Ena Kurtalić
U BiH je veliki broj mladih ljudi koji truju društvo i sebe. Pristajanjem na korupciju, nepotizam, pa i kriminal, oni svjesno uništavaju društvo, a konzumiranjem nacionalizma, turbo-folka i izbjegavanjem umjetnosti, nesvjesno izjedaju sebe. Da ne govoirmo o tjelesnom propadanju kao posljedici izbjegavanja pokreta. Ipak, u ovoj maloj zemlji žive i rade ljudi koji liječe, i ponovno, i društvo, i sebe. Jedna od njih jeste i Ena Kurtalić, koja društvenu katarzu, ali i svoja vlastita duhovna i intelektualna prošičćenja, ostvaruje upravo putem plesa i pokreta, koji su danas, zahvaljujući pojedincima, postali „moćno oružje“ na savremenoj bh. teatarskoj sceni. Ena za Remaker govori o pokretu i plesu bez kojeg ne bi mogla živjeti, predstavi „All Inclusive“ u kojoj sarađuje sa osobama s invaliditetom, ali i nastavku obrazovanja u Ljubljani, djetinjstvu u ratu...
Započele su probe na predstavi „All Inclusive“ fizičko-dokumentarnog u kojoj sarađuješ sa osobama s invaliditetom, Jasminom Džemiđićem i Merimom Dervović. Pretpostavljam da si zadužena za pokret, ali da li možeš reći nešto više o ovome iskustvu za tebe, svojoj ulozi u ovome projektu i njegovom značaju za tvoju karijeru?
Ena: „All Inclusive“ je proces koji je, za Amilu Terzimehić i mene, počeo prije godinu dana kada smo odlučile da radimo plesno-dokumentarnu predstavu sa osobama sa invaliditetom. Pronašle smo dvije nevjerovatne osobe, Merimu i Jasmina, koji su se bez zadrške upustili u nepoznato sa nama. Ostvarili smo divnu konekciju, intenzivno istraživali i igrali se, evo skoro četiri mjeseca. Rad nastavljamo krajem augusta, a premijera je zakazana za kraj septembra u Pozorištu Mladih. Predstava se bavi tijelom, slobodom i različitošću. Svako od nas je i autor i performer. Još uvijek ne znam kakav će ovaj projekt imati značaj za moju karijeru, ali znam da ima ogroman značaj za moj (naš) lični razvoj. Svi smo prebrodili neke od svojih strahova i progovorili o temama koje su, nažalost, još uvijek tabu u našem društvu.

Foto: Mina Delić
Scenski pokret potpisuješ i u predstavi „Snijeg“ Dine Mustafića koja je nedavno premijerno izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Koja je uloga scenskog pokreta bila u tom preobražaju romana u teatarsko djelo? Šta se od tebe tražilo?
Ena: Sam broj vrhunskih glumaca, izvrstan roman, kao i rad sa Dinom Mustafićem je za mene predstavljao veliki izazov. Najvažnija uloga pokreta je bila u stvaranju atmosfere romana, te prikazivanju scena koje u finalnoj adaptaciji romana nisu ostale ili su zajedničkom odlukom pretvorene u govor tijela, ali su podjednako važne za tok priče i razvoj likova. Jako sam puno naučila i još jednom ostala zadivljena predanošću i načinom rada Dine Mustafića, kao i čitavog ansambla i saradnika.
Sarađivala si i sa mlađim kolegama u predstavama „Mirišu li jorgovani u New Yorku?“ te „Tvoj sin Huckleberry Finn“. Na koji način se scenski pokret sjedinjuje sa glumačkom igrom, na primjeru ovih predstava, i postaje njihov neodvojiv dio?
Ena: Rad sa rediteljem Alenom Šimićem za mene divno iskustvo. Imam osjećaj da smo se baš „našli“, da dijelimo slične afinitete i da jedno drugo konstantno guramo naprijed. U Tuzli se osjećam kao kod kuće i imam povjerenje anasambla NPT-a koji je jako otvoren, zaigran i spreman za rad. Oba procesa su obuhvatala obiman istraživački rad koji je rezultirao nekim novim uzbudljivim teatarskim jezikom jedinstvenim za predstavu.
Plesni pokret je čini sve učestaliji element rediteljskih koncepata na bh. teatraskoj sceni, bilo da se radi o starijim ili novim generacijama reditelja. Šta on donosi, zapravo, novo, drugačije, kada je u pitanju bh. teatar?
Ena: Svaki čovjek se svakodnevno kreće, makar to bili i mikropokreti. To znači da je pokret neodvojiv dio ljudskog bića. U svakoj predstavi postoji scenski pokret, samo je u nekim kultivisaniji od drugih. U post-dramskom pozorištu se javila veća potreba za ekspresijom tijela, tako da je velikim teatrima već dugi niz godina uobičajena praksa da na predstavi pored reditelja/ice radi i reditelj/ica pokreta (movement director), koji traže jezik pokreta koji je specifičan za svaku predstavu. Oni pomažu pri kreiranju čvrstog ansambla, pomažu rediteljima da lakše ostvare svoju viziju i glumcima da kroz pokret grade lik i odnose.
Već drugo se kod tebe osjeti umjetnička sklonost plesu, pokretu i fizičkom teatru, ali čini se da si se sada profesionalnije i odlučnije upustila u taj prostor. Šta se u međuvremenu desilo i na koji način se tvoja ljubav prema pokretu preobrazila u najvažniji element tvog glumačkog izražaja?
Ena: Ples je jako moćno oružje, ako ga znate pravilno koristiti. Sa njim možemo izraziti emocije za koje nemamo riječi da ih opišemo. Možemo probuditi nesvjesno, duhovno i koristiti ga u terapeutske svrhe. Ples je moja svakodnevnica i ne bih mogla zamisliti život bez njega. Usavršavanje u pravcu pokreta i plesa je došlo veoma prirodno, instinktivno. Akademija u Ljubljani je imala program koji je odgovarao mojim potrebama. Nakon toga su krenuli pozivi da radim kao koreografkinja ili saradnica za scenski pokret, i tako sam spontano radila na osam predstava u protekle dvije sezone. Kroz rad na različitim predstavama sa različitim rediteljima ujedno napredujem i kao glumica.
Kada se rodila tvoja ljubav prema plesu i pokretu i na koji način si se ti kao ljudsko biće, a zatim i kao žena, prije svega, prepoznala u njemu?
Ena: Kao mala sam profesionalno trenirala ritmičku gimnastiku. Svaki dan, prije ili poslije škole. Ritmika me je naučila radu, disciplini i posvećenosti. Isto tako je odredila moj odnos prema tijelu, kao prema izrazito funkcionalnom instrumentu koji mora savršeno da izvršava zadatke koji su postavljeni pred njim i na kraju je uvijek ocijenjen u odnosu na druga tijela koja izvršavaju iste zadatke. Dugo mi je trebalo da izađem iz tog takmičarskog mindseta, i da počnem uživati u svom tijelu bez da ga upoređujem sa drugim tijelima. To je proces koji traje i nije nimalo jednostavan, pogotovo za ženu, uz svakodnevno bombardovanje medija o tome kako tijelo treba izgledati i kretati se.
Na umjetničkom planu je, čini mi se, sve krenulo od predstave „Odette & Odile“, koju si u Sarajevskom ratnom teatru režirala i igrala s Amilom Terzimehić. Šta predstavlja to malo teatarsko i plesno remek-djelo, u tvojoj karijeri, iz ove perspektive?

Foto: Željko Stevanić IFP/Arhiv CTF UL AGRFT
Ena: Prvo, hvala na komplimentu. „Odette i Odile“ je predstava na koju sam nevjerovatno ponosna. Sa njom smo bile na mnogim festivalima u Amasterdamu, Berlinu, Tirani... i uvijek smo dobijale odlične komentare. Predstava je komunicirala na više nivoa sa veoma raznolikom publikom. Ona me je naučila da mali autorski projekti mogu uspjeti i da je bh.scena gladna za novim formama.
Na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju u Ljubljani si magistrirala sa samostalnim radom naslova „SkEna“ u kojem se psihološki i duhovno vraćaš u djetinjstvo i suočavaš s ratnim traumama. Na koji način ti je pokret poslužio kao umjetnički medij uz pomoć kojeg tragaš za vlastitom katarzom?
Ena: Tijelo sve pamti i da služi kao neka baza podataka. Tako sam uvjerena da i ratne traume i strahovi, ostaju zapisani u njemu do kraja života. Kada sam se preselila u Ljubljanu, svi su me počeli ispitivati o mom djetinstvu u ratu i prvi put sam počela da istražujem kako je ono oblikovalo mene kao osobu koja sam danas. Kroz rad sa elastikom, rekvizitom koja je preuzela ulogu partnera, sam uspijela da pronađem neku vrstu oslonca i da dođem do svoje mini katarze koja mi je pomogla u daljem razvijanju.
Da li nam možeš reći nešto više o tvome odrastanju u ratnom Sarajevu i na koji način te ono odredilo kao osobu?
Ena: Mislim da su me posljedice odrastanja u ratu; konkretno mucanje, dosta obilježile. Zbog poteškoća u izražavanju govorom sam uvijek tražila načine neverbalne komunikacije. Muzika, slikanje, ples su bili moj bijeg i sigurno mjesto. Mucanje sam uspjela izliječiti uz svakodnevni rad i uz pomoć logopeda i roditelja koji su bili uporni, ali i dan danas sam više vizuelni i kinestetički tip.
Živiš na relaciji Slovenija – BiH. Koje su razlike, bolje i lošije strane života u ove dvije zemlje? Gdje se trenutno vidiš i da li je život u Evropskoj uniji zaista med i mlijeko kako mnogi mladi iz BiH smatraju?
Ena: Obje zemlje imaju svoje prednosti i mane. Život za umjetnike nigdje nije med i mlijeko i zahtijeva potpunu posvećenost i konstantan rad. Ja se vidim tamo gdje ima posla, gdje god to bilo.
Kako se potrebno odnositi prema vlastitom tijelu danas, da bi ono služilo, prije svega, čovjeku, a zatim i umjetniku, za psihološke i duhovne analize vlastite osobnosti?
Ena: Nema formule, ali mislim da je jako bitno naučiti slušati svoje tijelo. Ono nam svakodnevno šalje signale i ako obratimo pažnju na njih znat ćemo šta nam odgovara i šta nam ne odgovara. To nije lak zadatak i osluškuje se svaki dan. Pronaći vrijeme za sebe, imati svoje rituale, paziti na to šta unosimo u svoje tijelo. I što više biti u kontaktu sa prirodom.
Lead foto: Edvin Kalić


