Vucic Taci kompromis

Lingua blablativa – Kompromis

Ana Simona ZelenovićLingua blablativa, Politika, Tekst, Vesti

Politika Ana Simona Zelenović

* Termin “lingua blablativa” osmislio je nemački sociolog Niklas Luman da opiše manipulativnost jezika, mogućnost da se njime u kulturi i društvu proizvode ili reprodukuju odnosi moći i utiče na percepciju i poimanje stvarnosti.

Kompromis (lat. compromissum) sporazum, poravnanje, nagodba; prav. u građanskoj parnici: sporazum stranaka koje su u sporu da će se, izabravši sudiju spora (arbitra), pokoriti njegovoj presudi.

Reč kompromis toliko puta čujemo u svakodnevnom govoru, najčešće kada je reč o međuljudskim odnosima, preciznije partnerskim, a još preciznije heteronormativnim partnerskim vezama, koliko je čujemo u izveštavanju o spoljnoj politici. Kao i svaka reč previše puta upotrebljena u različitim, često neadekvatnim kontekstima, poput demokratije ili fašizma, i kompromis gubi svoje originalno značenje i postaje floskula javnog ili svakodnevnog govora koja zapravo služi kao zamena za “ostajanje pri svom” ili potpuna “predaja” pred drugim.

Petog maja su objavljenje dve vesti čija je centralna tema politički kompromis. Jedna se odnosi na Brexit, postizanje kompromisa između Konzervativne stranke i opozicione Laburističke, a druga na kompromis Beograda i Prištine oko pitanja Kosova. U oba slučaja pitanje kompromisa je zapravo pitanje rešenja važne političke situacije koja utiče u ogromnoj meri na uslove života stanovnika država kojih se tiče, a u oba slučaja, takođe, sve uključene stranke pozivaju jedna drugu na “dijalog” oko “kompromisnog rešenja” pod čim najčešće podrazumevaju da samo druga strana učini ustupak.

Britanska premijerka Tereza Mej izjavila je da su Konzervativna vlada i Laburistička stranka dužne da postignu kompromis oko sporazuma za Bregzit i okončaju višemesečnu političku blokadu oko britanskog izlaska iz Evropske unije1. Nagoveštaj vlade da bi možda mogao da se usvoji zahtev laburiste Džeremi Korbina da Velika Britanija nakon realizovanog Brexita ostane u carinskoj uniji sa Evropskom unijom, razbesneo je radikalnije torijevce, koji su istakli da bi u tom slučaju tražili ostavku premijerke. Razlog njenog “popuštanja”, odnosno potenciranja kompromisa u ovom slučaju uzrokovan je jako lošim rezultatima Konzervativne stranke na izborima. Obe stranke su već više od mesec dana u pregovorima u pokušaju da postignu dogovor oko Brexita koji bi podržala većina u parlamentu, nakon što su Mej i vladina manjina koja je podržala, preživele tri velika neuspeha ove godine što je odložilo izlazak Britanije iz EU.2

Drugi veoma dugotrajan i stalno iznova aktuelan je problem nepostignutog kompromisa vlade Srbije i vlade Kosova. Uprkos brojnim ohrabrenjima zemalja EU i SAD-a da postignu takozvani kompromis ove dve države u tome uporno ne uspevaju. Nakon kosovskog uvođenja taksi za robu iz Srbije situacija je još pooštrenija, te su i pritisci “velikih sila” na obe strane veći. Kako u srpskoj, tako i u kosovskoj spoljno-političkoj retorici reči poput “pregovori”, “dijalog”, “sporazumno rešenje” i “kompromis” čini se samo zamagljuju čvrstu volju obe strane da do istih ne dođe. Posledica ovakve retorike je prolongiranje postojeće situacije, odlaganje rešenja koje čini se najviše služi kupljenju političkih poena obeju vladajućih stranaka ovih država. U svojim izjavama predsednik Srbije Aleksandar Vučić ističe rešenost Srbije da napravi ustupke, otvorenost njegove vlade za dijalog i spremnost da se postigne sporazum, ujedno pokušavajući da ospori te “plemenite tendencije” drugoj strani:

Ako to u jednoj rečenici mogu da kažem, Albanci, Tači bi želeli sve da dobiju, i traže sve za Albance sa Kosova, a mi se trudimio da pronađemo kompromisno rešenje u kojem ni jedna strana ne bi bila unižena i u kojoj interesi, naravno govorim za Srbiju i srpsku stranu, ne bi bili sasvim zanemareni.3

Kompromis

Tu retoriku da je suprotna strana ta koja ne želi kompromis u svojim izjvama koristi i direktor Kancelarije Vlade Srbije za Kosovo i Metohiji Marko Đurić koji je u januaru ove godine izjavio da je Srbiji stalo do postizanja kompromisa sa Prištinom, ali da je sasvim sigurno da Albanci ne žele dijalog i postizanje kompromisa.4 Ministri srpske vlade dele ovu retoriku, ministar spoljnih poslova Ivica Dačić je pre nekoliko dana za ruski list izjavio da Priština jedino kao moguć vidi dogovor koji prodrazumeva srpsko priznanje nezavisnosti Kosova, sa čim se “mi” “apsolutno ne slažemo”, a dalje naglašava bez obrazloženja šta pod tim misli – Ako žele kompromis, spremni smo za razgovor,5 a ministar odbrane Aleksandar Vulin takođe je nedavno upotrebio slične jezičke konstrukcije govoreći o ulozi “velikih sila” u rešavanju problema:

Ako hoće rešenje moraće da tragaju za kompromisom zajedno sa Srbijom. Ako neće rešenje onda je dovoljno da se ponašaju kao do sada, dovoljno je da Šiptarima opraštaju sve što rade, dovoljno je da se prave da ne vide ko uništava pregovarački proces i ko pravi destabilizaciju na prostoru Balkana.6

Kompromis je reč koju u svojoj retorici koristi i premijerka Ana Brnabić, koja se u septembru prošle godine prilikom susreta sa američkim senatorom, sa njim složila da se zbog budućih generacija mora pronaći kompromisno rešenje.7 U oktobru prosle godine direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić u razgovoru sa ambasadorom Mađarske u Srbiji Atilom Pinterom o političko-bezbednosnoj situaciji istakao je da je Srbija zainteresovana da se u dijalogu Beograda i Prištine dođe do kompromisnog rešenja.8 Opšte mesto ova reč zauzima i u govoru političara evropskih država – poslanik Socijaldemokratske partije Austrije (SPO) u austrijskom parlamentu Kristijan Kovačević istakao je da je u rešavanju kosovskog problema neophodno “pronaći kompromis”: Neophodno je svakako da se nađe kompromis, i da se odustane od maksimalističkih zahteva. Ne vredi insistirati na jednoj tački, jer to ne vodi ničemu.9

Vučić, Đurić, Brnabić, Vulin, Dačić, uopšte državni vrh, nikada ne nude nijedno obrazloženje šta to “kompromisno rešenje” podrazumeva, od čega to Srbija odustaje, šta prepušta Kosovu – da li je reč o priznanju autonomije, da li je reč o prekrajanju granica, da li se radi o institucijama, to nikada ne saznajemo iz njihovih javnih obraćanja.

U duhu floskularenja, u januaru 2019, povodom pitanja Kosova, nakon sastanka sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel, predsednik Srbije je izjavio:

I danas sam mnogo toga naučio od Merkel. Od nje sam danas čuo tezu da je kompromis nešto što dovodi do dobrog rezultata i da ljudi treba da teže kompromisu, a ne da unište ili unize svog protivnika. Da li ćemo mi u Srbiji to razumeti, to je već druga stvar.10

Srpska vlada već dugo čini se ne vodi nikakve “konstruktivne dijaloge” kada je reč o kosovskom pitanju, ona odbija da javno govori o zaista postignutim pomacima, ističući uvek kako priznanje nezavisnosti nije i neće biti deo ovog kompromisa, pre svega iz straha od gubitka glasačkog tela. Uprkos pomacima koji je uočavaju u faktički ostvarenom kompromisu – Srbi učestvuju na kosovskim izborima, Srbi sa Vučićeve Srpske liste podržali su vladu Ramuša Haradinaja i u njoj dobili ministarska mesta, funkcionišu carine, granični prelazi su de facto uspostavljeni iako se tako ne zovu zvanično – govori o kompromisu ostaju lišeni bilo kakvog planskog rešenja za dalji pomak. Predsednik Srbije načešće upotrebljava ovu reč u svojim izjavama, kad hoće upravo da se ogradi od priznanja autonomije, a da izbegne konkretan predlog za “kompromis”:

Jedino rešenje koje nam nude političke partije i Tači jeste da priznamo nezavisnost Kosova. To ne ide tako. Moramo da sednemo, da pokušamo. I vi i mi moramo da kažemo našim društvima da nam je potreban kompromis o mnogim pitanjima. Ne možemo ni mi ni vi da budemo potpuno zadovoljni. Ako smo jednako nezadovoljni to znači da smo postigli pravo kompromisno rešenje.11

Problem nastaje što reč kompromis u oba slučaja služi kao paravan za “želju za dijalogom”, a svaka strana ima svoju viziju kompromisa koja isključuje viziju druge strane. Reč je zapravo o tome da Kosovo pod kompromisom ne podrazumeva nikakav kompromis, već srpsko priznavanje autonomije, dok Srbija ni po koju cenu ne želi da prizna nezavisnost, bez obzira na to što se ka tome de facto kreće u elementima svoje politike. U isto vreme, Srbija ne govori otvoreno čak ni o predlogu rešenja koje bi bilo alternativa kosovskom ultimatumu, a povremeno kada se i jave izjave o “prekrajanju granica” uvek su vrlo nejasne i daleko od formulacije u vidu predloga rešenja.

Vlada Kosova deli ovu maglovitu retoriku kompromisa – predsednik Hašim Tači poručio je predsedniku SAD-a, Donaldu Trampu, da je “spreman za kompromis” sa Srbijom i da za pokušaj njegovog uspostavljanja “lično garantuje.”12

Dozvolite mi da vam pružim lične garancije da sam kao predsednik Kosova spreman da prihvatim potreban kompromis kako bismo postigli sveobuhvatni, uravnoteženi sporazum koji će uključiti sve otvorene probleme i zaključiti vekovni konflikt sa Srbijom, navedeno je u pismu Tačija Trampu objavljenom na sajtu kabineta kosovskog predsednika. A dok Tači daje obećanja Trampu, Vučić to čini sa Merkel.

Tako se srpska i kosovska saradnja, odnosno nedostatak saradnje, prenosi u diplomatiju čiji je cilj dokazivanje imperijalnim centrima moći (među kojima ne postoji jedinstven arbitrar) ko je pre “spreman na kompromis”, pod čim se podrazumeva potpuno suprotno od onog što reč kompromis znači – sporazum, nagodba. Izvrnut u svoju suprotnost on u diplomatiji ove zemlje predstavlja ucene i uslovljavanje druge svojom beskompromisnošću.

Ono što povezuje kompromis koji Mej želi da postigne sa Korbinom, sa onim koji vlada Srbije ili vlada Kosova želi, je njihova nemogućnost ostvarenja. Kompromis dve strane koje imaju potpuno različito viđenje političke situacije ne postoji, postoji “popuštanje”, prihvatanje tuđih uslova, odustajanje, “predaja” zarad opšte koristi (namesto čvrstog držanja beskompromisnog stava zarad sopstvene koristi). Kao i sa svakodnevnim životom, pa i vezama u njemu, nema kompromisa sa oprečnom pozicijom – nema kompromisa sa patrijarhatom, nema kompromisa sa nacionalizmom i fašizmom, ili se u njima živi ili ne, a simptomatično, kompromis uvek žele oni koji se odruču pozicije moći jer na to nisu spremni. Broj glasova i održanje sopstvene pozicije moći je ono od čega treba i može da se odustane zarad mira, boljeg kvaliteta života ljudi i istinski postignutog kompromisa sa Drugim.


1 https://www.danas.rs/svet/mej-moramo-postici-kompromis
2 https://www.reuters.com/article/uk-britain-eu-may-corbyn/may-presses-labour-to-reach-brexit-deal-but-leaks-jeopardise-talks-idUSKCN1SA0QS
3 https://www.danas.rs/politika/kosovo-ocekuje-priznanje-srbija-trazi-kompromis
4 https://www.danas.rs/politika/djuric-srbija-za-dijalog-albanci-ne-zele-kompromis
5 https://www.danas.rs/politika/dacic-ako-pristina-pokaze-da-zeli-kompromis-sporazum-moguc-pre-kraja-godine
6 https://informer.rs/vesti/politika/433777/video-vulin-velike-sile-pokazale-nisu-spremne-kompromis
7 https://www.danas.rs/politika/brnabic-i-dzonson-zbog-buducih-generacija-mora-se-naci-kompromis
8 https://www.danas.rs/politika/djuric-srbija-zainteresovana-za-kompromis
9 http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/politika/aktuelno.289.html:792082-Kovacevic-Za-Kosovo-neophodno-pronaci-kompromis
10 https://www.danas.rs/politika/vucic-razgovarao-sa-merkel-potreban-kompromis
11 https://www.danas.rs/politika/kosovo-ocekuje-priznanje-srbija-trazi-kompromis
12 https://www.danas.rs/politika/taci-pisao-trampu-spremni-smo-za-kompromise-sa-srbijom

Podeli sa prijateljima

FB  TW