„Hoćemo l’ VIŠE?“ naslov je nove predstave Altteatra, ali i pitanje s kojim treba početi svaki intervju, svaki posao, svaki rad, svaki cilj. „Hoćemo l’ VIŠE?“ izraziti ljutnju, pokazati bunt, započeti revoluciju. „Hoćemo l’ VIŠE?“ započeti promjene. Džejna Hodžić, scenaristkinja i dramaturginja Narodnog pozorišta u Sarajevu te autorica teksta za predstavu „Hoćemo l’ VIŠE?“, odgovara za Remarker… ali se i prisjeća predstave posvećene preminuloj majci, nagrade Evropske filmske akademije, analizira proteklu sezonu u NP-u Sarajevo, pokušava prihvatiti ovo „novo normalno“ pandemijsko stanje…
I genocid može biti naučna fantastika
Bio sam zapanjen, zatečen i neprijatno iznenađen, ‘kvalitetom i kvantitetom’ izljeva velikosrpskog nacionalizma, brojnošću ljudi koji su spremni da stanu iza takve političke opcije. Čak su i kolege sa kojima sam bio, a iz Crne Gore su, bile začuđene tom brojnošću, nisu tako nešto očekivale. Da postoji toliko građana Crne Gore koji baštine viziju utapanja Crne Gore u viziju velike Srbije. Najgori četnici nisu u Bosni i Hercegovini – uverio sam se u Crnoj Gori.
I „Meso“ i „Kosti“ su Banja Luka
U BiH se jako malo snima, a u Banja Luci gotovo nikako, s obzirom da se za kulturu i umjetnost po pravilu izdvaja najmanje novca. Koliko prostora za napredak i ostvarenje imaju mladi kulturni radnici, umjetnici poput Saše Hajdukovića, reditelja iz Banja Luke koji je, zajedno sa svojim saradnicima, iz jednog mraka filmske i televizijske produkcije, na svjetlo, pred željnu domaću publiku, uspio“izvući”dva filma i dvije TV serije. Kako? Zašto? Kome? Šta jednom Banjalučaninu znači premijera na SFF-u, na koncu? Saša Hajduković odgovara za Remarker.
Haški tribunal je poštedeo Srbiju
Dok je Srbija u tranzicijskom periodu optuživala MKSJ da je anitsrpska organizaciju, postranzicijska analiza pokazuje da niti jedna od postjugoslavenskih država nije toliko utjecala na MKSJ u svoju korist kao Srbija. I, ako je suditi samo po MKSJ presudama za genocid, ova strategija Srbije se i te kako isplatila. Jer MKSJ nije utvrdio odgovornosti niti Srbije niti srpskih optuženika za genocid, ali niti bilo koji drugi zločin na području BiH. I sad, ispada da su upravo su Bošnjaci ti koji su od MKSJ najviše očekivali, koji su s MKSJ najviše surađivali, a na kraju je njihova očekivanja Tribnal najviše iznevjerio.
Ja budućnost BiH vidim u onoj manjini koja i dalje sanja i radi za pravdu
“Pustinju koju su stvorili mi treba sada da premostimo…”, napisao je jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, Mak Dizdar. Pustinja je tu, još uvijek, i veća je nego ikad. „Mi“, više ne koračamo kao Mak, već pužemo na rukama pustinjskim pijeskom, ali dostojanstveno gledamo naprijed i ne mislimo odustati. „Mi“ je i Gorčin Dizdar, Makov unuk i sljedbenik puta svoga djeda i poštovalac tragova naših hrabrih i ponosnih predaka. Premostava pustinju koju su stvorili, ostavlja svoje tragove i, sada, govori za Remarker.
Nama ne treba pravi đavo, dovoljni smo sami sebi
Sarajevski ratni teatar ovu tzv. korona sezonu je okončao dugoočekivanom predstavom “Nije to to”, reditelja Tomija Janežiča i dramatičarke Simone Semenič, koja je nastala u koprodukcikciji Sarajevskog ratog teatra, Kraljevskog pozorišta Zetski Dom sa Cetinja, Beogradskog dramskog pozorišta i Festivala MESS. Jedan od centralnih aktera u ovoj jedinstvenoj predstavi je mladi student dramaturgije na ASU u Sarajevu, Benjamin Konjicija. O ovome iskustvu, saradnji sa Tomijem, ali i teatru, Faustu, mladima, pandemiji, autorskoj „predstavi na livadi u Fojnici“, sebi, Konjicija govori za Remarker.
Nikakva pravda neće vratiti moga babu
Zločinci treba da odgovaraju za svoj zločin, da prestanu učestvovati u društvenom životu, obavljati značajne funkcije u društvu, nanoseći mu i dalje nemjerljivu štetu svojim djelovanjem. Na taj način šalje se poruka da se zločin isplati i da je nekažnjiv, a to nam svakako ne donosi bolje sutra za generacije koje treba da žive u miru i blagostanju, a ne da ponovo ratuju.
Vjerujem da će bolja budućnost doći
60. godišnjica Festivala MESS. 25 godina od genocida u Srebrenici. Negdje između, Sarajevo, tuga i sreća. Pandemija. Život. Nihad Kreševljaković govori za Remarker.
Naukom protiv političkih falsifikata
Fašizam je veoma prikladno rešenje u kriznim situacijama, a kapitalisti na to računaju. Naravno, sa uvek istim pogrešnim računom da će ga moći kontrolisati. Fašizam uvek dolazi na vlast u koalicijama, obično sa liberalnim strankama. Da, danas nastaje heterogena unija desničarskih profašista, pro-domobrana, pro-ustaša, pro-nedićevca itd.; na sličan način šire se i u EU, a briše se granica između tih pokreta i desnih političkih partija. Šta mogu postići, koliko daleko stići, još je otvoreno pitanje.
Zabrinjavajuće je, da je u nekim zemljama lokalni fašizam na vlasti, da su to članice EU ili negde u okruženju, i da se to toleriše.
Ako su političari žohari, umjetnici su dugoživci koji mogu u vakuumu preživjeti
O povratku na scenu, o adrenalinu koji škakilja iznutra, o freelanceu kao odgađanju nezaposlenosti… o pozorištu, radiju, glumi… o slobodi… političarima žoharima i umjetnicima dugoživcima… Šta?
Umjetnost ne mogu izbrisati ni novac ni pandemija
19. festival bh. drame Zenica 2020. Online. Prvi u regionu. Konkurs za najbolji dramski tekst. Javna čitanja kao snimci. Šest drama. Mladi autori. Prateći program. 70 godina. Šta će korona? Lajla Kaikčija odgovara za Remarker.
Imamo dva ili tri zla, a dobro je samo jedno
O najavljenoj misi za Bleiburg u Sarajevu, Svjetskom danu slobode medija, aferi „Respiratori“, „Njenom podcastu“, doktoratu čija je tema „Sedma republika“, o mladima, novoj stvarnosti, o tome „šta ćemo svi nakon pandemije“… Mlada novinarka i književnica, Vanja Šunjić aka GospoDŽa Suncokret govori za Remaker, dok se svi ostali bave svađom Svetlane Ražnatović i Čedomira Jovanovića.
Vjera je u suštini čista, onaj koji je interpretira to nije
Danas smo se igrali barbika. Imany i ja. Udovoljim joj tako, ovih dana vrlo često, kad joj slobodno vrijeme preraste u dosadu, nakon igrica i filmova. Uloge i likove, pa i scenarij, ona već ima osmišljene u svojoj glavi. Brat, ili seka, ponekad Elsa, ili neki od kućnih ljubimaca, cuko, maca, jednorog, ili mali poni, samo su neki, kojima svakodnevno posuđujem glas, pokret, i privid životnosti.
Da bismo postali bolji ljudi, moramo se baviti i tuđim problemima
Nedavno je okončan prvi dio programa ovogodišnjeg Modula Memorije, koji je zbog trenutne pandemije koronavirusa sproveden online. Dok čekamo na njegov nastavak, a istovremeno držimo fige da 1. oktobra uživo u Narodnom pozorištu, otvorimo 60. jubilarni MESS, razgovarali smo o ratu, teatru pod opsadom, životu, prisjetili se prvog odlaska u pozorište… Hana Bajrović govori za Remarker.
Moja generacija se ugradila u sjećanja naših roditelja
Kako ne pričati o koroni, ali opet pričati? Kako ne smarati dodatno svijet, ali opet reći barem nešto: nosite maske!, skinite maske!, ostanite kući! Kako razgovarati o nečemu drugome, a da nije korona? Recimo o književnosti? Recimo o zbirci kratkih priča naslova „Ljetne himne“? Kako spomenuti rat, onaj naš sa oružjem, na koji i sada pomislimo dok skidamo medicinske rukavice? Kako najaviti nečiju novu zbirku „Pivske priče“, koja nastaje upravo sada, u Belgiji, u Leuvenu, dok svijet bjesomučno broji svoje umrle? O koroni, o Mostaru, o zbirkama, o ratu, o prošlosti, o Stranama, o sebi… Srđan Gavrilović, govori za Remarker.
Vršnjacima zamjeram njihovu želju za komforom u nezdravom društvu
Sarađujući sa mladima u BiH, tinejdžerima i studentima, imao sam priliku upoznati se sa njihovim pogledima na svijet, stavovima, razmišljanjima, njihovim nadama, razgovarati sa njima o dobrim filmovima, lošoj muzici i biti oduševljen spoznajom kako veliki broj naprednih, inteligentnih, obrazovanih, talentovanih mladih ljudi živi u BiH. Onda sam vremenom prepoznavao i njihovu drugu stranu, koja je bila obavijena jednim dubokim sivilom vlastitog nezadovoljstva, nesigurnosti i straha od postojanja u društvu kakvo je bosanskohercegovačko. Onda sam razgovarao sa jednim 19-godišnjakom koji nije bio depresivan, ljut, umoran i koji je pucao od samopouzdanja. Zašto i kako? Dino Bešić odgovara za Remarker.
Ko su divni gubitnici mirne savesti
Nacionalizam nije nasilan samo prema drugima, i ne samo na jasno prepoznatljive načine: on ne trpi nikakvu vrstu opozicije. Nacionalizam je diktatura ili, u najboljem slučaju, kao što svjedočimo danas, volja za diktaturom. Oni koji se nacionalizmu uistinu suprotstavljaju, koji dovode u pitanje sam njegov smisao, uvijek se, zapravo, suprotstavljaju diktaturi. Ima u takvom odabiru često nečeg tragičnog, u smislu da suprotstavljanje svijetu zatrovanom mržnjom prerasta u sudbinu kojoj se ne može izbjeći – jer je vrlo često osuđeno na neuspjeh. Ali, moralno djelovanje ne može se mjeriti kategorijama uspjeha ili neuspjeha – kad bismo ga tako procjenjivali, račundžijski, svatko bi unaprijed odustao.
U našem društvu ja ne vidim da je iko sretan
Nikad svoj život u Sarajevu nisam propitivala kao ovih dana. Sve mi dođe da nešto napišem, kažem, pa se onda presaberem i odustanem. Sve ove dana (iako mi govore da to ne radim) čitam šta mnogi u ovom gradu misle o nama: da nas treba na kolac, metak u čelo, da smo neljudi, nakaze, spominju se neki volovi, a koliko vidim u opticaju je i neka kvazi mozgalica sa šarafima i maticama. Da mi je sve potpuno neočekivano, nije. Ali opet kad čitaš, kad to ljudi napišu i izgovore, logično da se počneš pitati: šta ja više radim ovdje?
Sve koji negiraju genocid, pozivam da dođu u Srebrenicu
Koračajući tri uzavrela ljetna dana hrabro i ponosno kroz guste šume i teško prohodne planinske krajeve na putu Nezuk – Srebrenica, dužem od stotinu kilometara, šest hiljada učesnika iz Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta odavalo je počast žrtvama genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Dok su jedni ponosno koračali u ime ubijenih Srebreničana, drugi su hodali po vlastitim stopama koje su ostavili prije dvadeset dvije godine gazeći u suprotnom smjeru, zajedno štiteći žrtve od zaborava, pretvarajući “put smrti”u “put života”.
Tihom drekom poezije do jedinstva čovjeka i vasione
Zbog nedostatka prostora, ali i ono bitnije, dostojnih riječi, za najaviti ovaj intervju, odlučio sam ga početi poezijom moga sagovornika. Talentovani pjesnik i ponosni Balkanac, Marko Bačanović govori za Remarker, u najobimnijem intervjuu možda ikada, a koji bi morao pročitati svaki mladi čovjek… Svaki mladi umjetnik koji traga… Svaki čovjek… Previše riječi.
Levici treba ofanzivna strategija
Srbija ima tu jednu nesretnu pojavu koje u Hrvatskoj na sreću nema, ili je prilično nevidljiva – nacionalističku ljevicu. To u Srbiji dijelom proizlazi iz političke strategije Slobodana Miloševića koji se povremeno volio pozivati na nasljeđe SFRJ, a onda i iz bombardovanja 1999. U Hrvatskoj je, kao što sam rekao, nacionalizam cijelo vrijeme prijelomno političko pitanje i razdjelnica. Tako u Srbiji, da dam banalan primjer, lako možete čuti deklarirane ljevičare koji Albance nazivaju „Šiptarima”. U Hrvatskoj su ljevičari koji mrze Srbe ipak rijetki. S druge strane u srpskoj je javnosti diskusija o Jugoslaviji dosta relaksiranija, a u Hrvatskoj je svaki spomen zajedničke države osim u negativnom kontekstu priličan tabu.
Vještina dizajnera se krije u rješavanju problema
U teatarskom mikrosvijetu BiH, posljednih godina svi pričaju o Adisi Vatreš Selimović, o njenom talentu, kreativnosti, sposobnosti da za svaki problem pronađe rješenje. I tek što mi se ukazala prilika da sarađujem sa njom i lično posvjedočim o njenoj stvaralačkoj energiji, rad na mojoj predstavi je prekinut zbog „tehničkih razloga“. Ovaj intervju je zamjena za taj razgovor koji se nije desio na nekoj od proba, ali sada nećemo pričati o mojoj predstavi, već o Adisi, kostimografkinji, scenografkinji, dizajneru, ženi. Adisa Vatreš Selimović govori za Remarker.
Svako ko sluša naše pjesme, treba da zamisli svoj nadrealni film
„KOSMO i Kviteri“ su novi bend na sve raznovrsnijoj savremenoj bosanskohercegovačkoj muzičkoj sceni. Upravo su izdali svoj prvi album i iako je genijalan, oni trenutno ne mogu svirati uživo, jer je u međuvremenu polovina članova napustila BiH. Priželjkuju ponovno okupljanje i da ponovno dobro „krhaju i pjevaju i usput pritišću pravu dugmad na instrumentima“. Oni su aosocijativna slika i prilika BiH. Oni su blaženstvo u užas. Govore za Remarker.
Vi nama pare – mi vama ordenje
Ključne odrednice srbijanskog društva u poimanju bliske prošlosti su potiskivanje ili poricanje zločina iz devedesetih, uz slabo vidljivu, u široj javnosti nedovoljno prezentovanu, kritiku koja, po pravilu, dolazi iz miljea civilnog društva, ali i od pojedinih intelektualaca, umetnika, javnih ličnosti. I dok su vredni projekti suočavanja s prošlošću slabo vidljivi u široj javnosti, osuđeni ratni zločinci u Srbiji mogu računati na publicitet, na dobro posećene, promovisane tribine i objavljene knjige, pa i čitava sabrana dela.
Safer Grbić: Moja pisanja u književnosti su dnevnici mojih strahova
Sa 16 je godina počeo pisati zbog straha od nepravde, subjektivnog osjećaja ugroženosti, nelagode. Zatim je sa 17 objavio svoju prvu knjigu „Noćnik čuvara Tešnja“, uvršten je među deset najboljih mladih pisaca na Balkanu, a ove godine je osvojio godišnju nagradu Hrvatskog književnog društva za najbolju objavljenu knjigu izvan HKD-u. Njegovu petu, djelo iz filozofije religije naslova „Al-Birunijev uvod u hinduizam“. I dalje piše zbog istog straha.
Za vlastita zla se uvijek nađe opravdanje
Nijedan nacionalizam se ničim ne može pravdati jer je svaki od njih sebičan i usmjeren samo na sebe. Čak i kad je defanzivan, bez ambicija i aspiracija da se širi i ovlada drugima, on je destruktivan, jer ljubav prema naciji želi postaviti kao vrhovno dobro. U tom kontekstu je i svaki patriotizam bolestan jer je i ljubav prema domovini jedan oblik zarobljavanja čovjeka. Kad god ljudi imaju jaku potrebu da se identificiraju s domovinom, državom, vjerom, zavičajem, to pokazuje da nisu dovoljno samostalni i potvrđeni kao individue. Dakle, ne postoji pozitivan nacionalizam ni patriotizam koji u konačnici ne bi bio isključiv jer se vodi željom da ljude tjera na ljubav prema domovini.
Zapustili smo korov fašizma
Mislim da se najčešće pogrešno upotrebljava pojam mržnja i da su Milošević i Tuđman, kao i svi njihovi sledbenici, medijskim i drugim ispiranjem mozgova uspeli da postignu kritičnu masu strahova kod ljudi, kako bi opravdali ratove koje su dogovorili i vodili. To što gledamo, čitamo i pratimo svakodnevno već trideset godina, na sreću, nije prava mržnja, već samo manifestacija netrpeljivosti koju od podanika traže i zahtevaju politički i verski naredbodavci.
Istina koja nije postala pomirenje
Poslednjih godina je primetna praksa da se smanjuje broj postupaka za ratne zločine pred sudovima u Srbiji. I danas, kao i pre 16 godina, kada se počelo sa procesuiranjem ovih zločina u Srbiji je situacija nepromenjena – nema optužnica protiv visokorangiranih pripadnika vojske i policije. Ukoliko analiziramo poslednje podignute optužnice, čini se da će se ta praksa nastaviti i u budućnosti.
Scenografija za bolju državu
Scenografija (lat. scaenographia < grč. σϰηνογραφία, od σϰηνή: skena + -grafija), je skup vizualnih, ukrasnih, oslikanih, trodimenzionalnih ili arhitektonskih elemenata te svjetlosnih efekata, koji određuju prostor glumačkoga djelovanja. Definicija je koju koristi Vedran Hrustanović, jedan od predvodnika nove generacije bosanskohercegovačkih scenografa, koji svojim scenografijama, njihovim skicama, izradama i postavkama, nesvjesno mijenjaju i popravljaju svijet zemlje u kojoj žive.
Poljakinja koja prevodi balkanske drame
Gabriela Abrasovič je doktorirala humanističke nauke iz područja nauke o književnosti. Završila je srpski i hrvatski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Vroclavu. Balkanci vjeruju da je „Srpkinja udata za Poljaka pa je naučila par rečenica na poljskom”, Poljaci znaju da je Poljakinja koja voli Balkan. Prevodi dramske tekstove sa srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika. Živi u Vroclavu. Putuje po Balkanu. Govori za Remarker.






























