, u prilog čemu govori i da je odmah nakon objavljivanja igrana u Americi i Velikoj Britaniji, u Srbiji je praizvedbu doživela nedavno, na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, u režiji Ivana Vukovića. Drama o Putniku nezadovoljniku, koji odlazi u šumu daleko od ljudi, kulminira njegovim susretima sa šumskim insektima, leptirima, balegarima, mravima, zoljama... Putnik prisustvuje neprestanom ratu među insektima prepoznajući čak i u njihovom svetu situacije iz života ljudi od kojih je pobegao. Savremena tema, velika scena i situaciona scenska napetost nisu bili dovoljni da Vuković ostavi produbljeni rediteljski pečat. Nasuprot tome, gledao sam zamornu i složenu predstavu prepunu viđenih rediteljskih rešenja, scene natrpane preteranom pričom izvan svake logike pozorišne režije, sve upotpunjeno efektnom vizuelizacijom valjda pod izgovorom postdramske pozorišne poetike.

Veliki problem predstave Iz života insekata jeste konstantno rediteljsko usložnjavanje situacija tako da se slivaju u jedan opšti kontekst. Sasvim pogrešno, teži se naglašavanju tematske posebnosti velike priče revolucionarnog karaktera, dok se u potpunosti negira individualistički karakter promene i identitetskog žalovanja pojedinca. Ključno pitanje režije u pozorištu nije u tome da li svedočimo funkionalnoj fuziji scenskih elemenata i situacija, nego pre svega kako su predstavljeni, da parafraziram Patrisa Pavisa, ,,odnosi koji vladaju između scenskih sistema’’. Neprestanom težnjom za što boljim funkcionisanjem konkretnih situacija na sceni, u želji za isticanjem opšte antiratne poruke, ukida se svaka individualnost tako da se ne nazire kontekst promašenosti, nesreće, nezadovoljstva i isključivosti. Upotpunjena neautentičnim porukama protiv nepravednog sveta i ratnih profitera, predstava ostaje zarobljena u statičnom postupku već viđenih prizora, od mikrofona do eksplicitnosti, prepuna scenskog šarenila. Ono što fascinira, smatra Moris Blanšo, oduzima moć da mu dodelimo smisao.

Drugi problem proističe iz prethodnog. Usled naglaska na velikoj priči o svetskoj nepravdi, veliki broj scena zapada u prazan hod i proizvodi čistu dosadu. Ako prizori nisu dosadni, onda su napadni. Nema sredine, sve je u ovoj predstavi u krajnostima. Već početak izvedbe, uz sladunjave priče iz ljubavog života leptira, uvodi blještavu karikaturalnost likova koji nerazgovetno ponavljaju zgode i nezgode zaljubljivanja i patnje zbog ljubavi. Putnik je pritom negde do sredine predstave u potpunoj ilegali, bez konkretne svrhe i zadatka na sceni. Taj manir da se glavni lik u predstavi smuca po sceni bez konteksta, često i teksta, očito pokazuje rediteljsku potrebu za stvaranjem funkcionalne scene i situacija, pre nego za dozivanjem emotivnih slojeva junaka drame.

Likovi u svetu insekata, od nesrećnih balegara u stalnoj potrazi za svojom loptom govana, preko proždrljivih zolja, glista, parazita do ratobornih mrava predstavljeni su jedino u okviru opšte priče o bezuslovnoj ratnoj teritoriji, pa su scenski gotovo negledljivi. Scena rata u mravljem svetu prikazana je toliko banalno i nedosledno da je u potpunosti dočarala poetiku predstave u celini. Drugim rečima, rat mrava praćen je nesnosnom bukom i napadnim muzičkim nastupom usled čega se ne nazire dublji sloj individualne nesreće već se izrazitim situacionim efektnostima opet u prvi plan ističe funkcionalnost u scenskom kompomovanju i reprezentaciji velike priče. Ovakvim postupcima gotovo po pravilu ono kritikovano paradoksalno postaje afirmativno, politično postaje manipulativno političko. Prizivanje revolucije sa pozorišne scene možda jeste estetski dopadljiv momenat, takođe i prilično lagodan, ali opšteprihvaćeni trend pozivanja na pobunu ulazi u koliziju sa toliko potenciranom potrebom za slobodom. Istinsko pozivanje na slobodu je antirevolucionarno i antikolektivno, jer svaka revolucija u svojoj suštini podrazumeva krv, nasilje, rat i patnju. Potenciranje vlastite revolucije bez kritičnosti je šamar (ne)osvojenoj slobodi.

Scenografija je nefunkcionalna, sa strane su postavljeni paravani na koje se povremeno penju glumci, što vidim kao sasvim nepotreban i suvišan detalj, u pozadini su muzičari koji uživo sviraju, na sceni je trava čime se uspešno dočarava prirodni ambijent. Kostimi su različiti od scene do scene, prilično su funkcionalni, uz nekoliko izuzetaka prenapadnosti, poput kostima u početnoj sceni sa leptirima. Koreografski momenti predstave su nedelotvorni i scenski neopravdani jer su bez koncepta i gotovo nabacani kao nepotrebne sekvence predstave.
Miloš Đorđević u ulozi Putnika odličan je kao lutalica i otpadnik od ljudi, donosi izvanredan scenski izraz i prava je šteta što mu nije dato više prostora. Usled rediteljske nedoslednosti, afektivno i napadno igraju Katarina Marković i Milica Janevski, posebno u momentima muzičkog nastupa. Jovo Maksić u više uloga nalazi dobar način da simplifikuje složenost likova koje igra. Maestralan je Vladan Milić, posebno kada je posredi transformacija likova na sceni, dok Nemanja Oliverić više uloga donosi dopadljivo i nadahnuto u izrazu. Nastupaji više mehanički i neuverljivo Lako Nikolić, Milorad Damjanović i Aleksandra Alač.

Predstava Iz života insekata je vizuelno dopadljiva, ima nameru da bude važna, ali je usred težnje ka čistom funkcionalizmu u postupku ostala značenjski prazna. Čapekov satirični svet u viziji Ivana Vukovića je pojednostavljen, bez osobenosti, na trenutke prizeman i blasfemičan. U napadnosti krije se praznina, buka prikriva istinu. Uniformisanost izraza u savezu sa neukusom, naglaša Gete, najveći su neprijatelji umetnosti.

Foto: BDP

Podeli sa prijateljima

FB  TW