Mirnodopski zločini protiv čovečnosti

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Živeti sa razmahanim velikosrpskim nacionalizmom

Nema pobeđenog nacionalizma, nijedan san za nacionalistu nije neostvariv, a broj mrtvih i unesrećenih daje im za pravo. Pokušaju, zapale, izazovu stradanje neslućenih razmera, izgube bitke i pravo da im se pripisuje ljudskost, potom glume žrtvu do sledeće prilike.

Prošle se nedelje srbijanski predsednik Aleksandar Vučić još jednom zakleo na odsustvo teritorijalnih pretenzija Beograda prema BiH, u prisustvu Milorada Dodika, kartografa i neimara banjalučko-dedinjskog, što je iole iskusnom čoveku bilo znak da, eto, možda, i nije sve baš tako. U mirovnu se kampanju planski uključio i režimski tabloid Večernje novosti, poveren utemeljitelju srbijanske verzije ratnohuškačkog novinarstva Miloradu Vučeliću, najpre napadom na člana Predsedništva BiH Šefika Džaferovića, povezujući ga sa ubijenim iranskim generalom Sulejmanijem (Džaferovićev greh je odlazak na Spomen mezarje u Potočarima), a u nedelju i prvim delom višetomnih, kako je najavljeno, promišljanja, “strepnji jednog pisca”, ratnog zločinca Radovana Karadžića.

U Crnoj Gori je hiljade žitelja Podgorice, prilikom obeležavanja Bogojavljenja, skandiralo u slavu teritorijalnih aspiracija prema Kosovu, što je duhovno osnažio mitropolit Amfilohije, teritorijalno i anatomski zaokruživši opštepoznatu istinu: “Metohija je žila-kucavica Crne Gore”.

Tako se, makar i samo delimično, pokazala netačnom tvrdnja sociološkinje i političarke Vesne Pešić: “Taj metafizički virus velikosrpskog nacionalizma koji uvek sedi u zasedi i vreba priliku zastarela je svest i preuveličana opasnost, jer je velikosrpski nacionalizam poražen u ratovima devedesetih” (Peščanik, 4. januar).

Ubićemo, zaklaćemo – mirnim putem

Tako će ničim izazvan Aleksandar Vučić izgovoriti da u “u Republici Srpkoj živi milion Srba, a u celoj BiH ukupno 1,2 miliona”, nakon ekskluzivnih razgovora sa Dodikom. Na to će i Dodik podeliti sa javnošću vlastite crtačke nedoumice, rekavši da “Republika Srpska ima problema sa definisanjem granica”, nešto se, valjda, ne uklapa u skicu, pa je, u tom kontekstu, kaže, “zahtev Srbije da se to pitanje reši što pre – opravdan”.

Kao da se Dodik oslanja na hegemonističku konstataciju srbijanskog ministra vojnog Aleksandra Vulina, izgovorenu prilikom majske posete Banjaluci, kada je, povodom dana nečega što ne postoji (Vojska Republike Srpske) u banjalučkoj kasarni “Kozara” izustio: ”Republika Srpska nema svoju vojsku, ali srpski narod ima. RS je prioritet Srbije, stvorili su je Srbi jedinstveno i samo nejedinstvom mogu da je izgube”.

Ali, sve je počelo mnogo ranije, dugačak je put do poraza velikosrpskog nacionalizma…

Tog 12. oktobra 1991. godine, u toplini svojih domova, sedeli su i telefonom razgovarali Gojko Đogo, pisac ovdašnji i ondašnji, i Radovan Karadžić.

Đogo: Samo ti njih malo laži još tu, radi… meda i šećera im daj, dok ovaj, dok gore ovaj posao ne nakupi, ne utvrde, dok ne očiste ovaj teren da ovaj…

Karadžić: Aha, ne, ma oni, oni moraju da znaju, čoveče, oko Sarajeva ima 20 000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će, oni će nestati, Sarajevo će biti karakazan u kome će izginuti 300 000 Muslimana, oni nisu normalni. Ja ne znam, ja ću sad njima morati otvoreno da govorim, ljudi nemojte se zajebavati u BiH ima tri, četiri stotine hiljada Srba naoružanih, šta vi mislite! Plus je tu Armija i tehnika i sve to, šta vi mislite da se možete, da se ocijepite kao Hrvatska. I oni bukvalno idu… nama su juče rekli na tim našim pregovorima između ovaj, sjednica Skupštine, da suverena Bosna znači nezavisna Bosna, ako Jugoslavija ne bude…

Dva dana kasnije, Karadžić će u Skupštini BiH biti još precizniji: “Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovde. “

Karakazan i državotvorstvo

Na proslavi neustavnog Dana državnosti RS, Dodik je podsetio da je: “Republika Srpska stvorena da bi bila nezavisna država pripojena u zajednicu sa Srbijom. Taj cilj nije ostvaren u ovom momentu, ali nema Srbina u Srpskoj koji misli drugačije. Zavjet i želja je da se to desi. To moramo uraditi na miran, politički način”. Cinično i preteće, budući da znamo kako rušenja Bosne “na miran, politički način” nema, pa će, snovi su svakog nacionaliste, pripajanje matici morati da se obavi i preko nove kasapnice. Koju će, kao i staru, finansirati, logistički i kadrovski opremiti matica Srbija.

Denis Zvizdić, predsedavajući Predstavničkog doma PSBiH, podseća na to da je “BiH hiljadugodišnja historijska i državna činjenica”. “Zbog toga je nemoguće putem kvaziproslave i fiktivnih dokumenata kreirati ‘državotvorni kapacitet RS’, pravdati počinjene zločine i diskriminaciju nesrpskog stanovništva, posebno Bošnjaka, jer je svima, osim naravno organizatorima ove inat-proslave, jasno da bi se 9. januara trebala održavati komemoracija za hiljade nevino ubijenih i etnički protjeranih Bošnjaka i Hrvata”, kazao je Zvizdić. Zbog toga, “usijane glave sa obje strane Drine moraju odustati od utopijske ideje pripajanja bh. entiteta RS Srbiji i stvaranja tzv. velike Srbije”, zaključiio je Zvizdić (Oslobođenje, 15. januar).

Analiza je tačna, ali ne i zaključak; nema pobeđenog nacionalizma, nijedan san za nacionalistu nije neostvariv, a broj mrtvih i unesrećenih daje im za pravo. Pokušaju, zapale, izazovu stradanje neslućenih razmera, izgube bitke i pravo da im se pripisuje ljudskost, potom glume žrtvu do sledeće prilike. Ova bosanska, san je Milorada Dodika, u ovom veku. Ko ne veruje, neka se seti početka opsade Sarajeva, masakra u Bijeljini koji su počinili nacionalni heroj Arkan i njegovi kriminalci. Neka se seti svega što nije želeo da zna.

Snovi i realizacija

Počelo je, videli smo, pretnjama, ukopavanjem u rovove iznad Sarajeva, Armijom i tehnikom, nastavilo se logorima, pokoljima, genocidom. Poginulo je oko sto hiljada ljudi, oko 1,8 miliona je raseljeno ili izbeglo. Priznaće to, ne negirajući suštinu nacionalističke dijalektike i Dobrica Ćosić. Na predstavljanju publikacije Bosanski rat, opasne zbirke obmana, falsifikata, mitomanije i i samoljublja: “Knjiga o bosanskom ratu je moja odbrana slobode i istine, ljudskih i nacionalnih prava koja se sadrže u Republici Srpskoj, toj preskupoj, ali jedinoj političkoj i ratnoj pobedi srpskog naroda u drugoj polovini dvadesetog veka.”

Priznaće to, zajedno sa svojom odgovornošću za zločine protiv čovečnosti i Biljana Plavšić, bivša predsednica RS: “Sada sam se uverila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojima. U to vreme, ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. U stvari, više od toga, naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio, vodio je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojane nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanja. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost.” Čak i nakon priznanja da je lagala radi dobijanja niže kazne, ostale su njene reči kao najiskreniji spomenik politike koju je sprovodila.

Uostalom, Dodik je odavno izlio na hartiju svoje snove. Nakon što mu je u aprilu 2019., novinar pokazao mapu koju je crtao pre nekoliko godina, a na kojoj su Republika Srpska i Srbija prikazane kao jedna država, Dodik će precizirati: “To će i biti jednog dana (komadić Crne Gore u velikoj Srbiji, prim. aut.). Čekaj da pogledam da mi nešto ne podvališ, dobro biće to i ovdje malo od Crne Gore neće to ovako biti uvijek. To je prirodna stvar, ta vrsta neke integracije mora postajati”, rekao je Dodik. I, dižući cenu preskupoj pobedi, ustvrdio da je RS “prava država”, branjena u ratu, te da Srbi u njoj pripadaju “časnom i poštenom narodu”.

Nova, dakle, mapa, država po meri takvog naroda, ideje iz pretprošlog veka, mirnim i diplomatskim putem.

Tako zagrobnim životom životari velikosrpski nacionalizam; Srbi u Beogradu, a i šire, kojima je sve potaman, hoće da skinu s vlasti predsednika susedne države, slave zločince, ili, pak, u srećnijim slučajevima, beže kao mahniti iz ove umobolnice. Ćute i pate zbog svojih mrtvih, jer njih je uvek više i uvek su na zverskiji način umoreni, glume žrtvu dok pokreću tocila za oštrenje, ponosno mrze.

A ratni zločinac kome “Novosti” rado daju prostor, otkriva srž “naših” problema: “Naši angloamerički saveznici su uludo prosuli večno prijateljstvo i odanost Srba. Čak i ako je oprošteno, nikad neće biti zaboravljeno. Srbi rado praštaju i kad se grešnik, što je obavezno, ne kaje i ne traži oprost. Ali, ne samo ‘budući’, već i prošli imperijalizam je naš usud. Najveći deo naših problema su ostaci imperijalne vlasti nad ovim prostorom. Kosovo je nasilno i nelegalno promenilo etničku sliku tokom okupacija (Turska, Austrougarska, sile Osovine, Italija) i komunističke diktature, što se ne mora prihvatiti, kao ni bilo koji zločin iz tih okolnosti. Jugoslovenske republike su od komunista dobile ‘pravo’ na imperijalne granice, pa su ih ‘uknjižile’ kao svoje etničke i nacionalne, iako je to daleko od stvarnog stanja (Radovan Karadžić, 19. januar)”.

Tako piše ratni zločinac četvrt veka nakon završetka rata.

Rat je došao kući, zvučalo bi dobro. Ali, nije tačno. Nije ni odlazio.

Podeli sa prijateljima