Vikend posvećen sećanju i lažima
Ko veruje Aleksandru Vučiću ne vidi ništa neobično u ritmu ponavljanja imenice “suze”; ona jedna iz ranijih potresnih solilokvija (što “nema roditelja”) umnožila se u netalentovane potoke osnovačkih sastava koje (suze) ne mogu da sakupe ni Dunav i Sava. Ornamentalnim detaljima poput grobova i kosti, te nejedinstvom kao opštim mestom propadanja moćnog i hrabrog, nadasve humanog naroda srpskog, zaokružio je srbijanski predsednik duboku mirnodopsko-mobilizacijsku analizu pinkovskog tipa, gotovo pružajući ruku pomirenja plaćenicima i iskonskim nerijateljima.
Kao i prilikom dosadašnjih obeležavanja godišnjice akcije Oluja, faktografiju je prekrila njena upotrebna vrednost, te je jedino pitanje bilo kako će najglasniji iskoristiti tragičnu sudbinu srpskih izbeglica iz Hrvatske. Činjenice ukazuju na stradanje, a za one koji imaju malo više vremena, lične drame, porodične nesreće, prekinuta detinjstva, muku i patnju, strah od fizičkog nestajanja i teška mentalna stanja.
Ukazuju i na balvan-tvorevinu kojoj su tepali “Republika Srpska Krajina”, zaokruženu etničkim čišćenjem (o tome malo kasnije), podrazumevajućim segmentom projekta Velika Srbija, u prevodu na verbalnu (najpre) kontradikciju Slobodana Miloševića: “Republike imaju pravo na otcepljenje, ali i srpski narod ima pravo da živi u jednoj državi”.
Ishod kratkotrajne bitke bio je pobeda Hrvatske vojske koja je Operacijom Oluja u avgustu 1995. godine vratila Hrvatskoj kontrolu nad 18 odsto teritorije i prestanak postojanja paradržave Republike Srpske Krajine. Iz Hrvatske je izbeglo oko 200.000 Srba, među kojima i više od 30.000 vojnika. Hrvatska vojska je ubila više od 600 civila, najviše starijih i gotovo nepokretnih, dok je više od 20.000 kuća i drugih objekata, vlasništvo krajiških Srba spaljeno. Za te zločine izrečena je samo jedna pravosnažna presuda, a hrvatski zapovednici kojima se sudilo Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, pred Haškim tribunalom oslobođeni su optužbi.
U brojnim sredinama Srbi povratnici žive u atmosferi nesigurnosti, a nizom zakonskih rešenja stvoren je okvir kojim su tretirani kao građani drugog reda; imaju probleme da dođu do svoje imovine, stanarskog prava, penzija. Prema podacima nevladine organizacije Documenta, vratilo se 133.075 izbeglica, a ostali žive u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Vučićeve laži i ogavnosti
Ko veruje Aleksandru Vučiću ne vidi ništa neobično u ritmu ponavljanja imenice “suze”; ona jedna iz ranijih potresnih solilokvija (što “nema roditelja”) umnožila se u netalentovane bujice osnovačkih sastava koje (suze) ne mogu da sakupe ni Dunav i Sava. Ornamentalnim detaljima poput grobova i kosti, te nejedinstvom kao opštim mestom propadanja moćnog i hrabrog, nadasve humanog naroda srpskog, zaokružio je srbijanski predsednik duboku mirnodopsko-mobilizacijsku analizu pinkovskog tipa, gotovo pružajući ruku pomirenja plaćenicima i iskonskim nerijateljima.
I sve bi se dalo smestiti u karakterstične ispade iz sive zone, ali daleko smo od suštine, nedopustive, neljudske autoviktimizacije ogavnog komparacijskog izleta izgovorenog dan uoči obeležavanja godišnjice Oluje: “Nije nikakva slučajnost što su datumi zločina zbog različitosti zbog vere i nacije isti, jer su nacisti 4. avgusta 1944. godine provalili u sigurno skrovište jevrejske devojčice Ane Frank i odveli je u logor da umre.”
Oluja je Holokaust, Srbi su Jevreji, laž je istina, Srebrenica je izmišljotina, logori za zlostavljanje Bošnjaka nisu postojali...
“I u oba slučaja, jedina krivica i Ane Frank i Srba iz Krajine bila je ne nešto što su napravili, nego nečije uverenje da će bez njih neka zemlja, neki ljudi, biti lepši i bolji. U oba slučaja traženo je i primenjeno konačno rešenje. U oba slučaja, oni koji su drugačiji, optuženi su za samo svoje postojanje. I nije puka koincidencija to što je Hitler 1919. godine optužio Jevreje za to što se 'množe' i što je istu tu riječ - 'množili su se' - upotrijebio Tuđman u svom govoru u praznom Kninu, oslobođenom od Srba, od svojih stanovnika”, izustio je Vučić.
I onaj balvan zemlje Srbije
Kada su, uz neznatne, bratske korekcije i projektovane gubitke, od nekoliko stotina do par miliona, iscrtane granice Velike Srbije i velike Srbije, ostalo je da se reše teritorijalno-etnička neslaganja, te su izabrani izvršitelji radova. U Državnoj bezbednosti, JNA i među patriotskim ološem, pa se pristupilo upodobljavanja pravnog i faktičkog stanja. Hrvatski povijesničar Hrvoje Klasić u kontekstu etničkog čišćenja realizovanog u Oluji kaže da su zločini nesumnjivi, ali i ono što im je prethodilo: “Više sam puta pisao i govorio da se prema povijesti ne može prilaziti kao samoposluzi - da uzimate onoliko i ono što vam treba, da vi kreirate neke nulte godine. To pokazuje jedan licemjeran odnos prema prošlosti. 1995. godine nakon Oluje su stvarno učinjeni zločini nad srpskim civilima, no rat nije počeo u kolovozu 1995. Ako se s pravom očekuje empatija hrvatskog društva, pravovremeno reagiranje pravosudnih organa, onda se isto očekuje barem od jednog stranog državnika, da reagira na pola milijuna prognanih Hrvata, ubijene civile, opljačkane kuće... Ako ide s usporedbom Hitlera i Hrvatske 1995, tko je onda bio Hitler 1991. kada su proganjani Hrvati?”
Za samilost onih koji su stradali nije bilo potrebno, a nije ni sad, malo ljudskosti: “I svi su mi pljeskali dok sam to govorio. A onda sam stao i rekao u pravu ste, sad kad govorite o prognanim Srbima, o zapaljenim kućama, o ubijenim civilima srpskim. Ali, šta ste radili kad se '91. to isto događalo vašim susedima Hrvatima, kad je sa područja Krajine prognano isto toliko Hrvata, kad su zapaljene i opljačkane hrvatske kuće, ubijani hrvatski civili. I nastao je muk. Gde je vaša empatija bila tada, gde je sada?”
Svi znaju odgovor
Odgovor na Klasićevo retorsko pitanje znaju Krajišnici i njihove komšije, znaju izvršitelji naloga Slobodana Miloševića, zna Kapetan Dragan, znaju Željko Ražnatović i njegovi banditi. “Milošević je bio pokretačka snaga zločinačkog plana, a primenu je poverio Stanišiću i Simatoviću”, rekao je u uvodnoj reči na početku drugog suđenja tužitelj Douglas Stringer.
Još davne 2003. Tužilaštvo Haškog tribunala podiglo je optužnicu protiv bivšeg načelnika Službe državne bezbednosti MUP-a Srbije Jovice Stanišića i bivšeg načelnika obaveštajne uprave SDB-a Franka Simatovića Frenkija koje tereti za zločine protiv čovečnosti i kršenje ratnog prava i običaja. Optužnica ih tereti za saučesništvo i pomaganje u zajedničkom zločinačkom poduvatu čiji je cilj bio nasilno i trajno preseljenje nesrba, uglavnom Hrvata te bosanskih Muslimana i Hrvata s velikih područja Hrvatske i BiH radi stvaranja nove države pod dominacijom Srba. Stanišić i Simatović “učestvovali su u formiranju, finansiranju i opskrbi specijalnih jedinica SDB-a i usmejeravali su članove i agente SDB koji su učestvovali u zločinima”, navodi optužnica.
Zvanična verzija
Bilo je tako, pa još JNA uz Šešelja, ganuto zamišljen nad nedovršenim sastavom odlikaš Vučić gotov je da upiše neku romantičnu deskripciju. Tuđe patnje. Gleda kroz prozor, kao da čuje Simu Spasića, neke su demonstracije. Odlučuje se, ipak, za državotvornu izmišljotinu (Krušedol, 4. avgust): “Pogledajte šta se nama dešavalo kada nismo imali slogu između Srbije, Republike Srpske i rukovodstva Krajine. Dogodila nam se Oluja. Jedni s drugima razgovarali nisu, jedni su drugima uvodili sankcije. Naše je da vodimo računa da se nikada više to ne dogodi. Da uvek imamo najbolje odnose sa našim narodom u RS, sa našim predstavnicima gde god da žive. I da nam se nikada ne dogodi da nam se te zlokobne istorijske činjenice ponove. Svađali su nam se Srpska i Srbija, Krajina i Srpska, svi sa svima. Mi u Beogradu u tom trenutku. Mi smo napravili da budemo mnogo slabiji, baš onako kako su hteli oni što se raduju suzama naše dece u prikolicma. Naša je obaveza da nikada više se tako nešto ne dogodi.”.
Sad dolaze i tuđe suze, laži i falsifikati: “Želimo takođe da pamtimo svaki 4. avgust koji smo doživeli, svaku jamu, i Prebilovce, i Jadovno, i Pag, i Jasenovac. Da nam se omogući da poštujemo naše, u istoj meri u kojoj poštujemo i tuđe žrtve. I da ne zaboravljamo tuđe zločine, bar onoliko koliko nikada nismo zaboravili naše. I za te naše platili smo cenu, ubeđeni da je normalno i da je red da je platimo. Samo, treba zapamtiti, da mi, sa svoje strane nikada nismo dobili ono zadovoljenje, onu pravdu koja nam pripada”, izgovorio je predsednik Srbije.
Ponovivši opšte mesto režimskih falsifikata: Srbija, naprotiv, laže o svojim državnim zločinima, koje je finansirala do poslednjeg metka, krije ili glorifikuje zlikovce, stvara lažnu istoriju gubitnika, pa čak i srpske žrtve tretira kao građane drugog reda.
Zaokruživači veruju. Izbeglice pate, a žrtve umiru ne dočekavši ni satisfakciju ni pravdu.
Godišnjica Oluje? Kakav morbidni performans.


