* Termin “lingua blablativa” osmislio je nemački sociolog Niklas Luman da opiše manipulativnost jezika, mogućnost da se njime u kulturi i društvu proizvode ili reprodukuju odnosi moći i utiče na percepciju i poimanje stvarnosti.
Crnogorska Vlada je nedavno usvojila Predlog zakona o slobodi veroispovesti kojim je predviđeno da se svi verski objekti koji su bili imovina države Crne Gore pre gubitka njene nezavisnosti i pripajanja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, a koji kasnije nisu na odgovarajući pravni način prešli u svojinu neke verske zajednice, prepoznaju kao državna imovina. Kako je Vlada Crne Gore saopštila "ako neka verska zajednica raspolaže dokazima da je na osnovu nekad ili danas važećih propisa postala vlasnik neke imovine, država će to priznati i poštovati. Tamo gde takvih dokaza nema, već je reč o imovini koju je stvarala i sticala država Crna Gora i koja predstavlja kulturnu baštinu svih njenih građana, takva imovina biće upisana kao kulturno blago, odnosno kao državna svojina Crne Gore".

Zakonu se najviše protivi Srpska pravoslavna crkva koja u Crnoj Gori ima blizu 700 verskih objekata jer se njime predviđa i oduzimanje njene imovine. Predsednik Crne Gore, Milo Đukanović je ranije najavio obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, što je u kombinaciji sa predlogom novog zakona izazvalo u srpskoj javnosti, a pre svega među verskom zajednicom i njenim predstavnicima, veoma burne reakcije, koje počinju da liče na otvoren politički konflikt.
U Podgorici je, dan posle sabora povodom praznika Sv. Trojice, održan skup vernika Srpske pravoslavne crkve, s kojeg je zatraženo od crnogorske vlade da odustane od usvajanja izmena zakona o verskim zajednicama. Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije optužio je predsednika Crne Gore Mila Đukanovića i crnogorsku vlast da nameravaju da "otmu crkvenu imovinu" i poručio da će je sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve "braniti" ukoliko crnogorska Vlada ne uvaži njen zahtev i ne povuče Predlog zakona o slobodi veroispovesti.
Srpska pravoslavna crkva je kao odgovor na predlog zakona sačinila proglas u kome se navodi: "Zahtijevamo od Vlade Crne Gore da iz dalje procedure u razumnom roku povuče prijedlog zakona. Ukoliko to vlada što skorIje ne uradi, mi ćemo još odlučnije istupiti u odbrani svojih svetinja i zakonskih prava. Danas se zaklinjemo da ćemo čuvati, braniti i obnavljati svoje svetinje, crkve, manastire i grobove naših predaka". Proglas je u ime mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, raško-prizrenskog i kosovsko-metohijskog Teodosija, mileševskog Atanasija, buenosajreskog i južno-centralnoameričkog Kirila, zahumsko-hercegovačkog Dimitrija, dioklijskog Metodija i umirovljenog zahumsko-hercegovački Atanasije, pročitao episkop budimljansko-nikšićki Joanikije: “Pored više zahtjeva, predstavnicima Crkve nije omogućeno učešće u radnoj grupi za izradu zakona. Predstavnici vlasti i ne kriju da je ovo zakon protiv SPC”. Mitropolija SPC Crnogorsko-primorska tvrdi da je cilj Vlade Crne Gore bio da se crkve i manastiri SPC “oduzmu jednostrano, mimo suda”, ali da ta odredba nije dobila pozitivno mišljenje Venecijanske komisije Saveta Evrope. “Dostupnost sudskim i upravnim procedurama i sada, bez ovakvog Predloga zakona, postoji u pravnom sistemu Crne Gore. Ali, ovde to nije bio cilj. Naprotiv, ideja je bila da se, mimo propisanih sudskih procedura, Crkva (SPC) i verske zajednice liše svojih svetinja i imovine koja im je kroz vekove zaveštavana od vernika", kaže se u saopštenju Mitropolije SPC.
Manastir Ostrog postao je ubrzo predmet svih rasprava o “otimanju imovine”. Šef srpske diplomatije Ivica Dačić izjavio je kako ne vidi KO OD KOGA ima da otme manastir i dodao “Svima savetujem da ne idu protiv svetinja, niko nije dobro prošao ko je išao protiv svetinja”. Još oštriji je u komentarima bio lider SNP-a, ministar Nenad Popović: “Svi mi ovde u Srbiji moramo čvrsto stati uz svoj stradalni narod i Crkvu u Crnoj Gori, uz jasnu poruku Milu Đukanoviću da mu Srbi neće dopustiti da uništi našu Crkvu, oskrnavi Ostrog i zatre hiljadugodišnje srpstvo Crne Gore”.
Odjednom, pitanje vlasništva verskih objekata u Crnoj Gori postalo je pitanje očuvanja identiteta, srpstva, pravoslavlja, odbrane “svetinja” koje čine njegov sržni deo. Neodoljivo podseća na stavove i reakcije Srpske pravoslavne crkve i velike većine njenih vernica/ka u Srbiji povodom Kosova i srpskih “svetinja” na Kosovu. Manastiri i crkve nisu samo materijalno i kulturno dobro koje se u ovom slučaju od Srbije “otima”, već predstavlja borbu za istorijsko nasleđe koje funkcioniše kao dokaz identiteta, ili pak u slučaju Srbije, istorijom opravdane političke pretenzije. Srpstvo koje se u ovom sporu toliko brani, koncept je baziran na ideji da je jednom narodu na osnovu istorije (i istorijskog konstrukta) uvezan pre svega religijom i kulturom koja se na toj religiji temelji. Dalje se ove ideje razvijaju u pravcu mišljenja da narod polaže istorijsko pravo na određenu teritoriju gde je uspostavio neki oblik svoje kulture.
I možda ništa od ovih ideja ne bi bilo toliko desničarsko da ideje kulture naroda i njegovog prava na (samo)opredeljenje, veroispovest i tradiciju nisu sržno vezane za zamisao o nacionalnoj državi čije granice obuhvataju teritoriju prostiranja kulture naroda. Ove nacionalističke ideje proizvele su koncept Velike Srbije i danas žive težnje za “ujedinjenjem srpskog naroda”. Poglavari SPC ne samo da ne priznaju autokefalnost CPC, već i crnogorsku državnost vide kroz prizmu istorije srpske kulture, kao svojevrsnu tekovinu srpstva - patrijarh Irinej poručio je “Pokušaji i ta dela koju nameravaju da se učine čine da se svi vladari crnogorski prevrću u grobovima svojim, videći šta čini njihov naslednik, nažalost. Čovek koji sedi na prestolu Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, velikog srpskog pesnika i kralja Nikole, jednog mudrog vladara. Čude se tome da je na njihov presto došao čovek koji ratuje protiv Crne Gore, protiv Srba u Crnoj Gori”.

Crnogorska pravoslavna crkva odgovorila je na reakcije SPC upravo pozivanjem na kritiku ovog nacionalizma SPC, uz usputno diskreditovanje kredibiliteta njenog poglavara: “Mogu da kažem, iz kontejnera može svašta da izlazi. Srpski patrijarh Irinej, siromah, ne zna mnogo. On misli ako se nekome da vlast, da može da govori bilo šta. On, recimo, govori da je srpska republika u Bosni, srpska republika Srbije, a Crna Gora da je država Srbije!? Nikako da se otresu “velike Srbije” – obrazložio je mitropolit CPC Mihailo Dedeić. On je izneo uvrede na račun patrijarha Irineja i SPC, uz tvrdnje da SPC želi obnovu velike, etnički čiste Srbije: “Srbi hoće da ponove jednu vrstu Srebrenice”. Milu Đukanovića je, sa druge strane, nazvao “jednim od najboljih evropskih političara”. “Jedan od najboljih evropskih političara” takođe je ocenio da SPC želi da sačuva “verski monopol u Crnoj Gori”, i “infrastrukturu velike Srbije”.
Srpska vlada deli retoriku Srpske pravoslavne crkve - izjave o negiranju državnosti Crne Gore započeli su čelnici SPC, kao i savetnik predsednika Srbije, Nikola Selaković, da bi istim tonom nastavio ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, kao i sam Aleksandar Vučić. Ni Vlada ni SPC uglavnom ne mogu validno da se odbrane od optužbi za velikosrpski nacionalizam, crkva svakako zbog istinitosti tih optužbi, a Vlada i zbog prirode optužbe protiv koje bi svaki argument izgledao kao pokušaj odbrane koji samo još više potvrđuje opravdanost optužbe. Ovakva mat pozicija poznata je i u slučaju pregovora Beograda sa Prištinom, gde svaki pokušaj podele na osnovu ujedinjenja srpskih zajednica na severu sa Srbijom predstavlja nacionalističku politiku etničkog pripajanja i pokreće argument o sprskoj kolonijalizaciji i ratnim zločinima. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zauzevši stav SPC, uputio molbu crnogorskoj vladi da povuče zakon o slobodi veroispovjesti, koji kako je rekao “nije dobar za srpski narod” te bi njegovo usvajanje neminovno ugrozilo inače dobre odnose dve zemlje. Predsednik Srbije izrazio je nadu da će Srpskoj pravoslavnoj crkvi biti omogućeno da sačuva svoje hramove Crnoj Gori: “Najbolje bi bilo da Crna Gora i Srbija spuste tenzije”, i dodao da će mišljenje o stavu Venecijanske komisije o crnogorskom zakonu o slobodi veroispovesti izneti kada on bude objavljen.
Mišljenja o zakonu i političkim namerama Crne Gore su različita - “Ako je Crna Gora samostalna država i Crnogorci samostalan narod, onda oni, po uzusima pravoslavlja, imaju pravo na autokefalnu pravoslavnu crkvu”, smatra analitičar Zoran Kusovac, dok nasuprot njemu novinar Veselin Simonović tvrdi da Crna Gora “na silu pokušava da zaokruži državnost i jednu crkvu, mimo volje većine građana, kanonizuje kao državnu”. Kako prenosi FoNet Simonović poručuje da ukoliko Crna Gora zaista bude oduzela hramove jednoj crkvi i dala ih drugoj, to dovesti do velikih nereda unutar same Crne Gore, budući da se 35 posto građana Crne Gore izjašnjavaju kao Srbi, koji Crnu Goru ne priznaju kao nezavisnu državu a koji imaju podršku Srpske pravoslavne crkve. S druge strane, Kusovac je kao glavnog destabilizatora trenutne situacije u Crnoj Gori označio upravo SPC: “SPC je jedna vrlo politička i politizovana organizacija zarobljena u političkom smislu u 19. veku, u ideji nacionalnog romantizma". Prema njegovom mišljenju “sve ovo je proizvod delovanja srpskog imperijalnog projekta iza kojeg stoje SPC i deo intelektualaca koji još od početka 20. veka imaju ideju da srpstvo i Srbiju prošire izvan Srbije”. Sociolog kulture Ratko Božović sukob Srbije i Crne Gore u vezi sa imovinom SPC i njenim položajem u toj državi, tumači kao "nacionalistički cunami" i objašnjava da "i na jednoj i na drugoj strani postoji žestoko uporište nacionalizma i neraščišćenih stvari iz prošlosti koje blokiraju i sadašnjost". List Novosti 24. juna objavio je istraživanje istoričara crkve i publiciste Jovana Markuša koje otkriva navodno dokument po kojem “Nijedna pravoslavna i rimokatolička crkva, kao ni džamija, nisu bile državna imovina u nezavisnoj državi Kraljevini Crnoj Gori do 1918. Godine.”
Sukob crnogorske države i Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori oko pitanja svojine nad crkvama i manastirima, nametnuo je brojna pitanja uključujući i krucijalno - da li država može da bude vlasnik verskih objekata? Profesor međunarodnog prava na podgoričkom Pravnom fakultetu Nebojša Vučinić ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa (RSE) da Crna Gora ima legitimno pravo da to pitanje rješava na način koji će biti u skladu sa njenim ključnim državnim interesima i navodi da u Evropi ima primjera gdje je država formalni vlasnik crkvene imovine. "U Francuskoj je država nominalni vlasnik svih katedrala i crkvenih objekata i to nije ništa neobično. Naravno, nikome u Francuskoj ne pada na pamet da ospori korišćenje tih objekata za potrebe Rimokatoličke crkve koja je tamo dominantna", ističe Vučinić.
Na sednici Venecijanske komisije, koja je zasedala 24. Juna, nije osporena namera Vlade Crne Gore da preuzme vlasništvo nad verskim objektima u Crnoj Gori, ali je preporučila niz izmena u nacrtu Zakona o slobodi veroispovjesti u odnosu na imovinu verskih zajednica. Ključno je da se vlasništvo nad verskim objektima može promeniti nakon konačne upravne ili sudske odluke, a pravni eksperti su naveli da nacrt Zakona treba da pruži dodatne detalje, objašnjenja i proceduru kojima bi se zadovoljio Protokol Evropske konvencije o ljudskim pravima koji se odnosi na zaštitu imovine. Ipak, Vlada Crne Gore je odmah nakon zasedanja objavila kako je Venecijanska komisija imala pozitivnu ocenu o zakonu, dok to mišljenje ne deli koordinator Pravnog saveta mitropolije SPC u CG, Velibor Džomić koji je za Radio Svetigoru izjavio da su netačna uverenja predstavnika crnogorske vlasti da je Venecijanska komisija dala pozitivno mišljenje o predlogu zakona.
Kako prenosi Danas, Venecijanska komisija je u zaključcima dala niz preporuka, među kojima i da upis prava na državno vlasništvo treba da se vrši samo posle konačne administrativne sudske odluke. Komisija preporučuje i da u Nacrtu zakona treba jasno da se navede da promena vlasništva nad verskom imovinom neće automatski uticati na postojeće pravo korišćenja te imovine i preporučila da se obave “sveobuhvatne i efikasne konsultacije s javnošću, uključujući i predstavnike verskih zajednica”, kako bi se postigao što je moguće širi konsenzus o ovom pitanju.
Pitanje je kako će sve četiri institucije, dve crkve i dve vlade, postići ovaj konsenzus, budući da imaju različite interese i viđenja sopstvenih prava. Destabilizacija odnosa Srbije i Crne Gore nikako ne bi išla u prilog Vladi Srbije na njenom putu ka EU, posebno imajući u vidu sadašnju situaciju sa Prištinom. Takođe, ponavljanje retorike devedesetih pokreće talas ratno huškačkog govora i podstiče etničku i versku mržnju između naroda, što u je u trenutnoj situaciji obnove nacionalizma visoko rizičan politički gest. Zvaničnici Srbije i Crne Gore bi trebalo u svakom slučaju da preispitaju sekularne osnove svoje državnosti i zapitaju se do koje mere je opravdana i poželjna crkvena retorika “otimanja”, te da shvate ozbiljnost crkvenog sukoba koji u multietničkim i multinacionalnim sredinama sa sobom nosi opasnost eskalacije građanskog sukoba.


