Rečima protiv nasilja

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Beogradski krug: novi otpor totalitarizmu

Prihvatajući da predsedava Beogradskim krugom, Radomir Konstantinović rekao je: “Dok se komadaju ljudska tela niko nema pravo da se ponaša kao uvređena gospođica. Mi smo pozvani da na to odgovorimo, i mi ćemo se tom pozivu odazvati”. Prva sesija Beogradskog kruga održana je na početku opsade Sarajeva, 15. aprila 1992. Konstantinović je istakao da smo “do guše u totalitarizmu, a totalitarizam je zaraza nasiljem, težnja ka totalnom nasilju, ka nasilju kao univerzalnoj metodi, prema drugima, ali i prema samom sebi”.

Filip David i Nenad Prokić, dvojica suosnivača Beogradskog kruga, pokreću, oslanjajući se na temeljne vrednosti ove grupe intelektualaca koja je delovala devedesetih godina, niz tribina pod nazivom Forum i pokrećući javne razgovore o ključnim pitanjima srbijanskog društva. U organizaciji rasprava učestvuje i Aleksandar Olenik, predsednik Građanskog demokratskog foruma. Cilj ovakve vrste okupljanja je, prema rečima Filipa Davida, otvaranje prostora za razmenu mišljenja, budući da “u Srbiji ne postoji javno mnjenje”, odnosno da postoji potreba “da se čuje reč istomišljenika, ali i onih koji misle drugačije”.

Na raspravama će se, između ostalog, govoriti o Evroazijskoj uniji, medijima, bojkotu izbora, ulozi Crkve u društvu, a gosti jedne od njih biće i poznati satiričari. 

Neskrivena namera organizatora je oslanjanje na tradiciju nasleđenu od Beogradskog kruga i sesija održavanih od osnivanja Kruga, 15. aprila 1992. Srbija je već bila porobljena iznutra, divljanjem ratnohuškačkih medija, lovom na dezertere koji su odbili da ubijaju zarad velikosrpskih ciljeva, naglim siromašenjem i uvođenjem sankcija Ujedinjenih nacija. Iza sebe imala je iskustvo agresije na Hrvatsku, njeni sluđeni građani već su videli i pozdravili odlazak tenkova ka Vukovaru. Nekoliko nevladinih organizacija javno je protestovalo paljenjem sveća “Za sve poginule u ratu”, Žene u crnom organizovale su protestna stajanja protiv rata.

Lov na dezertere

Možda je vreme da se podsetimo prvih ratnih godina, mesta i uloge antiratnog pokreta u Srbiji. Prolivena je krv, u agresiji su učestvovale Jugoslovenska narodna armija i dobrovoljačke jedinice iz Srbije, predvođene kriminalcima a podržavane i finansirane iz državnog vrha i novcem iz srbijanskog budžeta. Gubitaka u ljudstvu bilo je na svim stranama, među civilima, pripadnicima Teritorijalne odbrane, dobrovoljcima i jedinicama JNA, a zabeležena su ogromna razaranja kuća, bolnica, škola, kulturnih ustanova.

Širom Srbije je, sa različitim uspehom, pokušana mobilizacija, na koju se odazvalo, u proseku, manje od 50 odsto pozvanih obveznika, po proceni JNA i srbijanskog političkog vrha, daleko ispod očekivanog.

Beograd i drugi srbijanski gradovi, bili su preplavljeni pripadnicima vojne policije, a po nezvaničnim procenama, gotovo 200.000 ljudi odbilo je da učestvuje u ratu. Veliki broj intelektualaca 1991. prognan je iz Srbije zbog toga što se suprotstavio ratnim pohodima; među njima najpoznatiji su arhitekta Bogdan Bogdanović, koji je otišao u Beč, nakon pretnji koje je dobijao od ekstremista koji su pokušali uđu u njegov stan, i književnik Mirko Kovač, koji je otišao u Rovinj, nakon što je, na jednoj tribinu, pogođen foto aparatom.

Rat je planuo i u Bosni i Hercegovini, užasi etničkog čišćenja i svirepog ubijanja Bošnjaka u Bijeljini koje je realizovala državna formacija Srpska dobrovoljačka garda preselili su se u Sarajevo. JNA i različite dobrovoljačke jedinice pokušavaju da zauzmustrateške tačke u Sarajevu. Bezuspešno.

Sledeće pitanje nije bilo može li se sprečiti rat, nego koliko će dugo trajati. 

Otpor u bastionu režima 

Mesecima se pripremalo osnivanje udruženja intelektualaca protiv rata, čije su jezgro činili pripadnici udruženja nezavisnih pisaca, organizacije stvorene decembra 1989. u Sarajevu, na inicijativu Mirka Kovača, Filipa Davida, Vidosava Stevanovića i Živojina Pavlovića. Okupilo se tada 30 najznačajnijih jugoslovenskih književnika koji su sačinili deklaraciju o zaustavljanju nacionalističkih tendencija. Delatnost ovog udruženja, koje se sastalo još jednom, u Bijeljini, prekinuo je rat. U Beogradu intelektualci rade na organizovanju udruženja koje će se suprotstaviti ratnim ciljevima Srbije.

Među osnivačima su, podseća Filip David, bili Mirko Kovač, Miodrag Zupanc, Đorđe Lebović, Miladin Životić, Nenad Prokić, Obrad Savić, Borka Pavićević, Aljoša Mimica, Ivan Čolović, Ivan Vejvoda.

“To je bio skup ljudi koji su zaista želeli da nešto učine da se taj Beogradski krug, kako je kasnije nazvan, to nazvano, ima svoju delatnost u jednoj sredini koja je apsolutno bila neprijateljska prema toj vrsti organizovanja. U svojim dobrim danima Beogradski krug je brojao i do 300 članova. Naravno, nisu tu bili baš sve istomišljenici. Danas kad pogledate dve knjige koje su objavljene sa sesija Kruga vidite da tu ima mnogo imena ljudi koji su možda otišli na drugu stranu, ali je bilo bitno u tom trenutku da svi oni koji pristupaju Beogradskom krugu ne prihvataju tu vladajuću politiku, da ne prihvataju ono što je Milošević i ono što su njegovi saradnici proklamovali i što su sprovodili. Beogradski krug je u tom trenutku, a to se malo zna izvan Beograda i Srbije, bio zaista mesto otpora takvoj politici i mislim kada se bude jednog dana o tome govorilo,

ako bude neko se time bavio i istraživao, videće da je taj otpor zaista i postojao u Beogradu, da Beograd i Srbija nisu tako jedinstveno prihvatili politiku Slobodana Miloševića, kako je spolja izgledalo”, zaključuje Filip David (iz nerealizovanog scenarija dokumentarnog filma o Krugu).

Odgovoriti na totalitarizam

Prihvatajući, nakon dugog ubeđivanja, da predsedava Beogradskim krugom, Radomir Konstantinović rekao je: “Dok se komadaju ljudska tela niko nema pravo da se ponaša kao uvređena gospođica. Mi smo pozvani da na to odgovorimo, i mi ćemo se tom pozivu odazvati”.

Prva sesija Beogradskog kruga održana je na početku opsade Sarajeva, 15. aprila 1992. Konstantinović je istakao da smo “do guše u totalitarizmu, a totalitarizam je zaraza nasiljem, težnja ka totalnom nasilju, ka nasilju kao univerzalnoj metodi, prema drugima, ali i prema samom sebi”. “Totalitarizam je totalizacija nasilja. On nas osvaja, on nas izopačava, kao što izopačava, do čudovišnosti, sve čega se dotakne. Rekao bih čak da je on, upravo kao tražilac apsolutnog jedinstva (i upravo zbog toga osuđen na nasilje) – da je on vrhovni majstor čudovišnosti i nenadmašni tvorac čudovišta kao promašenih hibrida, izjalovljenog ukrštanja, onemogućene sinteze, svepobednog paradoksa, u trijumfu dvoglavosti na svim stranama. Eto tih čudovišta sa dve glave što ne prestaju da se ujedaju i proždiru: to je čudovište nacionalističkog demokrate (ili demokratskog nacionaliste); i to je čudovište klero-nacizma (hrišćanskog naciste) u običaju TV-kaluđera koji se pod televizijskim reflektorima igra dečijim lobanjama i nosi glogov kolac umesto krsta, ili se na televiziji moli bogu, ali ne da ga spase od njegovih sopstvenih grehova, nego da ga spase od predsednika republike; i to je čudovište komunističkog antikomuniste u stilu balkanskog makartizma pod rukovodstvom dojučerašnjih komunističkih prvaka”, zaključio je predsedavajući Kruga.

Istoričarka Latinka Perović podseća na to da se “deo elite, kad su počeli oružani sukobi distancirao, pre svega od rata. Tako je nastao Beogradski krug. Ovih dana je bila jedna rasprava o Konstantinoviću pa je uzet dobar termin kad je on kao neki amblem poslužio za tu elitu jer je bio uvek kritičar nacionalizma i bio je u suštini van tih političkih struktura. On je kratko ostao, on nije želeo da ima neku čelnu ulogu, razmišljao je, pisao, vodio dnevnik. Došli su drugi ljudi, tu su bili Miladin Životić, Filip David, Nenad Prokić i mnogi drugi. Dakle svake subote su počele te seanse Beogradskog kruga gde su bili, moram reći, ljudi vrlo različito idejno orijentisani. Ali sa jednom čvrstom rešenošću da na neki način utiču na zaustavljanje rata. Dakle, može se razgovarati o Jugoslaviji, ona je zrela za izvesno preuređenje koje se različito zamišljalo, u različitim krugovima, manje ili više demokratsko, ali su ljudi smatrali da upravo treba početi to, dijalog i otkloniti oružane sukobe i sve ono što iz njih proizilazi, ne samo za materijalna dobra u bivšoj Jugoslaviji, nego naročito za ljude. Mislim da je važan trag ostavio Beogradski krug i kad je 2000. godine došlo do obnove komunikacije sa Evropom, do izlaska iz sankcija, onda su se te seanse Beogradskog kruga pominjale kao dokaz da je u Beogradu i u Srbiji bilo društva koje je pružalo otpor ratnoj politici. Drugo je pitanje što je odnos snaga bio takav da ti ljudi nisu uspeli, ali ja mislim da je pravedno osvetlili tu antiratnu scenu”, kaže Latinka Perović.

Samomrsci protiv zločina

Danas kad se kaže “Druga Srbija”, uglavnom je pominju njeni kritičari, kaže suosnivač Kruga Ivan Čolović. “Oni će vam reći, da su ti drugosrbijanci, ti evrosrbi nešto petljali sa stranim silama 90-ih godina i radili protiv svoga naroda. I da su strani plaćenici, ili jedna neobična sorta ljudi koja se često zove samomrscima ili autošovinistima koji su tako neki bolesni umovi koji praktično mrze sami sebe, mrze svoj narod i tako sami sebe. Znači, jedna patološka skupina koja je tako ustala protiv svog naroda, valjda uživajući u patnjama koje i sama na taj način oseća”.

Čolović ističe i to da je Krug za njega značio i sliku lica ljudi koji su se okupljali na sesijama, “ozarenih mogu reći, lepih lica ljudi koji su dolazili na naša okupljanja, na programe Beogradskog kruga i koji su se obradovali kad su videli da nisu usamljeni u svom odnosu prema onome što se oko njih događa. Da nešto kažu, vide da imaju istomišljenike, da imaju ljude koji misle ili osećaju kao oni. To je za mene bio poseban doživljaj i poseban utisak i potvrda da to što mi radimo iako radimo u relativno malom krugu ljudi ima smisla. Posebno kad bismo pravili programe Beogradskog kruga van Beograda. Jer, Beogradski krug se tako zove, a on je zapravo bio krug cele Srbije, ili, ako hoćete, njegov rad je imao odjeka i u celom regionu, kako to sada zovemo, i u svetu. Tako da ti ljudi kod kojih smo mi dolazili i sa kojima smo razgovarali, pokazivali su takvo neočekivano osećanje zahvalnosti. Bilo je onih koji su ustajali na tim sesijama širom Srbije i govorili, recimo taj i taj novinar je meni spasao život kad sam videla ili video da može to da se kaže, da moj sin nije, recimo, izdajnik zato što je otišao odavde i nije hteo da ratuje, da ja nisam sama zato što u školi ne držim predavanja kako se od mene očekuje nego se svađam sa direktorima-nacionalistima, da imam podršku kod vas. To je za mene bila jedna od prva asocijacija”, naglašava Ivan Čolović.

Rata nema, što ne znači da nema opasnosti od sukoba; caruju totalitarizam, pojavni oblici fašizma, siromaštvo i svakovrsno nasilje, korupcija, razbojništvo. Druga Srbija se možda podseća same sebe: “Ako vas pitaju  šta je druga Srbija (šta je bila, šta jeste, šta će biti) samo recite: Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom.“ (Radomir Konstantinović za RSE)

Podeli sa prijateljima

FB  TW