Nova Dolly Bell za novo Sarajevo

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Elma Juković

Sjećaš li se Dolly Bell? nije samo film. To nije samo niti predstava. „Dolly Bell“ je neizostavni dio identiteta Sarajeva, njegove kulture i života u njemu. Ono što je osamdesetih godina prošlog stoljeća predstavljao film režisera Emira Kusturice i scenariste Abdulaha Sidrana, danas se vratilo u obliku predstave Kokana Mladenovića, koja će u koferu sjećanja i na sceni Kamernog teatra nastaviti čuvati iskonski duh Sarajeva. Sa novim glumcima i za novo vrijeme. U predstavi koja se kritički osvrće na prošlost, na film, sistem i zemlju koji više ne postoje, a u ozračju parodije te jednom „prustovskom“ obliku, nova Dolly Bell za novo Sarajevo je mlada glumica Elma Juković. Za Remarker ona govori o iskustvu tokom rada na ovoj predstavi, Dolly Bell, Kamernom teatru, o položaju mladih glumaca u BiH, ali i kaže da će morati ubiti, ako odgovori na pitanje: ko je, zapravo, Elma Juković?

Predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ Kokana Mladenovića je i dalje veoma tražena i sale Kamernog teatra su i dalje pune. Kako publika sada reaguje? Da li nailaziš na neke nove, drugačije reakcije?

Elma: Predstava je doživjela veliki uspijeh kod publike kako na premijeri, tako i u ova dva mjeseca redovnog igranja u Kamernom teatru 55. Reakcije publike zaista ne izostaju niti nakon jednog izvođenja. Jedan od pokazatelja je i to da se za predstavu, i nakon dva mjeseca igranja, traži karta više, kao i da je rasprodata mjesec dana unaprijed. To je velika stvar za teatar, kao instituciju, ali i za kulturu u našem gradu i zemlji. Predstava je živa stvar i svako izvođenje je autentično i razvija se zajedno sa glumcima i publikom. Mogu da primijetim, kako smo sada kolektivno svi sigurniji i uigraniji, otvaraju se mjesta za improvizaciju, više se osluškuje publika, otvaraju se nova mjesta unutar scena i taj neprekidan život predstave je ljepota teatra i trenutka igre. To je predstava koja nikog ne može ostaviti ravnodušnim, jer je to priča naših života, našeg podneblja i tradicije. Vjerujem da je niz faktora, kao što je izvrsna kolektivna igra glumačkog ansambla, ali i rediteljski postupak Kokana Mladenovića, doprinjeo da predstava postane svojevrstan pozorišni spektakl i čast mi je biti dio toga.

Kako je tebi sada igrati Dolly Bell, nakon toliko izvedbi? Da li si previše i predugo u liku? Na koji način u svakom novom igranju pronalaziš motiv?

Elma: Ljepota pozorišta je to što se predstava razvija zajedno sa glumcima i što svako novo igranje jeste prilika da se opet odigra esencija nečijeg života u tih dva sata boravka na sceni. Kao glumac u pozorištu imate priliku iznova probuditi taj lik i odigrati presjek života određenog lika. Zar to nije prekrasno? Organski je da likovi s vremenom dobiju neki konačni oblik, koji je opet drugačiji sa svakim novim izvođenjem. Što se mene tiče, sve više uživam igrati svoju ulogu u ovoj predstavi i nadam se da ćemo imati još puno izvođenja i gostovanja. S druge strane, veoma dobro mogu da odvojim profesionalno od privatnog i trudim se da organizirano pristupam poslu. Vjerujem da svi glumci imaju neke svoj metode ulaska i izlaska iz projekata, ali na kraju je profesionalizam i odnos prema poslu i kolegama, scenskim partnerima, ključan, kako u procesu, tako i na sceni.

Na koji način ti pronalaziš sebe u osjećanjima ovoga lika?

Elma: U procesu rada na određenom liku, sagledam koji su to motivi koje mene dotiču u toj priči, sudbini, zašto je to danas zanimljivo i kako da se taj lik što stvarnije i iskrenije dočara. Priča moga lika je bezvremenska, jer nažalost, živimo u društvu gdje, najčešće žene, zbog neemancipovanosti i životne situacije, bivaju vrlo često izmanipulisane od strane društva. Pozorište je tu da opominje i ukazuje. Vrlo mi je zanimljivo što sam ovaj lik, zajedno sa rediteljem, gradila suprotnim postupkom, iz te neke veselosti i vrckavosti, koje ne slute tragediju kakva Dolly Bell očekuje u priči.

Kako si se osjećala kada te Mladenović pozvao da igraš ovu ulogu i zašto si je prihvatila? Šta tebi znači igranje Dolly Bell?

Elma: Bila sam veoma sretna i to jeste privilegija. Sada, sa distance, čini mi se, da sam opravdala sva očekivanja koja su se stavila ispred mene što se tiče glumačkog zadatka od kojeg se u startu puno očekivalo, jer treba donijeti lični glumački pečat i specifičnost igre, pogotovo u liku koji je već ovjekovječen na filmskom platnu u ulozi sjajne Liljane Blagojević. Gradila sam lik prema svom senzibilitetu i ni u kom trenutku nisam željela odstupiti od toga, a to je bio i put kojim nas je reditelj vodio. Mislim da je to jedini ispravan put da se dođe do istine. Pozorište i film imaju drugačiji sistem znakova i naša predstava je autohtono djelo. Iako smo imali svijest i predznanje o filmu, nismo ni u jednom trenutku bili oslonjeni na to kao na neki šablon, već naprotiv, sva pozorišna rješenja smo tražili iz drugih ključeva.

Kakva je po tebi Dolly Bell? Ko je ona?

Elma: Ona je zaigrana, vesela, dobra, iskrena i jednostavna djevojka. Esencija mladosti i ženske ljepote.

Za ovu kreaciju si i nagrađena na nedavno završenom Festivalu bh. drame u Zenici. Šta ti znači ta nagrada i koliko, zapravo, nagrade znače mladim glumcima u BiH? Da li donose išta?

Elma: Sretna sam zbog nagrade koju sam osvojila, kao i zbog svih ostalih nagrada kojima je predstava nagrađena na ovome Festivalu. Nagrade su značajne i one su jedna vrsta vjetra u leđa i dokaz da ste na pravom putu i da je vaš rad prepoznat od strane stručnog žirija ili publike. Naš posao je veoma stresan i može se desiti da sagorimo od želje, i zato su tu nagrade kao duševna satisfakcija. Nagrade su priznanje za rad, umijeće i zalaganje, ali također i obavezuju, da svakim sljedećim igranjem i novim ulogama dajete svoj maksimum i napredujete.

Kakav je položaj mladih glumaca danas u BiH? Nema puno šansi, zar ne? Da li bi izdvojila neko pozorište, režisera, koji da ispravno pristupaju prema mladim glumcima i daju im priliku?

Elma: Položaj je, nažalost, jako nestabilan. Međutim, mladim glumcima se sve više otvaraju mogućnosti da izlaze na audicije, da se umrežavaju, rade autorske projekte, itd. Onaj ko želi da radi i ko je angažovan može pronaći i mogućnosti i prilike za to. Ja sam sretna što sam imala tu privilegiju u svom dosadašnjem profesionalnom angažmanu da radim sa zaista vrsnim glumcima i učim od njih. Ako se odlučite baviti ovim poslom, vi ste već inficirani pozorištem i glumom i sve snage usmjeravate kako bi pronašli način da radite ono što volite. Zaista moram izdvojiti Kamerni teatar 55 na čelu sa direktorom Emirom Hadžihafizbegovićem koji je svoj cjelokupni rad posvetio mladim glumcima, piscima, režiserima, umjetnicima, studentima i njihovim diplomskim predstavama. Tako su i moji počeci bili u Kamernom teatru gdje sam sa diplomskom predstavom igrala pune četiri godine. To su lijepe stvari u našem okruženju koje ne smijemo zanemarivati. Direktor Emir Hadžihafizbegović je zaista pokazao da izvrsno vodi kolektiv Kamernog teatra, daje šanse mladim ljudima sa entuzijazmom i divan je mentor koji čini sve da vaš talenat i gluma procvjetaju na najbolji način.

Kada se uporede vrijeme prije rata i ovo sada, čini se da je na filmskoj i pozorišnoj sceni sve više glumačkih lica, a sve manje glumačkih ličnosti? Koji je tvoj odnos prema tome? Šta za tebe, danas znači biti glumica u ovome vremenu i ovome prostoru?

Elma: Prema pričama svojih roditelja i starijih kolega, u vremenima koje ja ne pamtim, više novca se izdvajalo za kulturu i sport, postojale su produkcije koje su glumcima obezbjeđivale neku sigurnost. Ipak, svako vrijeme ima svoju karakteristiku i moja generacija se bori i afirmiše na druge načine. Mi živimo u vremenu tehnološkog praska i društvenih mreža, gdje je lakše doći do informacija o kastinzima, jednostavnije je umrežavanje, pa i vidljivost. Međutim, vrlo često dolazi do zamjene teza, a ne bi trebalo, da nečija slika na društvenim mrežama, broj pratioca i lajkova postane parametar kvalitete.

Ko je Elma Juković?

Elma: Ako vam to otkrijem, morat ću vas ubiti (smijeh).

Podeli sa prijateljima

FB  TW