Boris Lalić
Jedan Gogoljev roman „Mrtve duše“ za ljubav prema književnosti. Jedan talenat za pisanje. Jedna mala kutija i u njoj deset knjiga. Jedan galerijski postament i jedan pano. Jedan sajam i četiri stotine prodanih knjiga. Jedno mjesto ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedna crna aktovka i jedan bicikl. Jedna „DJL Elektra mačkica roto press“. Jedan prodavač vlastitih knjiga. Pet napisanih i četiri samostalno objavljene. Jedan konkurs, jedna drama, jedna predstava... Jedna „Mirna Bosna“.
Jedan Boris Lalić i jedan intervju za Remarker.
Nedavno je objavljena knjiga „Koraci“ koju si napisao u saradnji sa reperom Frenkijem. Kako si se snašao u ovoj ulozi u kako je bilo pisati prema nečijem stvarnom životu i kojoj mjeri je on pretvoren u fikciju?
Lalić: Knjiga „Koraci“ je roman u kom je ime glavnog lika Adnan Hamidović Frenkie. Kroz dvadeset i tri poglavlja, preko dvjesto šezdeset strana, „Koraci“ nam donose zbir poteza što ih je Frenkie napravio u prvih dvadeset i tri godine svog života, a koji su ga doveli do toga da postane profesionalni reper. Mislim da sam se odlično snašao u ovoj ulozi. Kao pisac sam se trudio da ne bude fikcije ni mrvice, a iz razloga što je Frenkijeva priča, između ostalog, i priča o uspjehu jednog klinca koji se za to izborio samo svojim radom, dakle nešto veliko i lijepo samo po sebi. Stava sam da svi trebaju čitati i znati takve priče, posebno mladi ljudi, koji svoje uspjehe tek trebaju izboriti. Naša je knjiga nalik na veoma lijepu djevojku kojoj nikakvi ukrasi ne trebaju da bi bila zanosna.
Vratimo se na početak tvoje književne karijere i period spoznaje da želiš da objavljuješ svoja djela. Kada se to desilo i kako je tekao taj proces pronalaska vlastitog stila?
Lalić: Prvi put kad mi je puklo pred očima da sam se rodio na ovaj svijet radi književnosti, to se dogodilo nekad sredinom srednje, kada sam pročitao „Mrtve duše“ od Gogolja. I prije sam znao o sebi da me jedino knjige i mačkice, mogu dirnuti u određene dijelove mog bića, ali ova je bila presudna da odlučim i ja probavati stvoriti tako nešto. Od tada treniram manje-više svaki dan, čitam i pišem, pa mi se tako razvio i stil.
Tvoji romani i kratke priče tretiraju stvarnost u savremenoj BiH, ali u formama duhovitih i originalnih naziva, tzv. malograđanskog irealizma i seksne fantastike. Na koji način si uspio spojiti ova dva naizgled nespojiva svijeta?
Lalić: Ja sam to stavio više iz zajebancije, ko biva – mlad momak započeo novi pravac u književnosti. Tražio sam nešto zvučno, smiješno i istinito, pa sam tako došao do tih sintagmi, malograđanski irealizam & sexna fantastika. Meni se čini da su naši današnji ljudi većinom takvi, sputani kojekakvim fantastičnim slikama u kojim ima tako malo stvarnosti da se komotno može reći nimalo, pravi oni irealni malograđani. Sexna fantastika – to sam odabrao kao neku referencu na turbofolk, koji je jedina intimna kultura za većinu Srba, Hrvata i Bošnjaka, naroda o čijim pojedincima moja malenkost najviše piše.

Na bh. književnu scenu si stupio hrabro i pun samopouzdanja te si odlučio da sam štampaš svoje knjige i iste prodaješ na ulici. Zašto si se odlučio na takav korak i šta ti je on na koncu donio?
Lalić: Ja sam bio marljiv student književnosti i kad sam postao magistar htio sam dokazati samom sebi da imam moć na tom polju, da nisam magistar samo na papiru, nego i u stvarnosti. Mene nikad nije privlačio svijet koji prati književnosti, već književnost sama, zato mi je bilo najlogičnije i najbolje da postanem knjižar. Ispostavilo se da sam to uradio u pravom momentu jer ljudi su me podržali u velikoj mjeri još od prve knjige, a što sam više radio i podrška je bila sve veća. Zato ja sad nemam pravo kukati na naše društvo, meni je ono kao piscu dalo sve, što se mene tiče u Bosni je bolje nego u Njemačkoj.
Kakve su bile te prvobitne reakcije prolaznika i čitača?
Lalić: Bilo je tu svega i svačega, ali je moje pamćenje po tom pitanju ostalo selektivno i pamti samo lijepe momente. Jedan od ljepših sa početka karijere – prvi put kad sam izlagao svoje knjige na sarajevskom sajmu nisam imao ništa, samo jednu malu kutiju i u njoj deset knjiga, sa kojom sam stajao na ulazu u sajam. U jednom trenutku došao je jedan veliki, naizgled ljuti čovjek, koji me strogo pisao: „Jesi li ti jeftin?“ Misleći na svoje knjige, koje su koštaje 7 KM, rekao sam da jesam, na šta je taj čovjek odgovorio: „Nisi ti jeftin“ i donio mi galerijski postament da stavim knjige na njega, a onda i jedan pano da mogu napisati ono što se oko knjiga za prodaju piše. Sa tim postamentom su me vidjeli svi, tako da sam do kraja tog sajma prodao oko 400 knjiga. Lik koji mi je dao postament i pano se zove Jasko, a to je jedan prijatelj umjetnosti iz galerije Collegium Artisticum.
Zatim si osvojio prvu nagradu na konkursu „Oslobođenja“ sa kratkom pričom „Pisci koji su usrećili Bosance i Hercegovce“. Da li pisci u BiH danas mogu usrećiti ljude samo kada su na novčanicama?
Lalić: Mi smo kao društvo zapušteni na svim poljima, pa i na tom književnom. Većina bosanskih pisaca danas ne piše o Bosni i Hercegovini, nego samo o sebi u Bosni i Hercegovini. Obični ljudi, koji nikada nisu imali previše vremena za književnost, ne mogu u tome prepoznati sebe i ne doživljaju te knjige svojima. Svako ko napiše knjigu u kojima će današnje stanovništvo moći prepoznati, njega čekaju slava i pravdeno zaslužene počasti. Znam da zvučim kao luđak, ali duboko sam uvjeren da je pred nama renesansa, da je ovo sadašnje konstantno tonjenje u pakao samo priprema za najveći skok što ga je jedna zemlja izvela u historiji zemalja. Biblijske riječi o posljednjim koji postaju prvi, ostvariće se u Bosni.
U toj priči jedan lik pokloni drugom „deset maraka i erotski časopis u boji, sa riječima da treba čitati, makar i šta bilo.“ Koliko ljudi u BiH čitaju i šta?
Lalić: Bosna i Hercegovina ima svoju književnu publiku. Nije ta skupina tako ni mala, ali to su sve pametni i kulturni ljudi, koji se ne dernjanju po društvu, tako da mnogi ne znaju ni da oni postoje. Velika većina čita samo novine, ovom prilikom izjavljujem tim ljudima – primite moje saučešće.
Onda si napisao i dramu „Mirna Bosna“ koja je više nego uspješno zaživjela na sceni Kamernog teatra 55. Kako ti vidiš „mirnu bosnu“, u toj drami, ali i u budućnosti, te koja je veza između te „komedije preživljavanja“ i bh. stvarnosti?
Lalić: „Mirna Bosna“ pokazuje malkice iskarikiranu sliku naše stvarnosti, u kojoj su mnogi pošteni ljudi dovedeni do izbora „kriminal ili nula maraka“. Pošto se od nula maraka ne može živjeti, a i nuli maraka svi krv piju, ljudi su prinuđeni da se bave kriminalom neke vrste. Tužno je to, ali tužne stvari i jesu najbolje za zajebanciju, ispala je prava komedija od toga, gledao sam „Mirnu Bosnu“ preko trideset puta, ori se pozorište od smijeha, ali ima i momenata kad se svi ušute.
Trenutno si zaposlen, radiš i zarađuješ, međutim, prvi koraci na tom putu nisu bili nimalo lagani za nekoga ko je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kako ti je bilo kao mladom čovjeku sa diplomom krenuti u neizvjesnu potragu za egzistencijom?
Lalić: Bio sam formalno zaposlen dvije godine, nisam više na tom radnom mjestu, sad sam opet pisac i prodavač knjiga. Egzistencija me nikad nije previše brinula, samo to da budem pravi pisac. Tih prvih dana, kad sam tek stekao diplomu, osjećao sam se baš moćno, nekako sam slutio sve ovo poslije i onda se nisam ni bojao šta će sa mnom biti.
Ostaješ ovdje? Zašto da, zašto ne?
Lalić: Ostajem ovdje jer sam pisac, mene izvan bosanskog jezika nema.
Lead foto by Sulejman Omerbašić


