Da li suočavanje sa prošlošću ima budućnost u Srbiji?

Stefan MilosavljevićPolitika, Tekst, Vesti

Politika
Petooktobarske promene predstavljaju prekretnicu u savremenoj istoriji Srbije, trenutak koji je označavao kraj oružanih sukoba, ekonomskih sankcija, kriminala i odmazde nad političkim neistomišljenicima, ali i početak procesa političke i društvene transformacije iz autoritarnog u demokratski poredak. Potreba da se prevaziđe nasleđe iz 1990. iziskivalo je ne samo diskontinuitet sa nacionalističkom politikom, već i korenite društvene promene: procesuiranje odgovornih za ratne zločine, reformu institucija, simboličke i materijalne reparacije za žrtve i utvrđivanje istine o zločinima koji su počinjeni.

Uslov međunarodne ekonomske i političke podrške bio je usko povezan i uslovljen saradnjom sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju: od predavanja arhive do isporučivanja visoko pozicioniranih pojedinaca unutar političke, vojne i bezbednosne strukture zbog optužbi da su učestvovali u ratnim zločinima. EU i SAD su od samog početka zahtevali od post-konfliktnih zajednica da preduzmu sve potrebne mere za uspostavljanje demokratskih institucija, vladavine prava i tržišne ekonomije. Međunarodna zajednica je svojim kontinuiranim pritiscima na novonastale države da isporuče haške optuženike pokazala da je bezbednost u regionu i uspešna demokratizacija nemoguća bez obračuna sa masovnim kršenjem ljudskih prava tokom 1990. Međutim, uprkos prvobitnom insistiranju na suočavanju sa prošlošću i normalizaciji zasnovanoj na istini, politika međunarodnih aktera se promenila u pogledu shvatanja bezbednosti.

Tokom i nakon oružanih sukoba na prostoru bivše SFRJ međunarodna zajednica, a pre svega EU i SAD, je posredno i neposredno bila uključena na različite načine u procesu postizanja mirovnih sporazuma, demokratizacije i pomirenja. Uslov međunarodne ekonomske pomoći i političke podrške podrazumevao je saradnju Srbije sa Haškim tribunalom kroz isporučivanje lica odgovornih za teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, jer je u periodu nakon 2000. godine unutar EU dominirao stav da su bezbednost i stabilnost novih demokratija na zapadnom Balkanu nemogući bez suočavanja sa masovnim kršenjem ljudskih prava tokom 1990. i otvorenog dijaloga zasnovanog na istini. Shodno tome, Srbija je za vreme vladavine Zorana Đinđića uskladila proklamovane spoljnopolitičke ciljeve sa potrebom post-konfliktnog društva da napravi diskontinuitet sa zločinačkom prošlošću, ali uprkos tome, ubistvo premijera Đinđića predstavlja onaj momenat koji označava pobedu “struje kontinuiteta”. Iako je za vreme Koštuničine vlasti isporučen veliki broj optuženika, to je pred javnošću pravdano pritiscima od strane spoljnih aktera i uslovljavanjem finansijske pomoći.

Relativizacija i negiranje zločina počinjenih od strane Srbije danas predstavljaju jasan indikator neuspelog procesa suočavanja sa nasiljem iz prošlosti. Nacionalistička politika koja je 1990. predstavljala zamajac dezintegracije i rušenja Jugoslavije, i dalje čini dominantu ideološku paradigmu. Odnos i problemi Srbije sa Kosovom, Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom ne mogu se razumeti, a ni rešiti, bez diskontinuiteta sa zločinačkom politikom koja je vođena tokom 1990. Projekti o etničkom razgraničenju sa kosovskim Albancima, nastojanje da Republika Srpska postane samostalna politička jedinica, netrpeljivost na relaciji Srbija-Hrvatska, kontaminirani odnosi, etnička netrpeljivost i visok stepen socijalne distance, posledica su ne suočavanja sa prošlošću.

Srbija je nakon 2000. godine bila izložena stalnim pritiscima i uslovljavanjima od strane međunarodnih aktera da se dosledno obračuna sa zločinačkom prošlošću. Iako su predstavnici nove “demokratske” vlasti negodovali i neprestano pravdali svoje postupke pred javnošću, ipak su ispunjavali svoje obaveze. Formiranje Veća za suđenje ratnih zločina, usvajanje Zakona o saradnji sa Haškim tribunalom i isporučivanje optuženika pokazatelji su delimične delotvornosti tih mera. Međutim, nakon početnih napora, promena odnosa prema suočavanju sa prošlošću odvijala se uporedo sa  političkom i ekonomskom krizom Evropske unije, te su unutrašnji ekonomski i politički problemi primorali EU da promeni pristup prema zemljama koje su se nalazile u procesu pridruživanja, pre svega na Zapadnom Balkanu. Posledica toga, nije bilo samo “otimanje pravde”, odnosno, politička zloupotreba suočavanja sa prošlošću od strane lokalnih političkih elita, već odustajanje od pravde prećutnim konsenzusom spoljnih i unutrašnjih aktera.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju stupio je na snagu uprkos skromnim rezultatima, Briselski sporazum o normalizaciji ne sadrži nikakva pitanja o ratnom nasleđu koje beskrajno otežava normalizaciju odnosa Kosova i Srbije, a negiranje i relativizacija zločina odvija se uporedo sa procesom pridruživanja Evropskoj uniji. Poslednji izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije ne bavi se skoro uopšte pitanjima od važnosti za suočavanje sa prošlošću. EU već godinama ne samo da se zanemaruje nasleđe iz prošlosti, već sada otvoreno ,,zatvara oči” na urušavanje demokratskih institucija. Na osnovu toga, može se zaključiti da je EU odustala od suočavanja sa prošlošću zarad privremene stabilnosti i bezbednosti u regionu Zapadnog Balkana.

Ukoliko Evropska unija nastavi da podržava autokratske režime u procesu pridruživanja i ne postavi suočavanje sa prošlošću kao prioritet u tom procesu, stabilnost, a ne demokratija, će biti jedina igra u gradu. Bezbednost i tranziciona pravda nisu divergentni ciljevi, već usko povezani i međusobno uslovljeni, a trajna stabilnost i bezbednost u regionu mogući su ukoliko se mehanizmi tranzicione pravde sveobuhvatno i sistemski primene. Ukoliko se ne napravi diskontinuitet sa zločinačkom politikom i procesuiraju odgovorni za kršenje ljudskih prava bezbednost će biti prinudna i garantovana spolja, a stabilnost će održavati autokrate uz podršku spoljnih aktera.

Podeli sa prijateljima

FB  TW