Kad pišem uvijek sam na istom mjestu

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Magdalena Blažević

Bosna i Hercegovina nije samo Sarajevo. Ona nije samo Begova džamija, Aškenaška sinagoga, Saborna crkva, katedrala Srca Isusova. Ona nije ni samo Zenica, Tuzla, Banja Luka, Mostar. Nije samo Vijećnica, Stari most, Narodno pozorište, stadion Bilino Polje. Sarajevo Film Festival, MESS, Jazz Fest...Nije samo Neretva, Una, Sana... Nije samo uzavreli izbušeni asfalt, stamenite i nepobjedive austrougarske zgrade, nedokučiva brda i planine... Bosna i Hercegovina je i Žepče, njegova sela, drvene napuštene kuće, livade obrasle travom, bijele zavjese na prozorima, prozori bez pogleda, pruge bez cilja... kasna ljeta, posljednje zime... A opet, lijepa, nasmijana, svoja, živa... Bosna i Hercegovina je i Magdalena Blažević, njena književnost, njene junakinje, njen zavičaj.

Rođena si u Žepču, a u Mostaru, na Filozofskom fakultetu, diplomirala si hrvatski i engleski jezik i književnost. Kako je bilo odrastati u Žepču, a zatim iz jednog tako malog mjesta nastaviti obrazovanje i građenje svoje ličnosti u Mostaru?

Magdalena: Iz Žepča, odnosno sela u kojem sam odrasla, otišla sam kao osamnaestogodišnjakinja s namjerom da se ne vratim. Ne mogu reći da smo loše živjeli, izuzev ratnih godina, ali sam žudjela za širim prostorom i nepoznatim ljudima, znala sam da će mi novi grad donijeti nova iskustva koja su mi bila neophodna. Iako sam mogla birati između Zagreba i Mostara, izabrala sam ovaj drugi. Često sam se mučila pitanjem što bi bilo da sam odabrala drugačije. Mostar i ja smo se brzo zavoljeli i tu su mi se dogodile najvažnije stvari u životu. Mislim da nisam pogriješila.

Gdje i kada se rodila tvoja ljubav prema književnosti i da li je to nešto što te oduvijek zanimalo?

Magdalena: Ne vjerujem da postoji neki određeni trenutak u kojem se pojedinac zanese književnošću. Većina ljudi se rodi sa sklonošću da čuje ili ispriča dobru priču, samo je pitanje koliko će se takva sklonost razvijati. Ja sam imala sreću da sam odrastala u obitelji u kojoj se mnogo čitalo i knjige su mi bile nadohvat ruke. Nisam bila pretjerano društvena pa sam se radije osamljivala i čitala. Danas bih, da mi to svakodnevica dopušta, cijeli dan provela čitajući.

Foto by Marijana Baškarad

Međutim, tek dvije godine objavljuješ kratke priče. Zašto si čekala toliko dugo i zašto baš sada? Šta se to konkretno desilo u tvome životu, pa si odlučila javnosti predstaviti svoj rad?

Magdalena: Nisam čekala s nekom namjerom, nego sam u pet godina rodila troje djece i imala pune ruke posla. Uvečer bih bila premorena i zaspala bih zajedno s njima. Sada kada su se naučili brinuti o sebi, pojavilo se slobodno vrijeme koje sam posvetila čitanju i pisanju.

Ipak, autorski senzibilitet tvojih priča je jako brzo pronašao svoje mjesto na bh. književnoj sceni. Šta ti kao autorica misliš da je glavni razlog toga i šta je to novo ili drugačije što su tvoje priče donijele?

Magdalena: Još je rano govoriti o tome kakvo su mjesto zauzele priče na našoj književnoj sceni. Treba sačekati da knjiga izađe, dopre do šire publike i kritike. Međutim, istina je da ni prve objavljene priče nisu prošle nezapaženo jer sam vrlo brzo dobila ponudu od jedne izdavačke kuće u Hrvatskoj za objavu zbirke. Jako sam sretna zbog toga i zbog činjenice da su mi ostavili dovoljno vremena da radim na rukopisu. Plan je da se knjiga objavi početkom 2020. godine. Koliko su priče „nove ili drugačije“, reći će opet netko drugi. Pokušala sam ih ispripovijedati autentičnim glasom, izgraditi snažnim, filmičnim scenama. Dok pišem svaku od njih vidim kao kratki film.

Tvoje priče karakteriše jedan poprilično mračan, ali istovremeno i melanholičan i može se reći društveno angažovan i živošću obojen ton. Na koji način su tvoje priče povezane sa stvarnošću, odnosno nekim tvojim ili tuđim životnim iskustvom, a u kojoj mjeri su posljedica imaginacije?

Magdalena: To je ono vječno pitanje granice između fikcije i fakcije i na njega nema jednoznačnog odgovora. S jedne su strane sve priče koje sam napisala (osim „Ivane“) čista fikcija i tako ih treba čitati, a s druge imaju uporište u stvarnosti, u svjedočanstvima žena s kojima sam razgovarala i čije sam razgovore snimala, što je kasnije poslužilo kao poticaj za priču. Ponekad je dovoljna samo jedna slika kao središnji motiv iz kojeg se nadalje razvijaju fabula i likovi. Najbolje se osjećam kada u potpunosti izmaštam priču. Tada imam potpunu slobodu i nisam ograničena stvarnim slijedom događaja. Snimke u diktafonima vidim kao pravo bogatstvo – bilo je iznimno zanimljivo razgovarati sa ženama koje su se pomirile sa životom, ostale su same i danas im je mnogo lakše govoriti o temama o kojima prije ne bi htjele, a možda ni smjele govoriti. Dogodi se katkad da doznam i šokantne stvari, na primjer odgovore za dva nikad rasvijetljena ubojstva. Kažu da su se takve stvari znale, ali se šutjelo da se selo ne zavadi. Taj je svijet u mojoj glavi živopisan i fantastičan. Prava ruska bajka!

Glavne protagonistkinje tvojih priča su žene, djevojke, djevojčice, smještene u jedan surov prostor, ruralnu Bosnu između dva rata i strogo i brutalno patrijarhalno društvo. Zašto si odlučila da njima posudiš svoj glas, sada iz ove perspektive 21. stoljeća?

Magdalena: Pišem o ženama jer njihova iskustva najbolje poznajem i mogu se lako identificirati sa svakom od njih, iako nisam proživjela njihove živote. Moja prvotna ideja bila je napisati zbirku priča o ženskoj svakodnevici u zajednici pritisnutoj snažnim patrijarhatom. To se u prvi mah čini prilično monotonim, ali ubrzo sam shvatila da ću stvarnost morati do određene mjere ublažiti, jer je književnost katkad ne može istrpiti. Čudno će zvučati, ali činjenica je da stvarni događaji vrlo često na papiru djeluju neuvjerljivo. Te su priče danas posebno važne kada se ugrožavaju teško stečena ženska prava. Izgubimo li kontrolu nad vlastitim životima i tijelima, najgora noćna mora postat će stvarnost.

„Suha zemlja upit će moju DNK i neće dati da me isperu ni kiše ni snjegovi. Uvijek ću ostati malo ispod površine, možda iz mene naraste trava.“, pišeš u priči o Ivani Širić, trinaestogodišnjoj djevojčici koja je ubijena 16. augusta 1993. godine u dvorištu porodične kuće. U priči se osjeća tvoja bliskost sa pokojnom Ivanom, kao da detaljno poznaješ njenu sudbinu?

Magdalena: Da, u priči o Ivani ništa nije skriveno. Priča nosi njezino ime i datum smrti. Zajedno smo odrastale, dvorišta nam dijeli samo mali vrt. Dio tog ponedjeljka - 16. 8. 1993 – provele smo zajedno i zato je priča toliko živa. Ostat će jednom od najvažnijih priča koje sam napisala i pokušavam je podijeliti sa što više čitatelja. Nedavno je u prijevodu na engleski objavljena u njujorškom časopisu Adelaide Literary Magazine, sljedeći tjedan bi trebala izaći u prijevodu na ruski u časopisu Артикуляция, a pred kraj ljeta i na makedonskom, u Blesoku.

S druge strane, u priči postoji nešto metafizičko i osjećaj koji je izvan ovoga prokletog i tragičnog svijeta. Na koji način si uspjela jednu proživljenu sudbinu preoblikovati u prozu poetske prirode i u kojoj mjeri je ona istinita?

Magdalena: Priča o Ivani lebdi u mojoj glavi od djetinjstva. Već sam s trinaest godina u dječji dnevnik zabilježila sve činjenice o njezinoj smrti. Znala sam da se priča mora zapisati, ali sve do sada nisam bila spremna za to niti sam bila dovoljno vješta da to učinim. Iako je riječ o osobnoj i intimnoj priči, ona naposljetku govori o složenom pitanju dobra i zla, i što je još važnije, povlači pitanje moći. Naoružani odrasli muškarac protiv djevojčice s rukama iza glave. Zbog potresnih scena smatrala sam da priču treba romantizirati prizorima pejzaža kasnog ljeta te smiriti pripovjedački glas, međutim, shvatila sam da se time efekt jezivosti pojačao. I tako je trebalo biti.

Rat i smrt su motivi nekih tvojih priča. Šta oni predstavljaju za tebe kao književnicu i na koji način određuju sredinu o kojoj pišeš?

Magdalena: Istina, jako me zanimaju ratni motivi, ali prije svega sam usredotočena na žensko iskustvo. Zanima me sve ono što junakinje nagonski pokreće, njihovi erotski porivi, seksualne fantazije, opsesivne ljubavi, preljub, osjećaj krivnje i sve skrivene fantazije koje su zatomljene u ženama zarobljenim u svakodnevnoj brizi za muža i djecu. Priče su usredotočene na majčinstvo, trudnoću, abortus i sva iskustva koja se ne slažu sa uvriježenom slikom sretne majke.

Na koncu, može li se reći da je glavna junakinja tvojih priča zemlja BiH i njena tragičnost, surovost, ali i prirodna ljepota te životnost? Šta za tebe lično predstavlja BiH, kao zavičaj koji te odredio kao ljudsko biće, a sada i kao spisateljicu?

Magdalena: Kad pišem uvijek sam na istom mjestu, u mikrokozmosu u kojem sam odrasla i spoznala svijet oko sebe. To jeste dio Bosne i Hercegovine, ali zasad je taj prostor vrlo sužen i ne vidim da će se proširiti u skorije vrijeme. Možda će se to kasnije spontano dogoditi, ne znam. Taj dio identiteta mi je najdragocjeniji i sretna sam zbog toga. U Bosni i Hercegovini ne vidim samo tragediju, naprotiv, vidim iznimno složenu povijest, bogatu kulturu i tradiciju. Kao autorica najzahvalnija sam na jezičnom bogatstvu. U jezicima na ovom prostoru ne vidim strogu podijeljenost, nego raskoš pomoću koje priču mogu ispripovijedati ljepše i preciznije.

Baviš se i fotografijom, a glavni fokus tvoga fotoaparata jeste ponovno BiH i njeni zaboravljeni, napušteni ruralni dijelovi. Šta ti pruža fotografija u odnosu na pisanje?

Magdalena: Nisam profesionalni fotograf, niti znam mnogo o fotografiji, ali jako uživam u tom prostoru slobode koji mi se njome otvara. Tu sam kao i u književnosti potpuno sama i ovisim samo o sebi. Oduvijek volim samoću i to je sve izraženije što sam starija. I fotografija me vratila tamo gdje je sve započelo, u selo između šume i rijeke, u kuću pored pruge. Strašna me nostalgija natjerala da zabilježim sve što se održalo iz vremena mog djetinjstva. Kad mi nisu dovoljni papir i olovka, posežem za fotoaparatom. Fascinirana sam napuštenim kućama s čijih zidova i prozora iščitavam pojedinačne sudbine i obiteljske priče. Zimus sam posjetila sela iz okolice Žepča i napravila mnoštvo fotografija napuštenih kuća od kojih su neke u potpunosti sačuvane, onako kako ih je ostavio njihov posljednji stanovnik. One su svojevrsni povijesni i kulturni spomenici, grobnice s materijalnim i duhovnim tragovima onoga što je minulo.

Pripremaš prvi roman. Koliko nam možeš otkriti o njemu i u kojoj mjeri će se naslanjati na tematski i autorski stil tvojih priča? Dokle si stigla?

Magdalena: Forma kratke priče mi najviše odgovara jer je istovremeno i fragment i cjelina, fokusirana je na jedan događaj i jednog protagonista kroz koje se iščitava šira slika društva, jezik joj je sveden, gotovo poetski. Međutim, dio prikupljenog materijala jednostavno nije mogao „stati“ u kratku priču te sam se zbog toga odvažila na dužu formu. Roman je izazov u svakom smislu, morala sam pronaći odgovarajući pripovjedački glas, postaviti čvrstu strukturu teksta, pogoditi ton i atmosferu. Još uvijek ne znam jesam li u tome uspjela. Tematski će se naslanjati na dvije ratne priče iz zbirke – „Ivana“ i „Posljednje ljeto“ na koje sam posebno osjetljiva, što podrazumijeva da će mi trebati dobar urednik koji će tekst čitati hladne glave, s distance. A dokle sam stigla? Vrlo sam nestrpljiva osoba i to me oduvijek dovodi u nevolje, ali kada pišem, postajem vrlo smirena i bez problema mogu cijeli dan provesti za radnim stolom. Međutim, zbog posvećenosti jeziku pišem vrlo sporo, ali to činim svaki dan tako da su rezultati brzo vidljivi. Nadam se da ću roman do kraja godine privesti kraju.

Podeli sa prijateljima

FB  TW