Na današnji dan prije 25 godina, omogućen nam je povratak u Petrinju iz koje smo divljački protjerani 1991. godine i u koju se nismo mogli vratiti ranije zbog postojanja zločinačke tzv. Republike Srpske Krajine. Ovakvu sudbinu dijelile su stotine tisuća Hrvata i drugih, uključujući Srba koji se u tzv. Krajini radikala Martića, Babića i ostalih nisu mogli prepoznati. Uništenje tzv. RSK bilo je zato preduvjet izgradnje mirne, demokratske i tolerantne Republike Hrvatske. I više, uništenje tzv. Krajine bilo je preduvjet mirnog suživota na ovom području. Svi koji su pridonijeli uništenju te zločinačke i nasilne paradržavne tvorevine, zaslužuju poštovanje i zahvalnost građana Republike Hrvatske.
Između hrvatskog čekića i srbijanskog nakovnja
Srbi u Hrvatskoj sada imaju nezahvalni zadatak da se izbore s dvije državne politike sjećanja. Ona hrvatska nudi im mogućnost za normalniju budućnost, ali im oduzima dobar dio prava na historijsku istinu njihovog iskustva iz 1990-ih. Ona srbijanska nudi im pregršt plakanja nad vlastitom sudbinom i vječnu viktimizaciju uz negiranje tuđih žrtava, ali im svime time u osnovi oduzima pravo na budućnost.
Žrtve da postanu briga društva i institucija Srbije i Hrvatske
Ove godine navršava se 25 godina od vojno-policijske akcije „Oluja”,tokom koje su hrvatske vojne snage počinile mnogobrojne zločine protiv Srba koji su živeli na području tzv. Republike Srpske Krajine. Ni nakon 25 godina, pravda za žrtve počinjenih zločina još uvek nije dostignuta, za šta odgovornost snose i institucije Hrvatske i institucije Srbije. Dok se u Hrvatskoj godišnjice Oluje proslavljaju, ignorišući zločine počinjene u toku i nakon operacije „Oluja“, u Srbiji se na državnim obeležavanjima žrtve „Oluje“ zloupotrebljavaju u političke svrhe. Obe države imaju pravnu i moralnu obavezu da promene odnos prema nasleđu zločina počinjenih tokom „Oluje”, kao i da svojim konkretnim delima pokažu da briga o žrtvama i procesuiranje odgovornih za ratne zločine predstavljaju stub budućeg pomirenja.
Tama i svetlost u avgustu
Još jedna godišnjica je dokaz da se u Hrvatskoj i Srbiji ne može ozbiljno i uspešno baviti politikom niko ko nema sadašnje dominantne poglede na noviju istoriju, pa tako i na Oluju. U Srbiji je “godina nulta” 1995. odnosno insistiranje na vlastitim žrtvama, dok se hrvatske, one iz etničkog čišćenja tokom 1991. podmuklo i falsifikatorski nazivaju odbranom Jugoslavije i zaštitom srpskog naroda od ustaške kame. Hrvatska, pak, ne pokazuje ni minimum napretka u institucionalnoj zaštiti srpskih povratnika, vraćanju njihove imovine i temeljnih prava na život i sigurnost.
Godišnji morbidni performans
Ko veruje Aleksandru Vučiću ne vidi ništa neobično u ritmu ponavljanja imenice “suze”; ona jedna iz ranijih potresnih solilokvija (što “nema roditelja”) umnožila se u netalentovane potoke osnovačkih sastava koje (suze) ne mogu da sakupe ni Dunav i Sava. Ornamentalnim detaljima poput grobova i kosti, te nejedinstvom kao opštim mestom propadanja moćnog i hrabrog, nadasve humanog naroda srpskog, zaokružio je srbijanski predsednik duboku mirnodopsko-mobilizacijsku analizu pinkovskog tipa, gotovo pružajući ruku pomirenja plaćenicima i iskonskim nerijateljima.
Teret zločina i nevinost zločinaca
Ono što govore i rade aktivisti Inicijative mladih jednostavno je neprihvatljivo u intenziviranoj kampanji negiranja srpskih zločina. Neprihvatljivo je i za vlast i za desni mrtvi ugao opozicije (gotovo sve parlamentarne opozicione stranke), koji ima iste heroje i unekoliko različitu besmislenu retoriku. Možda je biti protiv opravdavanja zločina i glorifikovanja zločinaca danas nekome tako fancy, pomodno, nepatriotski? Takvima valja poželeti da ih ne jure pozivari – valjda će biti dovoljno onih koji će bežati. Pa makar i ne znali, za razliku od mladih iz Inicijative koji znaju, šta se dešavalo tokom agresije Srbije na Hrvatsku, u Vukovarskoj operaciji, novembra 1991. godine
Idealizam koji može da funkcioniše
Da nije bilo unutrašnjeg nezadovoljstva, moglo je u svetu da se dešava šta god hoćemo. Na nivou svakodnevnice, opala je kupovna moć, smanjena je potrošnja, zamrznute su plate. I to je izazvalo ogromno nezadovoljstvo. Broj štrajkova i učesnika u njima je udvostručen. A nije slučajno da su se u svim zemljama koje su bile na vrhuncu šezdesetosmaškog pokreta organizovali generalni štrajkovi. Mi smo zauzeli stranu klasnog fronta na kojoj su bili radnici.







