Paralelna stvarnost u Vučićlendu

Dario HajrićPolitika, Tekst, Vesti

Politika Dario Hajrić
„Grad i grad“ Čajne Mjevila je naučnofantastični krimi-roman sa vrlo specifičnim mestom radnje. Ona se odvija u dva grada-države, Beselu i Ul Komi, koji se posve bizarno nalaze – na istom mestu. Neki kvartovi su potpuno u Beselu, neki u Ul Komi, a mestimično se ulice ili građevine nalaze na mestima gde prestaje jedan a počinje drugi grad. Da sve bude komplikovanije, iako su prostorno isprepletani, njihovi stanovnici namerno brišu iz svoje svesti („obneviđaju“) građevine, ljude i događaje koji pripadaju drugom gradu, čak i kada se nalaze tik pokraj njih. Vide ih ali potiskuju tu činjenicu. Kada se neko ogreši o pravilo o ignorisanju drugog grada, to se naziva „proboj“, a prekršioca pod hitno hapsi i odvodi istoimena tajna policija. Zapamtimo te pojmove.

Mada je reč o čistokrvnoj naučnoj fantastici, roman Čajne Mjevila nehotično podseća na aktuelnu političku situaciju u Srbiji.

Kao i u „Gradu i gradu“, i kod nas na istom prostoru postoje dva politička entiteta, svaki sa svojim jezikom, običajima i pravilima. Dok u Srbiji dominiraju afera „Krušik“, plantaža marihuane „Jovanjica“ i megaskandal sa megaplagijatima čiji spisak neprekidno raste, u Vučićlendu je stanje normalno a standardni odgovor na sve glasi „šta je problem?“.

Agencija protiv borbe protiv korupcije je, primera radi, rešila da se ne bavi time kako firma GIM – koju je BIRN dokumentovano povezao s Brankom Stefanovićem – nabavlja oružje iz „Krušika“ po spektakularno niskim cenama i zadovoljila se da ustvrdi kako ministrov otac nije ni vlasnik ni zaposlen u toj firmi, te samim tim nema ni sukoba interesa. Sve čisto. Šta je problem?

Plastenik pun marihuane kreditiran sa gotovo četiri miliona evra državnog novca je „greška“ a diler „ozbiljan privrednik“ koji je sa predsednikom države išao na biznis forum u Moskvi. Predsednik je stranačkom kolegi Vučeviću naručio da protiv njega podnese krivičnu prijavu bez kvalifikacije krivičnog dela, s ciljem da tužilaštvo takvu skarabudženu prijavu odbaci da bi se time „dokazalo“ da predsednik s tonama organski uzgojenog kanabisa nema nikakve veze. Šta je problem?

Mića Megatrend je tzv. Dejanu Đorđeviću prodao svoju privatnu turbo-diplomdžinicu, novinari su nakon par minuta guglanja otkrili da se konzorcijum koji tzv. Đorđević predstavlja sastoji od izmišljenih ljudi i sajta preko kojeg su se valjali štampači dok nije ugašen, zatim su se ta dva pajaca tobože javno sporečkala oko ugovora, u bizarnoj završnici tzv. Đorđević je najpre prijavio da je pretučen, pa se ispostavilo da je slagao i da zapravo nije plaćao kiriju, pa sad već ima i uslovnu kaznu zbog lažnog prijavljivanja. Tema više nisu plagijati nego debata ko je od njih dvojice veći šarlatan. Šta je problem?

Problem leži u tome što smo dospeli u fazu u kojoj više nema govora o nekakvim različitim interpretacijama činjeničnog stanja. Ovde je reč o potpuno zasebnim realnostima u kojima afere, milošću famozne političke volje, naprosto prestaju da postoje tako što se „obneviđaju“. Međutim, ovo nije roman Čajne Mjevila u kojem na istom mestu postoje dva isprepletana grada. Njegovi Besel i Ul Koma nisu u međusobnom sukobu kao Srbija i Vučićlend zato što postojanje jednog ne negira postojanje drugog. U našem slučaju postojanje dve naporedne stvarnosti nije moguće zato što se korupcija Vučićlenda aktivno obija o glavu građanima Srbije, a činjenice koje su u Srbiji neizbežne jer ih svakodnevno živimo nikako nisu dobrodošle u predsednikovom ‘tatatatira svetu’. Rečeno rečnikom „Grada i grada“, svakodnevno se dešavaju „proboji“, jer konstatujemo onaj paralelni svet i nismo u stanju da ga „obnevidimo“. A baš kao i u romanu, i ovde zbog toga može da te sklepta tajna policija.

Aleksandar Obradović, uzbunjivač iz „Krušika“, pokušao je da nadležnim državnim organima i javnosti dojavi kako se, posredstvom trgovaca oružjem bliskih SNS-u, iz te fabrike godinama isisava novac. Ispostavilo se da se uzbunjivač nalazio u Srbiji a tužilaštvo i policija u Vučićlendu, što je značilo da je Aleksandar Obradović načinio „proboj“. Zbog toga završio u pritvoru iz kojeg još uvek nije pušten, iako ga štiti Zakon o zaštiti uzbunjivača (“Službeni glasnik RS”, br. 128/2014).

Tačka u kojoj naučnofantastični roman o dve države na istom mestu prerasta u distopiju leži upravo tu. Srpskoj naprednoj stranci i sada već nelegitimnom predsedniku Vučiću niko ne može da zabrani život u njihovoj paralelnoj stvarnosti u kojoj su večito u pravu. Problem leži u tome što je previše institucija, počevši od Republičkog javnog tužilaštva, preko Agencije za borbu protiv korupcije pa sve do RTS-a, policije i BIA rešilo da emigrira iz Srbije u Vučićlend i svoje delovanje uskladi s njegovim fluidnim zakonima i ad hoc činjenicama.

Univerzitet u Beogradu je pokazao da institucije imaju izbora, ma koliko ih to skupo koštalo. Naše je da ih na to podsećamo, obavezujemo i teramo. Po cenu „proboja“.

Podeli sa prijateljima