Bora Ćosić, književnik, pola veka nakon objavljivanja romana 'Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji'
Nije stvar u tome koja će vlada doći, nego, narod se pomerio mnogo u tom retrogradnom pravcu. Pravcu nacionalizma. I to je, ipak, osnovni ton tih ljudi. Imam još uvek izvestan broj izvanrednih osoba, pojedinaca u Beogradu, koje misle kao i ja, i koje imaju još uvek čvrste ideje o tome šta se događa kod njih i u svetu. Ali, oni, kao i ja, sve manje vidimo nekakvu mogućnost pozitivne promene.
Razgovor sa Borom Ćosićem, berlinsko-beogradskim književnikom, vodili smo u Sarajevu, na Međunarodnom festivalu literature Bookstan, na kojem je organizator, izdavačka kuća Bookstan, novim izdanjem i književnom večeri, obeležio 50 godina od izdavanja njegovog kultnog romana Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji. Pod utiskom razgovora koji su na Festivalu vođeni o Borki Pavićević, podsetio se rovinjskih dana koje je provodio s njom i Radomirom Konstantinovićem. U intervjuu za Remarker govori o svom pogledu na Srbiju, nacionalizmu, ranoj prošlosti, kao i o knjižavnim temeljima, svojim počecima.
Sećam se Borke kao dvadesetjednogodišnje devojke, sa studentskih demonstracija 1968. A u Rovinju su roditelji moje žene imali kuću, kasnije i Borkini, profesor Vuko. Sarađivali smo i u teatru, već krajem šezdesetih počeo sam da radim u Ateljeu 212, imao sam predstavu ‘Rado ide Srbin u vojnike’. Posle toga sam napravio verziju ‘Kose’. To je bilo izuzetno uspešno, video sam londonsku predstavu, ova naša je možda bila i bolja, što su potvrdili autori koji su došli da je vide. Skoro ceo tekst je bio moj. Onda je ‘Porodica’ dobila nagradu, Mira Trailović je tražila da se odmah dramatizuje, išlo je 60-70 predstava, pa je zabranjena. Knjiga je imala više izdanja, prvo je bilo moje, privatno, posle je preuzela Prosveta, bilo je četiri - pet izdanja...
Poslednje, pre ovog jubilarnog Buybookovog, bilo je u zagrebačkom “Znanju”?
To je bilo sedamdesetih godina, u Everginu, kod Crnkovića, jedino izdanje u Hrvatskoj.
Družili ste se u Rovinju, tu je i Vaš prijatelj Radomir Konstantinović imao kuću koja je kasnije opljačkana?
Ispostavilo se da je njegova žena Kaća, navodno, tu kuću nekome zaveštala; oni to imaju u Sudu, a datum zaveštanja je kada je ona već bila umrla. Prema tome, videlo se da je ukradena. A on je bio ogorčen.
Ja sam tamo bio za vreme rata imao sam kontinuitet života u Rovinju. A on je bio ogorčen i nije se hteo ni suditi. Pogotovu kada je kuća devastirana, prvo je nestala cela biblioteka koju je on koristio za Biće i jezik, jer je tamo to i najvećim delom napisano.
Prepiska sa Beketom?
To je i najžalosnije. Kada sam definitivno odlazio iz Beograda, on mi je dao ključ od kuće, a ispostavilo se da nisam imao šta ni da otključam. Sve je bilo na smetlištu, našao sam jednu knjigu, i to je bilo simbolično - novosadski Pravopis. To sam mu odneo kao suvenir, to je sve što je ostalo od njegove kuće, bio je strašno ogorčen. Njega je zvao naš zajednički prijatelj Edo Murtić, da dođe kod njega u Vrsar, ali nije više hteo da ide tamo.
Uz Konstantinovića i Borku vezujemo i Beogradski krug. Evo nas u Sarajevu, Krug je bio pobuna grupe ljudi protiv opsade Sarajeva i agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu, vi ste mu suštinski pripadali?
Nisam zvanično pripadao BG krugu, jer nisam bio u Beogradu od 1992. do 1998. Došao sam prvi put 1998, kada je izašlo šest mojih knjiga u izdanju Samizdata B92. U međuvremenu sam bio jako angažovan u evropskoj štampi, objavljivao sam u mnogim časopisima, tek sada, pripremajući sabrana dela, video sam koliko toga ima. Imao sam nekoliko prevodilaca, naročito je bila aktivna Lida Bremer, važna osoba u vezama dveju zemalja. I ti su članci stalno izlazili, telefonom me pozovu i kažu da im treba, “za sutra”, ja bih odmah napisao. I to je bio razlog animoziteta zvaničnog srpskog društva prema meni. Da sam ja nekakav izdajnik, šta li. A onda smo bili optuženi Srđa Popović i ja da smo tražili bombardovanje Beograda. A ja sam imao jasne stavove koje sam iznosio. Naravno, da sam bio protiv bombardovanja kao neselektivne odmazde, jer su stradali i nevini ljudi, ali sam bio za jednu invaziju, kopnenu, jer sam smatrao da taj režim može da se porazi vojno, i to od evropskih snaga, tako da ta zemlja doživi jednu katarzu, sličnu onoj koju je doživela Nemačka 1945.
Jer, bez toga, ispostavilo se, Srbija kao da nije ratovala, kao da nije izgubila nikakav rat...
Kao da nisu počinjeni zločini?
Kao da nisu počinjeni zločini, to posebno, ali, kao da oni, samo zbog toga što nisu imali vojni poraz (oni su ga imali, ali, drukčije je kad te tuku precizno, najmodernijim raketama). To je bilo za mentalitet srpskog naroda loše, to je, inače, onaj mentalitet koji je vrlo opak. Oni, kao, nisu nikoga uništavali, nikoga ubijali, ima mnogo ljudi, normalnih, intelektualaca, koji tvrde da se Srebrenica uopšte nije ni dogodila.
A kada sam počeo da dolazim u Beograd, uvek sam bio kod Konstantinovića. U međuvremenu, uvek smo imali telefonsku vezu, kao što sam imao i vezu sa Bogdanovićem (Bogdan, prim. aut.) koji je bio u Beču. Kad god smo bili u Beču, išli smo kod njega i to su bile veze sa njihovom organizacijom. A sa Borkom sam, takođe, imao neprekidnu vezu, stalno smo se čuli, ponekad i viđali. I ona je putovala, dolazila u Berlin, bili smo kao jedna familija.
Da li, kad dođete u Beograd, pravite poređenje sa atmosferom iz tih godina, ili iz vremena u kojem ste radili u Ateljeu 212 i, ako ga pravite, makar i površno, kakvi su Vam utisci?
Ostalo je neko malo jezgro pobunjenosti, otpora, nažalost, mislim da se cela generacija veoma angažovanih ljudi, naročito devojaka i žena koje su tada odigrale sjajnu ulogu - da su se zamorili. Ne samo fizički, jer to traje toliko godina, nego i zato što je sve manje perspektive. Nije stvar u tome koja će vlada doći, nego, narod se pomerio mnogo u tom retrogradnom pravcu. Pravcu nacionalizma. I to je, ipak, osnovni ton tih ljudi. Imam još uvek izvestan broj izvanrednih osoba, pojedinaca u Beogradu, koje misle kao i ja, i koje imaju još uvek čvrste ideje o tome šta se događa kod njih i u svetu. Ali, oni, kao i ja, sve manje vidimo nekakvu mogućnost pozitivne promene.
Da li je nacionalizam konstanta srpske politike i srpskog društva?
To sigurno nije konstanta - to je devijacija. Jer, tolike decenije smo živeli u društvu u kojem nismo znali ko je ko, po etničkom osnovu. Ne samo što su bili masovni mešoviti brakovi, ili veze, ljubavne, prijateljske... U ovim strukturama, gde sam ja imao dosta nekakvih veza, u televiziji, na radiju, po pozorištima, bilo je Albanaca, Hrvata, Poljaka, ne znam koliko raznih nacionalnosti sam imao među prijateljima (moja žena je bila Olga Vlatković koja je radila na Televiziji, pa sam i u tom pravcu imao dosta veza). Kao što je i u Zagrebu bilo Srba, Kosta Spajić, Duško Vukotić, toliki srpski intelektualci koji su u hrvatskoj kulturi. Pa, i mene računaju i u hrvatskog i u srpskog autora.
Isključivo devijacija?
Da, devijacija koja je nastala jednom opakom namerom. Pre svega Milošević koji je bio boljševik, u svakom slučaju komunistički kadar, aparatčik, nije imao osnovu za tako nešto, dok nije nacionalizam shvatio kao svoje oružje. Srpski etnikum organizovati da napravi tolike neprilike drugim narodima u Jugoslaviji, u stvari da učini da ta zemlja propadne, nije se moglo bez jednog takvog impulsa. I taj impuls je uvek postojao, postojali su četnici, pa i mnogo gori od njih, na primer ljotićevci, a to je sada jedan modni trend. Recimo, i religioznost je bila skoro nevidljiva u Srbiji. Bez obzira na patrijarhalnu tradiciju proslava slava, Božića, a sve to ima mnogo paganskog, počinju mladi ljudi da ulaze u crkvu. Gledao sam to svojim očima, kako ulaze i ne znaju da skinu kapu. To je dokaz da nemaju nikakvu dubinsku povezanost sa duhovnošću, religioznošću, a to se ispostavilo kao oružje. Kao što u Hrvatskoj cela retrogradna i desničarska struktura koja je vodi, veoma koristi katoličanstvo.
Krug oko Srpske akademije nauka i umetnosti i Udruženja književnika bio je konstantno nacionalistički nastrojen?
Je, ali to je isto buknulo. Bio sam u UKS, a izašao kada se Udruženje složilo sa cenzurom. Ali, to udruženje nikada ranije nije pravilo segregaciju po etnikumu, u njemu je sigurno bilo mnogo onih koji nisu bili Srbi. Tako da je to, isto tako nametnuto.
A znate kako je, nijedno udruženje, kulturna institucija, nisu homogeni u pogledu nivoa. Uvak je 90 odsto tih ljudi osrednje darovitosti, ili osrednjih mogućnosti. A onda, kad dođe ovakva situacija, takav, u duhovnom smislu, niži sloj, pronalazi u njoj način da se probija. Tako je bilo i u Akademiji. Neki od tih ljudi pokušavaju da stvore vlastiti imidž, karijeru, kroz nacionalistički bunt, a to ponekad ispada i skoro na silu, skoro veštački. Onda se događa i to da se neki od njih bune protiv svojih kolega, članova, jer nisu dovoljno Srbi.
Cela neprilika sa Akademijom nauka je u tom pomodnom naslanjanju na vođstvo tog režima koje je bilo otvoreno zločinačko. Jer, to što je radio Milošević, to je apsolutno ono što je radio Musolini.
Kako danas vidite odnos prema ratnim zločinima koji će u velikoj meri duži vremenski period opterećivati društvo?
To je veliko opterećenje, ali je problem i to što, ponovo moram reći, jedan deo naroda to ne oseća. Jer, ljudi osećaju da imaju loš život - čak nije ni toliko loš kakav je bio, ali daleko je od evropskog standarda - ali, ne shvataju razlog, zbog čega su se u tome našli. Još uvek su skloni da podignu spomenik Miloševiću, ili da menjaju imena ulica, da ih imenuju po onim prethodnim razbojnicima, po Draži Mihajloviću...
A ovi iz poslednjih ratova se dobro drže, na dobro plaćenim pozicijama, u biznisu, ako ne u politici, jako dobro žive?
Apsolutno. To je jasno. Gungula posle rata koju stvori rat ili nešto posle njega, uvek se snađe. Što je lošiji režim, to lakše prolaze oni koji se šlepuju. Hrvatski slučaj to najbolje pokazuje, čitava Vlada potpuno je trula. I prepuna je razbojnika, lopova, falsifikatora. A oni vode taj narod koji bi trebao biti normalan evropski narod. Ima svoju vrlo daleku tradiciju kulturu, kao svi naši narodi ovde, ali to se sada zanemaruje, osnovni su grabež, užasna gramzivost koja pokriva sve. Ili uspeti u zemlji sa svim tim malverzacijama, ili pobeći.
U čemu je najveći gubitak Srbije tokom poslednjih 30 godina, šta je najviše izgubila?
Zapravo to, tih 30 godina. Izgubila je ritam i vezu sa evropskim tokovima koje je negde pri kraju osamdesetih godina itekako imala. Sa Markovićevom reformom, svim tehnološkim i kulturnim mogućnostima koje su iznenada presečene, ratom kao izmeštenim delom vremena, kada se gubi svaka veza sa normalnim tokovima. Svet je išao dalje, to je period digitalizacije, neverovatnih, gotovo science fiction promena u svetu.
U osnovi, Srbija je izgubila tempo. Kao i brojne druge zemlje u tranziciji, Poljska, Moldavija, Ukrajina. Sve one su, zapravo, u beznađu.
Skloni ste, stičem utisak, da narodu date izvestan popust. A kakva je odgovornost tog naroda?
Naravno, ako jedna glasačka masa dva, tri puta izglasava jednu totalno retrogradnu osobu... A sve to radi na svoju štetu. Nema loših poteza iz naroda koji se ne moraju platiti, to se mora platiti. A plati se gubitkom vremena, progresa, napretka. I, naravno, tu onda dolazi psihološki momenat, melanholija, beznađe. Ne ubijaju se ljudi bez razloga, i oni koji su bili u ratu se ubijaju, ali i oni koji nisu. Ili se ubijaju, ili beže.
Zaključak bi bio da je Srbija mentalno devastirana?
To su teme koje idu u psihijatriju, psihoanalizu. Vrlo lako je reći “srpski narod je lud narod”. I to je, zasta, donekle tačno. A to “lud” je širok pojam, ja o ludacima mislim mnogo bolje nego oni koji ih leče. Uvek je potrebno pronaći razlog. Ali, to je više metaforična oznaka, taj narod, u svakom slučaju, ima neke devijantne crte, baš mentalne, psihološke. Recimo, inat, pa naprasitost. Pre svega, to je jedna hajdučka nacija. Zapravo, mislim da je jedan jedini period nekakve, skoro prave demokratije, bio davno, u vreme kralja Petra I. Kada je bilo parlamentarizma bliskog evropskom. Kada se izglasava Zakon o štampi sa jednom rečenicom: “Štampa u Srbiji je slobodna”.
A u nekom periodu, malo pre, stvorena je literatura na kojoj ja insistiram kao na osnovi. Recimo Laze Lazarevića. I još nekih autora, u periodu prema Prvom svetskom ratu, dok nije došao regent Aleksandar. Onda su počele diktature ove ili one vrste. Titova Jugoslavija je, recimo, bila meka diktatura, ali je bilo toga.
Da li, u vezi sa Lazom Lazarevićem, mislite na njegove teme?
Ne, mislim baš na literarni uspon. Od narodnog pesništva iz 19. veka, odjedanput se pojavljuje evropska rečenica. Koja kasnije ima vezu sa Borom Stankovićem, pa sa Crnjanskim. To je moj put, ako danas gledam na konstrukciju moje današnje rečenice. To ima zahvaljujući tim svojim precima, Lazareviću, Stankoviću, Crnjanskom. Tu onda dolaze, kao da je modul došao, Marko Ristić i nadrealisti. To je onda već svet. To je ono što bi trebalo da bude Srbija. I danas, ako se govori o kulturnoj budućnosti, onda bi to trebalo da bude osnova. Modernizam, moderni duh srpski iz perioda tridesetih godina. Tu je onda i Andrić, tu su i drugi. Ali, ne bi bilo Kiša, ne bi bilo mnogih, da nismo imali tu osnovu. Moram reći da je toga u Srbiji bilo više nego u drugim krajevima, u Hrvatskoj je bio Krleža i nešto oko njega. Ali, važnog književnog kontinuiteta bilo je više u Srbiji. U Hrvatskoj ga je bilo u slikarstvu, muzici, skulpturi.
Ima među mlađim piscima dokaza da se vraćaju na to, da imaju nekakav poriv. Recimo Basara koji ima bes, vrlo je značajan autor. Osim besa mora da ima i nečeg drugog čega ima kod njega i kod nekolicine drugih.
To je pozitivno nasleđe...
Naravno. A ima jedna stvar na koju stalno mislimo, da literatura, kultura uopšte, mogu promeniti svet, društvo. To je iluzorno. Ali, može se stvoriti osnova “za daleko neko pokoljenje”, da se neke stvari nadovežu mimo aktuelnog prostakluka koji je preovlađujući. Iz toga niču neki novi remboi, bodleri, bretoni.
Nalazim vezu, kada je reč o uticajima, između Vaše literature i čeških pisaca, ali i kinematografije. Korespondira sa Formanovim i Menclovim filmovima...
Pre svega sa onim što je osnov tih filmova, sa Hrabalom. Meni je Hrabalov duh blizak. Ne mogu reći da sam se ugledao, ja imam možda više referenci na Babelja. Ali, to su sasvim različite osnove. Moj razvoj je išao vrlo čudno, cik-cak, jer sam bio u školi nadrealizma. Imao sam tu sreću da vrlo rano upoznam Duška Matića, Acu Vuča, to je 1952, imamo po dvadeset godina, Bora Radović 18, Vava Hristić 19. To je bio taj prvi period.
Posle se stvar razvijala na skoro prirodan način. Svojoj ženi Loli Vlatković pričao sam mnoge stvari iz detinjstva, pamtim mnogo tih sitnica. Ona je, zapravo, inicirala jedan moj oblik. Rekla je “što to ne poređaš”. I zaista, bili smo u Vrelima te godine kada skidaju Rankovića (1966, prim. aut.), tu sam počeo da sklapam neke rečenice. I “Uloga moje porodice” i “Priče o zanatima”, su hiljade papirića koje sam posle sklapao. Dakle, ne može se reći to je iz Babelja, to je iz Hrabala, ali se može pronaći, pročitati nekakav duh. Uvek neki duh književnosti, ili druge umetnosti lebdi kao oblak, nekad padne usred Njujorka, nekad u neki zabačen kraj. To je pitanje slučaja. I kultura je, zapravo, pitanje slučaja.
Šta nas očekuje u Vašem “slučaju”, šta radite?
Pišem, svaki dan po malo, šta bih drugo. Poslednjih desetak godina imam nešto što ne bih zvao dnevnikom, to su fragmenti, nešto što mi na različitim mestima pada na pamet. Uvek imam i veći tekst na kome radim, ali sada ne žurim, ranije sam žurio zbog rokova. Jako mnogo radim, zapravo, za dva ili tri časopisa u Evropi, duže od 20 godina sam stalni saradnik časopisa Lettre. To su tekstovi koji se manje ili više odnose na naše teme, pokušavam da budem ataše ove kulture, jer me tamo jako vole. Tamo sam objavio dve-tri hiljade strana. Kraće tekstove objavljujem u Neue zurische Zeitungu.
Kako danas gledate na nekadašnji jugoslovenski kulturni prostor?
Nisam imao osećanje prekida, kao što nisam imao osećaj azilanta, ili nekoga u egzilu. Ja nisam otišao u progonstvo, mene niko nike prognao. Naš pokojni kolega je pogođen onom spravom u glavu (Mirko Kovač, prim. aut.), ima drugih kojima su pretili smrću. Ja sam seo u autobus i otišao. A tamo gde sam se našao, pomislio sam da sam samo promenio adresu. Imao sam sreću da sam mogao staviti nogu na jedno drugo mesto, ta moja kuća u Rovinju je bila moje ostrvo. Onda se pojavio berlinski izdavač i dobio sam veliku stipendiju, pa je sve bilo dosta ležerno i lagodno. Ali, čak i da nije bilo tako, pretpostavljam da bih se osećao kao na istom kontinentu.
U tom momentu, jugoslovenski kulturni prostor je na sve strane, Danilo, Albahari, Makavejev, ljudi iz kulture i nauke. Mi u socijalističkoj Jugoslaviji nismo bili u nekom getu. Sad ima mnogo pokušaja da se objasni period Titove Jugoslavije kao tamnice, u kulturnom smislu. Jedan pisac kaže u svojim memoarima da je socijalistički realizam bio obavezan pravac, što je daleko od istine.
Mislim da se jugoslovenski kulturni prostor ponovo definiše. Čak i nekim sporednim tokovima. Zahvaljujući koncertima popularne muzike, ponovo se povezuju mladi ljudi, shvataju da se razumeju. Da se ne svodi sve na idiotsku knjigu koja se zove “Razlikovni rečnik”. U kojoj piše da Hrvati kažu “mama”, a Srbi “keva”. Granice pucaju, uprkos graničarima.
Omekšavaju se stvari evo, na ovom festivalu ima pomešanog sveta sa svih strana, tu više nema granica.
Jugoslavija je bila jedna mala Evropska zajednica, to se pokazalo kad su se države odvojile. Kao što je i Evropska unija replika Austro-Ugarske. To su ovlašne konstrukcije koje nemaju paralelnu sudbinu sa kulturom ili duhovnim tokom. Potpuno je irelevantno iz koje je nacije Knut Hamsun, je l’?
Lead foto: Jelena Zimonjić


