Izgubljeni smo bez ideje republike

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Ivan Milenković, filozof, književni kritičar, esejista

Nasilje se uvećava svakoga dana, svakog sata. To je u prirodi ličnih vladavina. Nekoliko se političkih ubistava već dogodilo, dva na Kosovu. S druge strane, ovakvi režimi umeju da se sruše u trenutku. Čine vam se nedodirljivima, a u stanju je da ih sruši naizgled nevažna stvar. S treće strane, niko ne može reći koliko će ovo mrcvarenje i ovaj užas da traju. Da bi Milošević sjahao bilo je potrebno bombardovanje Srbije, a to je krupna stvar.

Ivan Milenković je filozof, književni kritičar, esejista; u razgovoru za Remarker govori o pornografiji rata i opasnosti od njegovog prećutkivanja, o Srbiji urušenih institucija, fašizmu, građaninu, Miloševićevoj genocidnoj državi, šansi da se izađe iz nacionalizma za koju se treba izboriti. Na prošlonedeljnom festivalu Think Thank Town  u Leskovcu  afirmativno je govorio o BH književnoj sceni i tematskoj određenosti novog BH romana u odnosu na rat. Konstatovao je i to da srbijanski pisci nisu na očekivani način odgovorili na taj tematski izazov, na nove balkanske ratove. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se nikada nije dobro živelo, ali zato se vazda kvalitetno umiralo. Za pisce, međutim, za ratnu i poratnu generaciju pisaca i pesnika, Bosna je obećana zemlja. Naravno da je rat u središtu onoga što pišu – i to je normalno, ljudima se događaju i mnogo manje strašne stvari nego što je rat, pa ih to progoni čitavog života. Zato je razumljivo da je rat, i to zastrašujuće okrutan rat, osovina oko koje se vrti bosanskohercegovačka književnost. Ali ima tu još nešto, važnije. Koliko god da rat boji ono o čemu ti ljudi pišu, kod onih najboljih uočljiv je i snažan spisateljski odmak od tematike rata.

Pisci su sačuvali zanat ?

To je, na prvi pogled, paradoksalno, ali i objašnjivo. Sjajni pisci i spisateljice poput Semezdina Mehmedinovića, Damira Ovčine, Elvedina Nezirovića, Almina Kaplana, Lamije Begagić, Bekima Sejranovića, Josipa Mlakića, Amira Brke, Steve Grabovca, Lane Bastašić, Adnana Repeše, Namika Kabila, Nenada Veličkovića, Selvedina Avdića, Ivana Lovrenovića, Faruka Šehića i, naravno, Miljenka Jergovića (a nabrojao sam samo one koji su mi prvi pali na pamet, ima ih još, sjajnih) rat drže na odstojanju od svog pisanja, jer znaju da rat, da tema rata, ume da proguta samo pisanje. Naime, ako rata ime previše, onda se to pretvara u pornografiju rata. Ako, pak, rata nema, onda je to prećutkivanje.

Srpska književna scena, pak, najjača, veličanstvena u vreme Jugoslavije, dugo već ne uspeva da proizvede veliki roman. Semper idem Đorđa Lebovića remek je delo, Komo Srđana Valjarevića veliki je roman, Albahari i Basara još uvek žestoko pišu, ali za književnost koja ima Kiša, Pekića, Kovača, Dragoslava Mihailovića, Selenića – to je malo. Da se razumemo, nije Krleža manje srpski pisac od Andrića, na primer, ili Selimovića, niti su Desnica ili Marinković manje srpski od Crnjanskog ili Karakaša (i obratno) – isti je to jezik i za srpski identitet (šta god to, u međuvremenu, značilo) Krleža je važan koliko i Andrić, ali ’ajde za ovu priliku da se, ma koliko to bilo nedovoljno, pa čak i glupo, ograničimo na političke granice. Jezik, uostalom, nema nikakve veze sa administrativnim budalaštinama. Duboko verujem da će se, pre ili kasnije, ponovo pojaviti nešto veličanstveno, dostojno velikih majstora koje sam pomenuo. Ne želim, naime, da verujem da je uzrok krize u književnosti to što je Srbija najdublje poražena i najstrašnije ponižena zemlja u doba vladavine Miloševića, a sada i Vučića. Književnost se upravo hrani porazima.

Filmski stvaraoci su u ratnim temama videli izazov, a gledaoci, zahvaljujući njima, i vrhunska ostvarenja. Nema sumnje da na čoveka snažnije utiču filmske scene, nego brojke i ostala faktografija stradanja. Dokle seže domet umetničkog dela, kada je reč o suočenju sa ratnim zločinima?

U pravu ste, naravno, kada kažete da slike ostavljaju snažniji utisak nego brojke i da će, recimo, veličanstveni, užasni film Lasla Nemeša Šaulov sin (o jedinom pokušaju bekstva iz Aušvica) temeljnije da prodrma ljude od podatka da su nacisti usmrtili šest miliona ljudi. Isto tako romani Prima Levija Zar je to čovek?, ili Robera Antelma Ljudska vrsta, trajno će nas obeležiti – istetoviraće nam dušu – više od bilo kog istoriografskog dela o nacističkim zločinima. Čak, ako hoćete, umetnički će film (pod uslovom, razume se, da je reč o majstoriji) ostaviti snažniji utisak na nas od dokumentarnih zapisa što su ih napravili američki vojnici posle oslobađanja nacističkih logora smrti, kada gledamo buldožere koji guraju gomile leševa više nalik skeletima nego ljudima. Nije stvar u tome što ćemo s nevericom da gledamo dokumentarne snimke – i te kako ćemo poverovati u to što vidimo, naučili smo da je čovek pogano biće, spremno na sve ljudsko, na svaku gnusobu (eno nam primera u Lučanima od pre neki dan, ljudsko je smeće psovalo roditelje mrtvog momka… da li ste u stanju to uopšte da zamislite… niste, naravno, ali nemate šta da zamišljate, pogledajte samo kroz prozor…) – već je stvar u nedohvatljivoj prirodi umetnosti, u tome što ona istinu čini prodornijom, jasnijom, strašnijom, opipljivijom. Na svoj način velika umetnost je istinitija od same stvarnosti. Utoliko ne postoji granica za umetničko delo. Kao što, uostalom, ne postoji tema koju umetnost nije u stanju, na ovaj ili onaj način, da obradi.

Građanin je u središtu vašeg poimanja društva, onaj građanin koji će sam birati i stvarati svoj identitet, bez pritiska, bez obaveze da taj identitet nužno ima etnički predznak. Da li se i koliko može ostvariti takav ideal u Srbiji?

Najpre, rekao bih da nije reč, kako vi sugerišete, o idealu. U predstavničkim demokratijama evropskog tipa građanin je delotvorna, živa činjenica. Utoliko nema nikakvih principijelnih prepreka da i Srbija postane zajednica građana, a ne zajednica podanika, što je, ne računajući Petooktobarsku Republiku, uvek u svojoj istoriji bila. Problem je, međutim, što se građani Srbije moraju izboriti za to da postanu subjekti (umesto onoga što su sada: objekti). Da postanu slobodni ljudi (a ne ono što su danas: jadna, uplašena, podjarmljena bića). Da oni sami odlučuju o svojim životima (a ne, kao sada, da o njihovim životima odlučuju ljudi kojima ne bih poverio ni da mi dete prevedu preko ulice… jer će ili da ga izgube usput, ili da ga, što je verovatnije, prodaju). Građaninom se ne rađa, nego se građaninom postaje kroz borbu za slobodu.

Država – agresor, „baštinik“ ili saizvršilac genocida i brojnih ratnih zločina, katastrofalnog progona i etničkog čišćenja, odupire se suočenju sa odgovornošću za njih. Široka je lepeza načina na koji to čini, od otvorene, neprikrivene laži, do minimiziranja neljudskog ponašanja iza kojeg su stajali država i njene institucije, a ne grupe desperadosa. Te su laži prateća karakteristika nacionalizma, kakva je šansa Srbije da iz njega izađe?

Odgovor je sličan odgovoru na prethodno pitanje: naravno da možemo da izađemo iz košmara koji, uglavnom svojom krivicom i zahvaljujući sopstvenoj gluposti, živimo. Ipak, ja bih za nijansu pokušao da budem precizniji. Genocidna država bila je Miloševićeva država, uz radosno sasluženje likova koji su danas zajahali ovu zemlju, pa nije čudo što i danas osuđeni ratni zločinac sedi u skupštini, drugi osuđeni ratni zločinac predvodi vojnu paradu, treći je visoki dužnosnik vladajuće partije. Za šansu, koju pominjete, valja se izboriti. Niko nam je neće ponuditi na tacni.

Mislite li, kao i brojni analitičari, da takav pristup (laži, falsifikati) vodi ka potpunom urušavanju krhotina institucija, odnosno moralnom debaklu koji uništava samu srž postojanja civilizovanog društva? Kako se, inače, to događa?

Pa, zar to nije očigledno? A kako se događa da zavladaju patološki lažovi, da pljačkaši postanu vođe, a ubice i osuđeni (i neosuđeni) ratni zločinci – cenjeni građani, dok, istovremeno, radosno, cinično, besramno, ali i veoma uspešno razaraju upravo onaj svet koji bi trebalo da čuvaju i održavaju? Pa, i to je očigledno: veliki broj ljudi dao im je glas 2012. godine, plus najgluplji među glupima – beli listići – i evo nas u paklu. Dakle, da ponovim: glupost + kukavičluk = pakao.

Jedan od poslednjih slučajeva laži i opasnog bahaćenja priredio nam je predsednik države, rekavši da profesor Raša Karapandža piše i govori na Zapadu o tome da su Srbi ubijali Albance i zakopavali ih u masovnu grobnicu u Batajnici. Tu je netačna jedino jednina – bile su tri masovne grobnice (u Batajnici, a one nisu jedine), ali je, ipak, profesor Karapandža izdajnik. U koju sferu biste smestili ovakav istup?

Slušajte, ko za ovih sedam godina – plus onih sedam, osam godina, za Miloševićevog vakta – nije shvatio ko je (zapravo šta je) čovek koji obavlja dužnost predsednika republike, pa, njemu nema pomoći i neće ga vaše pitanje, niti moj odgovor, načiniti pametnijim. Hajdemo, zato, na sledeće pitanje.

Srbija se bahato odupire odgovornosti za ratne zločine, dok se, u isto vreme, odriče antifašističke tradicije. Vidite li u tome neku vezu, kako se ta „anti-antifa“ praksa zadržala u javnom diskursu, bez obzira na to ko je na vlasti?

Sad, opet, i ovde bih bio iznijansiraniji od vas. Ne bih rekao da se „Srbija odupire odgovornosti za ratne zločine“, već se suočavanju s odgovornošću odupire ekipa koja je zajahala Srbiju, a odupire se jer je, naravno, i ona sama radosno učestvovala u ratnim zločinima. Ne mogu da se setim nijednog slučaja u kome je fašista vremenom postao nešto drugo. Da li vi znate neki takav slučaj? Ja ne mogu da se setim. Jednom fašista, uvek fašista.

Ratni zločinci koji su priznali zločine i odslužili robiju vraćaju se kao heroji, u međuvremenu, ubice sa prvih linija pljačke i stratezi novog kosovskog boja napreduju u službi ili postaju bogati biznismeni. Deca uče falsifikovanu istoriju. Nije vreme za optimizam u pogledu očekivanja da će se stvoriti pristojno društvo?

E da, ovo sa falsifikovanjem istorije posebno je simpatično. Jahači apokalipse su, u stvari, beznadežno neoriginalna bića, oni su veštačka tvorevina koja samo kao čist falsifikat i može da postoji. Da li ste ikada, ikoga od njih čuli da je izrekao bilo šta što nije očajno glupo, banalno, zastrašujuće neoriginalno? Da li uopšte možete da zamislite Sinišu Malog, recimo (ili bilo koga od njih, uostalom), koji izgovara bilo šta što je sam smislio? Prirodno je, zbog toga, što sa ovoliko strasti razaraju i školu i univerzitet i istoriju. Smeta im znanje. Ako nam prošlost uređuje ekipa koja iz perspektive istorije ne postoji, jer nije ostavila nikakav trag (dobro, sluzav trag jeste, ponegde i krvav, ali kad nastupe topli dani sluz ispari, kao meduza koju izbacite na plažu), ekipa, dakle, koja ne zna ništa, pa ni istoriju – setite se da je idol Nikolić Tomislava, lica koje je jedno vreme obitavalo na mestu predsednika ove unesrećene zemlje, bio neki rimski car, a onda je to postao jedan ruski car… taj čovek, dame i gospodo, ne zna ništa, ali baš ništa – takva ekipa stvari uređuje po meri sopstvenog neznanja. Istorija je živa tvar, zato bitka za prošlost, za tumačenje prošlosti, nikada ne prestaje i nikada ne jenjava, ali ova je ekipa unikatna jer ne poseduje sećanje, ne poseduje čak ni ideju sećanja, osim, dabome, onog sećanja koje seže do 2012. godine. Kao što je poznato, te godine nastaje svet i počinje zlatno doba Srbije, čovečanstva, Mlečnog puta i univerzuma uopšte.

Stvaranje neprijatelja, pozvanje na jedinstvo, u isto vreme kontrola nad nasilnim falangama, dominantne konzervativne snage, sputavanje slobode govora i paralelne strukture koje funkcionišu na mafijaškim principima slivanja novca u jednu kasu – sve su to pojavni oblici fašističkog načina funkcionisanja države u privatnim rukama. Vidite li i nešto drugo, možda opasnije, možda sličnu vlast koja je unekoliko već zacementirana, na duže vreme?

Dali ste sažet i precizan opis stanja u Srbiji danas. Da li postoji nešto opasnije? Ne. Nasilje se uvećava svakoga dana, svakog sata. To je u prirodi ličnih vladavina. Nekoliko se političkih ubistava već dogodilo, dva na Kosovu. S druge strane, ovakvi režimi umeju da se sruše u trenutku. Čine vam se nedodirljivima, a u stanju je da ih sruši naizgled nevažna stvar. S treće strane, niko ne može reći koliko će ovo mrcvarenje i ovaj užas da traju. Da bi Milošević sjahao bilo je potrebno bombardovanje Srbije, a to je krupna stvar.

Postoji li u eliti bilo kakva naznaka istinskog puta Srbije u budućnost; da li su u Srbiji mogući novi sukobi zarad opstanka Vučić na vlasti, odnosno njegovog uklanjana sa nje? Može li se opozicija u Srbiji uporediti sa onom na početku ratova – takmiči se sa Vučićem u nacionalizmu, stvara tradiciju na porazima i istorijskim autogolovima, preti susedima…?

Problem Srbije, zapravo, nikada i nije bila vlast, nego opozicija. Strašno je dugo bilo potrebno da se profiliše opozicija Miloševiću, protraćeno je vreme i izgubljeno mnogo života. (Da podsetimo: diktature ubijaju.) Potom, petooktobarska vlast nije imala ozbiljnu opoziciju, jer Šešelj, Vučić i Nikolić, naprosto, nisu ozbiljni ljudi. Od 2012. Vučić je predano radio na uništenju republike, dakle republikanskih ustanova, a time i na uništenju opozicije. I uspeo je i u jednom i u drugom. Utoliko je stvar jasna da jasnija ne može biti: ovoj apokaliptičkoj ekipi može se suprotstaviti samo građanski ustrojena opozicija koja neće da fantazira o Kosovu, o naciji, o slavnoj i junačkoj prošlosti, već će najsnažnije da se bori za republiku i slobodan život. Proizvođenje neprijatelja politički je model Karla Šmita, nacističkog pravnika. Po toj zamisli politički subjektivitet, dokaz suverenosti, stiče se upravo neprijateljstvom. Ali na proizvođenju neprijatelja ne može se uspostaviti republika, što, istini za volju, ovoj ekipi i ne pada na pamet. Zato, kažem, opozicija koja će beskompromisno da se zalaže za republiku bila bi legitimna opozicija. U ovom trenutku, međutim, ne vidim skupinu ljudi na opozicionoj sceni koja artikuliše tu i takvu ideju. A morala bi. Izgubljeni smo bez republike, bez ideje republike.

Eventualni bojkot izbora podrazumeva vaninstitucionalnu borbu koja se može pretvoriti u nemire. Ko sme da prihvati odgovornost za živote učesnika u njima?

Da li će vaninstitucionalna borba da se pretvori u nemire zavisi isključivo od vlasti. I ne treba sumnjati da će ona da pribegne nasilju. Od policije i vojske zavisi da li će, kada dobiju takvo naređenje, da se okrenu protiv svojih građana, ili će da otkažu poslušnost diktatorskoj vlasti.

Izgleda da se neće ginuti za Kosovo, da li biste, sa svom opreznošću, mogli tako nešto da tvrdite i za moguće komadanje Bosne i Hercegovine? Uoči prethodnog rata preko Drine govorilo se „niko neće da ratuje“, „protiv koga da ratuje“, „nema čime da ratuje“. Dok se to govorilo već su bile podignute barikade i oni koji „nisu hteli da ratuju“ imali su puške. Arkan je sa državnom bandom već ubijao Bošnjake u Bijeljini. Evo danas Vučića, Milorada Dodika i njegove menažerije, šta da očekujemo?

Ne. Iako bi plemenske vođe rado da započnu još jednu krvavu orgiju, za sada nemaju snage za tako štogod. Ali, ako Evropa i Amerika padnu, ako, recimo, Tramp osvoji i drugi mandat, ako se Britanija ne odbrani od one napasti, ako Makron padne pred Marin Lepen, a u Italiji se stanje dodatno pogorša, ako neonacisti ojačaju u Nemačkoj i Austriji a Orban se održi još neko vreme, ako Erdogan ne padne u narednih nekoliko godina i ako, iznad svega, Putin ostane čvrsto na mestu na kojem je (premda, stiče se utisak, njegova vladavina slabi), tada će krvi biti do kolena. No, ako se Evropa u narednih pet godina nekako stabilizuje, počeće, kao domine, da padaju ovi besmisleni režimi, te, time, i mi dobijamo nekakvu šansu.

Lead foto: Siniša Dimitrijević Sinđa

Podeli sa prijateljima

FB  TW