Lingua blablativa – Elita i plebs

Ana Simona ZelenovićDruštvo, Lingua blablativa, Politika, Tekst, Vesti

Društvo Ana Simona Zelenović

Već nedelju dana ne prestaju reakcije na autorski tekst Elita i plebs, predsednika Srbije, Aleksandra Vučića, objavljenog 10. jula u Politici. U svom tekstu predsednik se obraća svojim političkim protivnicima kritički, sa namerom da javno osudi njihov “elitizam”.

Tekst je pisan vrlo ličnim tonom, sa namerom da uz ironiju i duhovitost omalovaži one kojima je namenjen, ali očito ne i da se sa različitim političkim stavovima argumentovano obračuna. Prozivke lidera opozicije poimenice doprinose tome da karakter bude još ličniji, ali ne u smislu politizacije ličnih borbi koje u biti jesu političke (lično je političko), već suprotno tome svođenje politike na najtrivijalnija lična prepucavanja koja argumentaciju zasnivaju na vređanju političkog oponenta. Predsednik u tome svakako nije usamljen, političke “elite” svih opredeljenja u Srbiji neguju ovu tradiciju lične prozivke kao političke borbe. Nedavno smo posvedočile jednom takvom obraćanju u kome je lider SRS, Vojislav Šešelj, pored toga što je zahtevao izmenu Krivičnog zakonika kako bi priznavanje genocida u Srebrenici bilo tretirano kao krivično delo, novinarku Danasa, Snežanu Čongradin nazvao vrlo ružnom, “ružnijom čak i od Staše Zajović”, koja je u odnosu na nju “starleta”, dok “ova liči na mungosa”.

U svom tekstu predsednik koristi već istrošene i hiljadu puta ponovljene argumente o korumpiranosti i ilegalnom bogaćenju političke opozicije, njihovim bezuspešnim “rušilačkim naporima” i pokušajima prevrata, “o rastu i napretku ove zemlje” za koji je zaslužna vladajuća stranka, a kom se suprotstavlja opozicija. Vučić ovim tekstom pre nastavlja sopstvenu tradiciju jezičke, odnosno pojmovne manipulacije. Prisetimo se njegovih ranijih optužbi upućenih opoziciji na račun njihovog “fašizma” i “mizoginije”. Čini se da predsednik ipak osluškuje “volju naroda”, birajući da optuži opoziciju za ono što samim građanima smeta u društvu, bio to fašizam ili klasizam u obliku elitizma. Iako na taj način politički osuđuje fenomene poput klasizma ili fašizma, primarni cilj je pre svega da polarizuje političke opcije, a sebe, odnosno vladajuću stranku, označi kao “moralno podobne”, na strani ispravne političke opcije naspram opozicije koja predstavlja moralno i politički nepodobne. Predsednik se ne izjašnjava eksplicitno kao antifašista ili antielitista, niti kritički posmatra fašizam i klasizam u kontekstu nacionalizma ili kapitalizma u Srbiji, tako izostavljajući da samokritički osudi ove fenomene u sopstvenoj politici. To govori u prilog ideji da on zapravo ove pojmove koristi kao floskule u borbi protiv političkih oponenata, a ne kao društvene probleme koje valja sistematično rešavati.

Optužbe za elitizam su, ipak, kao i optužbe za fašizam, delimično opravdane. Ako uzmemo u obzir gnušanje na “plebs”, penzionere/ke, neobrazovane ljude, ali pre svega ucenjene, manipulisane i siromašne, opozicija u Srbiji zaista zastupa elitističke ideje. Budući da često možemo da čujemo kako se potencira obrazovanje kao nužan uslov prava glasa i optuživanje penzonera/ki za političku situaciju u Srbiji, ovaj elitizam u Srba sadrži i ejdžizam i klasizam, ali pre svega kontradiktornosti. Optužujući tzv. plebs da za nedostatak političke svesti i kritičkog mišljenja zbog nedostatka obrazovanja zagovornici/ce ovog oblika elitizma internalizuju odgovornost građana za sopstveni socijalni i društveni status, što je opasno iz više razloga. Jedan od njih je svakako stvaranje neoliberalnog subjekta, građanina/ke koji su sami odgovorni za svoju poziciju, koji svojim izborima kroje svoju sudbinu, čime se uklanja odgovornost za društveni i klasni položaj sa države.

Sa druge strane, polarizacija kojom se koristi predsednik donosi brojne metodološke probleme. Prvi i osnovni je stvaranje binarnog pogleda na politiku, koji vlast i opoziciju pozicionira kao doru i lošu, što jako podseća na sredstva koji koriste autoritarni ili jednopartijski politički sistemi. Drugi je generalizacija koja je sama po sebi pogrešan način za analizu i udaljava nas od razumevanja postojeće političke situacije. Treći je manipulisanje pojmovima, koje doprinosi ne samo trošenju njihove jačine već i potpunom obesmišljavanju pojma, kao što se to dogodilo sa brojnim pojmovima u politici, od kojih je možda najreprezentativniji primer gubljenje značenja reči demokratija.

Opozicija je imala burne reakcije na tekst predsednika. Akademik Dušan Teodorović pokrenuo je potpisivanje peticije kojom se osuđuje, kako smatra, govor mržnje predsednika Srbije i kojom se zahteva da prestane sa produbljivanjem podela u društvu i vređanjem građana Srbije. U internet peticiji se navodi da profesori univerziteta i visokih škola, istraživači, asistenti, diplomci srpskih univerziteta i visokih škola, “koji žele demokratsku i evropsku Srbiju, privrženi Ustavu Srbije i univerzitetskoj povelji Magna karta, koju je 18. septembra 1988. godine potpisalo 388 evropskih rektora”, osuđuju izjave i javne nastupe Aleksandra Vučića, u kojima “brani prekršioce normi akademske čestitosti, širi govor mržnje i napada profesore univerziteta”. U peticiji se navodi:

Izjavama da prezire deo svojih građana koje proglašava 'lažnom elitom', Aleksandar Vučić produbljuje podele u društvu i razvija duh netolerancije i mržnje. Svojim ponašanjem, pisanim tekstovima i usmenim izjavama, Aleksandar Vučić direktno krši članove Ustava Srbije koji se odnose na zabranu diskriminacije, ljudsko dostojanstvo, slobodu mišljenja i izražavanja i autonomiju univerziteta.

Rasprava o “akademskoj čednosti” doktorata Siniše Malog deo je političkog sukoba vlasti i opozicije proteklih nekoliko godina. Ponovo je, u svetlu priče o elitizmu, dospela u fokus medija. Povod za to je i odluka  Odbora za profesionalnu etiku Beogradskog univerziteta o vraćanju predmeta na ponovno odlučivanje u nadležnost Fakulteta organizacionih nauka (čija je komisija već jednom donela odluku da doktorat Malog nije plagijat). Pomenuti Akademik Teodorović je jedan od inicijatora žalbe koju je nekoliko stotina profesora uputilo Univerzitetu u Beogradu, a kojom je zatraženo da se doktorat Malog proglasi plagijatom. Nakon ove odluke Odbora, dva profesora Univerziteta u Beogradu dala su ostavke na svojim pozicijama. Profesor Ognjen Radonjić sa Filozofskog fakulteta je podneo ostavku nа člаnstvo u Veću nаučnih oblаsti prаvno-ekonomskih nаukа sledeći, kako je naveo u pismu dekanu BU i Naučno-nastavnom veću, "svetli primer Slobodаnа Prvаnovićа", zаmenikа člаnа Odborа zа profesionаlnu etiku koji je podneo ostavku na ovo mesto protestujući protiv rada komisije.

Dakle, imamo situaciju u kojoj je predsednik podelio Srbiju na četiri grupe - pseudoelitu u koju spadaju politički protivnici, narod u koji spadaju glasači (optuženi da su plebs), elitu koju ne definiše ali čim postoji pseudo postoji i ona prava (verovatno se odnosi na stručnjake na koje se poziva kad potvrđuje svoje argumente) i sebe, koji “nije ni elita ni pseudoelita” već “običan” i “stvaran” i “hoće da bude sa svojim narodom”. Zanimljivo bi bilo analizirati klasifikacije članova vlade prema ovim kategorijama, na primer premijerka bi verovatno bila na strani opozicije u ubrajanju “ljudi iz šume”, “izmanipulisanih radnika” Fiata ili radnika u prosveti u plebs. Takođe, nije sasvim jasno kako predsednik sebe može da doživi kao nekoga ko nije deo elite bilo u političkom ili u ekonomskom smislu.

Nedostatak samokritičnosti Vlade ne iznenađuje, kao ni pojednostavljivanje političke situacije zarad ubedljivosti retoričkih postupaka, ali čini se da iznenađuje brzina prilagođavanja argumenata u svrhu političke borbe. U tom kontekstu predsednik je povodom reakcija na tekst rekao kako njemu “žele da zabrane da govori”, tako da uskoro možemo da očekujemo optužbe i da je cenzurisan. Ko pre optužbi - njemu izbori!

* Termin “lingua blablativa” osmislio je nemački sociolog Niklas Luman da opiše manipulativnost jezika, mogućnost da se njime u kulturi i društvu proizvode ili reprodukuju odnosi moći i utiče na percepciju i poimanje stvarnosti.

Podeli sa prijateljima

FB  TW