U našem društvu ja ne vidim da je iko sretan

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Lejla Kalamujić, književnica iz Sarajeva

Nikad svoj život u Sarajevu nisam propitivala kao ovih dana. Sve mi dođe da nešto napišem, kažem, pa se onda presaberem i odustanem. Sve ove dana (iako mi govore da to ne radim) čitam šta mnogi u ovom gradu misle o nama: da nas treba na kolac, metak u čelo, da smo neljudi, nakaze, spominju se neki volovi, a koliko vidim u opticaju je i neka kvazi mozgalica sa šarafima i maticama. Da mi je sve potpuno neočekivano, nije. Ali opet kad čitaš, kad to ljudi napišu i izgovore, logično da se počneš pitati: šta ja više radim ovdje? –

…početak je pisma Lejle Kalamujić, književnice iz Sarajeva i jedne od vodećih glasova savremenog bosanskohercegovačkog pisma. Napisala je to uoči prošlogodišnje prve sarajevske parade ponosa.

Sada, godinu dana poslije, govori za Remarker, iz svoga doma u Sarajevu.

U jednom novijem intervjuu si izjavila da se „autorice više ne mogu ignorisati“. Šta si mislila pod tim? Kakav je prije bio položaj književnica u BiH i regionu, a šta se promijenilo?

Ponekad mi se čini da se, kada su u pitanju autorice, zaboravilo sve što se dalo zaboraviti. Recimo, moja generacija i mlađe, tek sada otkrivaju Veru Delibašić ili Anastaziju Belu Šubić. Svojevremeno sam radila i jedan opsežniji razgovor sa Biserom Alikadić u kojem mi je rekla da se ona lično osjećala usamljeno na književnoj sceni. Mislim da je to bio slučaj i sa mnogim drugim autoricama. Danas su se stvari ipak promijenile. Promijenili su se i filteri stvaranja jedne književne scene. Ne želim reći da su sad autorice na mjestu na kome bi trebale i žele biti. Ali danas (dijelom zahvaljujući i virtuelnim komunikacijama) mi smo upućenije jedne na druge. Međusobno se prepoznajemo, čitamo i komuniciramo. Na tragu te solidarnosti mislim da je moguće graditi i drugačije književno pamćenje.

Lejla Kalamujić

Kako je izgledao tvoj početak s obzirom da si vrlo mlada ušla u svijet književnosti? Sa čim si se najviše morala boriti, šta te najviše usporavalo, zaustavljalo u tvome ostvarenju kao književnice?

Uvijek istaknem da sam ja imala i dosta sreće. Na književnu scenu sam ušla putem jednog anonimnog konkursa za kratke priče. To je ujedno bio i put da objavim svoju prvu zbirku priča. Da se to nije desilo, ne znam kako bi moj put izgledao, jer nisam bila na bilo koji način aktivna učesnica na sceni. Mnogima je upravo najteže objaviti prvu knjigu. Ući u taj svijet, biti prepoznat. Dakle, sreća je bila na mojoj strani, a onda naravno i upornost da se uopšte bavim pisanjem u okolnostima koje mislim da (i ne samo ženama) ni malo nisu naklonjene.

Nedavno ste pokrenuli i projekat „Tri plus tri sestre“ koji je nastao iz književnih večeri i događaja koje je organizovala grupa domaćih autorica. S kojim ciljem ste pokrenuli ovaj projekat i kakve su reakcije? Šta je dobroga donijelo ovo zanimljivo „sestrinstvo“ ?

Hvala na ovom pitanju. Važno mi je da se za taj projekat čuje, jer zaista je nastao iz čiste solidarnosti i entuzijazma. Kako je to Lana Bastašić jednom rekla: jedne noći u novembru, tokom njenog boravka u Sarajevu, našle smo se na kafi ona, Lamija Begagić i ja. Njih su dvije odmah pomislile da bi bilo dobro nešto zajednički uraditi dok je Lana tu. I njih su dvije spomenule da bismo mogle čitati naše suvremenice sa ex-yu prostora. Lamija je odmah skovala i naslov „Tri plus tri sestre“. Moje je bilo da to sve zapišem, i tako smo krenule. Do sada smo u Sarajevu organizirale tri čitanja, jedno u Mostaru, jedno u Banja Luci. Publika dobro reaguje na sam koncept. Cilj je to radimo i dalje, da se projekat širi i da u njemu učestvuje što veći broj autorica.

Također, u svome cjelokupnom stvaralaštvu, poseban prostor daješ glasovima žena koji su u tradiciji regionalnih književnosti, po pravilu marginalizirani. Ipak, tvoje junakinje ili jedna junakinja ne vode bjesomučne i slijepe ratove za slobodu, nego pokušavaju preživjeti. One su uzemljene u stvarnosti i ne lete po oblacima, ali ipak su junakinje.  Na koji način su one one drugačije u odnosu na ono što je lik žene predstavljao prije i na koji način ih ti mijenjaš?

Nisam sigurna da bi mogla odgovoriti šta (odnosno da li) ja tu nešto mijenjam. S druge strane evidentno je da se ja kao književnica mijenjam. Da se moj glas mijenja. Postoje neke opsesivne teme kojima se uvijek vraćam. Likovi (i žene i muškarci) koji su mi zanimljivi. Moj je pogled često vezan za ono što je prošlo. U ličnom poimanju nemam neku vjeru da će ono izgubljeno bilo kad i bilo gdje biti vraćeno. Otuda mi je to važno. Važno mi je bilježiti ono čega nema. Negdje duboko u sebi želim progovariti iz perspektive onih koje nema ko da pamti.

Šta je to što ženu čini junakinjom u današnjoj savremenoj regionalnoj književnosti? Koliko je dovoljno da se ona osjeća ispunjenom, slobodnom, postojećom?

Teško da bih sve poetike koje su prisutne na regionalnoj ali i svjetskoj sceni ja uopšte mogla podvesti pod jedan tip. Mnoštvo je to iskustava, mnoštvo perspektiva. Ali ono što mislim da jeste (ili bi mogao biti) oslonac u ženskom pisanju, upravo je to da se jasno i glasno kaže da su ženska iskustva i ženske priče jednako bitne. Da nije tačno da „suštine“ izmiču njihovom iskustvu i poimanju svijeta. Da su velike teme negdje drugo, izvan njih.

U tvoje obje zbirke kratkih priča – Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban, ali i u drami Ljudožderka, provlače se isti motivi i teme – seksualnost   porodica, smrt bliske osobe, raspad, psihijatrijska ustanova… U kojoj mjeri su ovo motivi jednog lika, jednog života i jedne, iste stvarnosti?

Dok sam pisala (posebno drugu zbirku priča) nije mi padalo napamet da li će to izgledati uvjerljivo s obzirom na sve teme kojima se bavim. Srećom nije. Jer da jeste vjerovatno je ne bih mogla napisati. I da, to se zaista desilo, u jednom životu, u iskustvu jedne osobe.

U prvoj zbirci se baviš pitanjem slobode LGBT osoba i nemogućnošću ostvarenja te slobode, te u njoj tvoji likovi završavaju ili izopšteni iz društva ili u ludnici. Kako onda izgleda „anatomija osmijeha“ jedne gay osobe u bh. društvu danas? Kakav je njegov sastav kada se rasječe?

Iskustva su različita naravno. Ja sam jako sretna kad zapravo čujem nečiju sretnu priču. Mislim da je sreća čak i jako mjesto otpora u društvu (društvima) u kojima danas živimo. Ali nekako mene ipak primarno zanimaju one (stare) nesretne priče. Jer ako se kaže da niko nije slobodan dok svi nismo slobodni, mislim da niko nije poputno sretan, dok postoji barem neko ko pati. Možda se čini da sam ja nekad i previše okrutna prema svojim likovima. Ali ja ne izmišljam ljudsku patnju. Ona je tu, u ovom društvu, u cijelom svijetu. I mene to opsjeda. U našem društvu ja ne vidim da je iko sretan. A zamislite onda s čim se sve susreću oni koji su u manjini po bilo kom osnovu.

U drugoj zbirci i drami, zajednički je motiv raspada bivše Jugoslavije, što se u nekom simboličkom smislu povezuje sa smrću majke glavne junakinje i njenim posljedičnim psihološkim raspadom. U kojoj mjeri je je ova priča autobiografska ili da budem direktniji, šta je za tebe predstavljala ili i dalje predstavlja Jugoslavija?

I zbirka priča i drama jesu pisane kao autofikcija. Iskustveno, Jugoslavija je mjesto mog djetinjstva. Mjesto u kome (izuzev majke koja je umrla) moja porodica je na okupu. Mislim da je to bila porodica po mjeri te države. Raspad države (njena smrt) korespondira i sa raspadom te porodice (a onda i sa umiranjem onih koji su je činili). Šta meni danas predstavlja Jugoslavija, meni je najbolje odgovorio u jednom tekstu pisac i drug Dinko Kreho. On je tad rekao da je našoj generaciji Jugoslavija zapravo žal za budućnošću. Onom što je mogla biti, ali evidentno nije.

Drama Ljudožderka koja je postavljena na sceni BNP-a u Zenici, a koja je izabrana u uži krug Heartefactovog konkursa, jeste jedan monolog proizašao iz najdubljeg toka svijesti glavne junakinje.  Kakvo je to „ljudožderstvo“ tvoje junakinje i na koji način mi kao društvo izjedamo sami sebe?

Sasvim je očigledno da me tema raspada ličnog i kolektivno izjeda pa joj se vraćam na različite način i u različitim formama. Moram i ovdje istaći veliku zahvalnost BNP-u što su se uopšte upustili u jedan takav eksperiment, a najviše rediteljici Lajli Kaikčiji i dramaturginji Asji Krsmanović. Ljudožderstvo je zapravo krivica koju glavna junakinja osjeća i preuzima na sebe. Mislim da nam to nedostaje: da krivicu ne gledamo nužno u drugom/drugima.

Zapamtio sam tvoje pismo Sarajevu, koje si mu uputila netom prije prve sarajevske parade ponosa. Zbog brojnih prijetnji koje su tada upućivane gay osobama, pitala si se: šta ja radim više ovdje?, ali si i obećala da se nećeš odreći „svoga života, svoje ljubavi, svoga grada“. Da li se išta promijenilo poslije parade? Koliko je lakše ili teže držati se obećanja?

Bila je to moja intimna reakcija na sve ono što se dešavalo tih mjeseci. Pismo je bilo upućeno meni samoj, ali sam ga podijelila sa drugima. Kada je riječ o odlasku: mislim da ja više nisam u stanju otići odavde. Možda ću se jednog dana fizički preseliti na neko drugo mjesto, ali već sam u godinama kada izmještanje iz svega proživljenog ovdje zaista nije moguće. O konkretnom odlasku (ni tom preseljenju u fizičkom smislu) ne razmišaljam. Ne pokušavam ništa po tom pitanju. Ovdje sam, radim, s prijateljicama pokušavam pokrenuti neka nova dešavanja na književnoj sceni (nešto od toga smo i spomenuli), pa vidjećemo kud će nas to odvesti.

Da se zakratko vratim na ljeto ’94. Da se tad nisam vratila, ili da sam otišla nekad poslije, uglavnom da smo se rastali na vrijeme, možda bi sve bilo drugačije za mene. Ali bilo je kako je bilo. Tu smo gdje smo. I tako je kako je. Ja ovo ne pišem da bilo kog pozivam na bilo šta. Ko god doš’o u nedjelju dobro doš’o. Ko ne dođe, nema veze. Opet će nas biti. Ja ovo pišem da sebi razjasnim da se ja, ma koliko na trenutke uzaludno izgledalo, neću odreći:

svog života,
svoje ljubavi,
i ovog grada.
– završava svoje pismo Lejla.

Podeli sa prijateljima