Vjera je u suštini čista, onaj koji je interpretira to nije

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Adem Deniz Garić, Imam i pjesnik, u jednom

Danas smo se igrali barbika. Imany i ja. Udovoljim joj tako, ovih dana vrlo često, kad joj slobodno vrijeme preraste u dosadu, nakon igrica i filmova. Uloge i likove, pa i scenarij, ona već ima osmišljene u svojoj glavi. Brat, ili seka, ponekad Elsa, ili neki od kućnih ljubimaca, cuko, maca, jednorog, ili mali poni, samo su neki, kojima svakodnevno posuđujem glas, pokret, i privid životnosti. Režiramo scene, jednu za drugom, shodno toku radnje, i mogućnostima seta. Ona uzme, naravno veću, opremljeniju kućicu za igračke, a meni u ćošku postavi manju, jer je ljepša, kako kaže. Trudi se da priča na bosanskom dok se igramo, i to me motiviše, da se još više unesem u likove koje, imam osjećaj, tako nezgrapno tumačim. Ali to njoj ne smeta (…), započinje svoju izolacijsku kratku priču o igri sa kćerkom, Adem Deniz Garić, pjesnik i Imam, u jednom. Govori o roditeljstvu, pandemiji, stanju u SAD-u, vjeri, pjesništvu, Ramazanu. Govori za Remarker.

Nedavno si objavio svoju priču „Pogled s prozora“ u kojoj krajnje detaljno i iskreno opisuješ igru sa svojom kćerkicom u izolaciji. Šta se promijenilo u odnosu roditelja sa djecom, evo na primjeru tvoje priče? Čini se da su sada u izolaciji porodični odnosi mnogo iskreniji, posvećeniji, kreativniji?

Prvotne reakcije, bez većih izuzetaka, bile su, savim očekivano, emocionalno ishitrene, nepromišljene, vođene rastućim strahom, i opštom nespremnošću. Od državnih aparatura, koje su manje više nastupile despotski, kako i dolikuje modernim politikama, tiranski orijentisanim, preko zdravstvenih sistema, koji su i pored civilizacijskog i tehnološkog napretka, pandemiju dočekale na način koji je vodio opštem prihvatanju raznoraznih teorija zavjera, koje, neukom i brzih informacija gladnom modernom čovjeku, zazvučaše, daleko logičnije i smislenije. U svemu tome, Bill Gates, postade najomraženija ličnost na planeti, a u 5G se odjednom razumiju naše bake i dede, dajdže i amidže ponajbolje. Hoću reći, da se i osnovna jedinka društva – porodica, zatekla na istoj vjetrometini, nadolazećeg medijskog cunamija, u kojem ćemo poslije grcati u strahu do guše. U takvoj, jednoj dakle, “novoj normalnosti“, uz realnu opasnost, obavezan oprez, i strogu društvenu “social distancing odgovornost“, taj i toliki strah nisam doživljavao sve do sasvim uobičajene, i svakodnevne igre sa svojom kćerkom, nakon koje će i nastati pomenuta priča. Dječija se stvarnost znatno razlikuje od poimanja stvarnosti kod odraslih, spomenut ću u priči. Doživljaji i slike su znatno intenzivniji, i vrlo lahko mogu odrediti, dobar dio njihovih života. Toliko da će projicirati neku od slika s tv-a, ono što čuju iz razgovora, ili što i sami moguće dokuče, u nemogućnosti da odgovore na jednu od osnovnih ljudskih potreba, koja je zapravo najiskrenija upravo u šarenom dobu djetinjstva, kad interakcija jest jednako naljepša uspomena. Tek tada, u momentima igre, dok Imany s barbikom u ruci, drugoj barbici u mojoj ruci, govori da ne mogu izaći napolje, jer napolju je “monster sicknes”, bolest koja jede ljude, mene zapravo preplavlja strah, koji me istovremeno i budi u odgovornosti za zdravlje moga djeteta. Kreativnost, koliko god bila iscprljujuća, i ne tako česta pri tome, postavlja se kao imperativ pred roditeljima, kojima je stalo, ili koji razmišljaju o vlastitom psiho-fizičkom zdravlju, ali i zdravom razvoju svoga potomstva, koje nepotrebno neće ostat oblježeno ožiljcima „koronavirus traume“. Ako se ikada trebamo učiti iskrenosti, onda je to definitivno sada, kada sve oko nas urla, sikće, i jauče laž.

Iz SAD-a nam konstantno stižu ružne vijesti o pandemiji korone. Kakva je trenutno situacija u Pennsylvaniji, gdje trenutno živiš sa svojom porodicom?

Obzirom da su u adminitrativnom smislu, ingerencije i odgovornosti prebačene uglavnom na guvernere saveznih država, pravni akti koji regulišu aktuelna pitanja se razlikuju od države do države. U pojedinim državama, kao što je recimo Iowa, represivne mjere koje postoje s druge strane u Pennsylvaniji, nisu na snazi. Tržni centri, mali biznisi, velike kompanije, pa i svakodnevni ljudski životi se odvijaju u onoj eri normalnosti od prije korone. Kako je Pennsylvania jedno od žarišta pandemije na području Sjedninjenih Američkih Država, evidentan je i veliki broj zaraženih, i preminulih, tako da je do 8. maja na snazi “stay at home order“ koji onemogućava da se društveno-ekonomske aktivnosti odvijaju nesmetano.

Fokus američke i svjetske javnosti je u najvećoj mjeri usmjeren na rad Donalda Trumpa, kojeg se smatra najodgovornijim za poprilično zabrinjavajuće stanje u Americi, kada je u pitanju borba sa pandemijom korone. Koje je tvoj mišljenje o njegovom radu, njegovim izjavama kao što je poslednja o „ubrizgavanju sredstava za dezinfekciju“ i da li je on na koncu uopšte dobar izbor za predsjednika u SAD-u? Ako ti neko ponudi milion dolara, da skočiš iz aviona bez padobrana, da li bi to učinio?

Odgovor je naravno, ne! Ali, šta ako je taj avion na zemlji? S pitanjima, i bez dodatnog uplitanja u politiku aktuelnog predsjednika Sjedninjenih Američkih Država, koji bi, kako stvari sada stoje, mogao postati i moj predsjednik, obzirom da smo u procesu za dobijanje zelene karte, odgovaram, dodajući da je prije svega potrebno poznavati činjenice, da bi se moglo uopšte govoriti, ili donositi bilo kakve zaključke. Trenutno, u Americi, niko sa sigurnošću ne može potvrditi, da li je avion u zraku, ili je pak na zemlji, a o padobranima da i ne govorimo.

Ti si Imam na službi u džematu Bošnjačke islamske zajednice Erie Pennsylvania u SAD-u. Kakav je položaj muslimana u Americi, a kakav status imaju Bošnjaci? Kako je biti imam u o ovome vremenu korone, kada su bogomolje prazne. Kako dolaziš do vjernika, kako komuniciraš sa Zajednicom?

U gradu Erie, postoji zajednica ljudi koji su se počeli organizovati kao kolektiv još u onim vremenima prvih poslijeratnih migracija, a sve iz potrebe očuvanja jezika, kulture, tradicije, i vjere u konačnici, u zemlji koja male zajednice, male narode, a naročito pojedince, vrlo lahko uvlači u mašineriju totalne asimilacije. Bošnjačka Islamska Zajednica Erie, jedna je od najstarijih zajednica – džemata, od njene istočne do zapadne obale. Danas na prostoru grada i šire, prema nezvaničnim podacima, živi između dvije do tri hiljade ljudi, s bosansko-hercegovačkim korjenima. Od onih prvih, pa evo do trećih, a vrlo brzo i četvrih generacija. Većina je, obzirom na godine provedene u nepoznatom svijetu, vrlo dobro napredovala, posebno u ostvarenju materijalnog, što američki sistem omogućava svakome. S druge strane, prisutsvo islama, kao religije, datira još iz neslavnog doba američke povijesti, okarakterisanog brutalnim robovlasničkim sistemom. Čini mi se da se pasivni pristup akutelenim gibanjima, političkim, ekonomskim, kulturnim, uopšte društvenim, zadržao do današnjih dana, (uz svijetle izuzetke poput Malcoma X-a) što je muslimanske zajednice u Sjedinjenjim Američkim Državama, stjeralo na marginu, na kojoj se glas deset miliona ljudi, skoro i ne čuje, osim kad ih se optužuje da pucaju, ili kada se na njih zapuca. Obzirom da su bogomolje, kao prostori kolektivnog bogosluženja, aktivnog i angažovanog društvenog organizovanja zatvorene, mogućnosti djelovanja su znatno sužene. Izazov je pred članovima zajednica, jednak kao i pred njihovim predvodnicma i predstavnicima. Iznalaze se novi vidovi komunikacije, ponekad usiljeno, što vodi ka zasićenosti, a ponekad i suviše pasivno, što vodi ka još većoj otuđenosti. U ovom trenutku stvarnosti, konačno spoznajemo da bogomolje zapravo ne trebaju dragome Bogu, nego ljudima, te da su ljudi zapravo, njeni najvrijedniji ukrasi, naročito ako su svoje odnose gradili, i grade ih na temeljima poštenja, međusobne podrške, poštovanja i ljubavi u konačnici, bez koje misao o obećanom raju, ostaje samo pusta želja.

Uporedo sa ovom ulogom, za tvoje ime se veže i ona pjesnika, književnika. Jednom si rekao da pjesnik i Imam u tebi vode stalnu borbu, a da je tako i u odnosu društva prema tvojim zanimanjima. Međutim, u suštini bi se ova dva poziva trebala nadopunjavati, s obzirom da nastaju u istim duhovnim dubinama čovjeka? Gdje se i da li se kod tebe sreću i nadopunjuju vjera i poezija?

Izraz za poeziju na arapskom jeziku je ši’r. Pjesnik je šair, množina – šuara. Po pjesnicima je čak jedno cijelo Kur’ ansko poglavlje dobilo naziv. Ove riječi su izvedene od glagola šeare što znači osjećati. Tako se za pjesnika kaže da on osjeća ono što drugi ljudi ne mogu. Dakle, ako bismo doslovno prevodili riječ šair-pjesnik, mogli bismo reći da je to onaj koji osjeća. Iskustvo vjere, u mnogim segmentima se svodi upravo na osjet, na doživljaj koji je skoro pa nemoguće prevesti u nama razumljive riječi. U ovim intuitivnim nišama spoznaje, “pjesnik i Imam” se u mom slučaju nadopunjuju. Borba “pjesnika i Imama” je u suštini na megdanu društvenih odnosa, u kojima nas porobljavaju svakojaki stereotipi, prema kojima su pjesnici, primjera radi, notorni alkoholičari, a hodže, nezainteresovane ljenčine zatrpane kovertama i miloštama.

Kako je biti pjesnik, književnik? Šta najviše utječe na tvoje pisanje u ovome trenutku stvarnosti?

Smatram se pjesnikom svakodnevnice, onih malih, uobičajenih životnih motiva, koji na prvi pogled, u svekolikoj buci modernog života, nisu vrijedni pomena. Jer, nisu u trendu sveopće pomame za “pet minuta slave“ koja prodaje, ili je prodavala sve, konzumeristički nasađenom čovjeku. U trenutku stvarnosti koronavirus pandemije, primjećujemo da je upravo, od svakodnevnih, uobičajenih motiva, satkan život, ili ako hoćete književnost koja pronalazi, kako svoje čitatelje, tako i svoje pisce. Tek nakon društvenog prihvatanja, mene kao pjesnika, književnika, a uz to i Imama, uslijedilo je individualno, pomalo stidljivo, i kritički usmjereno do današnjih dana.

Svaki vjernik u jednom određenom trenutku pronađe ili preciznije definiše vjeru u Boga i drži je se cijeli život. Kada si ti prvi put spoznao da vjeruješ i da je vjera nešto što će te voditi kroz cijeli život?

Vjera je u mom, kao i u mnogim slučajevima naslijeđena, a to znači da je prihvaćena bez mogućnosti ili potrebe dubljeg propitivanja. Upravo zbog toga, u mnogim slučajevima vjera je ili okoštala, ili ostavljena negdje po strani, kao tespih na retrovizoru, ili umotan Mushaf na kredencu. U vjeri sam od malih nogu, što ne znači da sam uvijek bio dostojan i doslijedan u slijeđenju, prvog i jednog od najvažnijih imperativa vjere, koji glasi: Čitaj, uči, prosvjećuj se! Bez prosvjete, i uma otvorenog za nove spoznaje, vjera postaje formalnost, „molitva gimnastika“, a društveno učešće prilika za malverzaciju. Rijetko ćemo, ovakav pristup u vjeri zateći kod konvertita, onih koji su neopterećeni nacijom, jezikom, porijeklom, kulturom, i tradicijom, tražili put povratka iskonskoj duhovnoj domaji. Tek u onom periodu, nanametnutog studiranja, koje je bilo produkt čiste želje za spoznajom, vjera više nije teret, već postaje životna vodilja. Svakako, kada govorimo o vjeri, valja spomenuti i to, da vjera i vjernik nisu isto. Vjera je u suštini čista, dok onaj koji je interpretira to nije. Otud, i svekolike rasprave, konkretno o, (i, u) islamu, koji je do prije koronavirusa bio jedna od centralnih tema mainstream medija.

Nastupio je mubarek mjesec Ramazan. Šta za tebe lično predstavlja Ramazan, a šta bi ovaj mjesec posta trebao značiti vjernicima širom svijeta, u ovome krajnje izazovnom trenutku za čovječanstvo?

Mnogi bi rekli da smo u ovaj Ramazan ušli u posebnim okolnostima. Međutim, svaki Ramazan je u posebnim okolnostima, jer je on sam po sebi, poseban. Upravo, zbog prilike da se u njemu oslobodimo stega materijalnog. Jer, Ramazan je u suštini, proces dematerijalizacije ljudskog bića, koje je i previše zaglibilo u kaljuži niskih prohtjeva. Uz post, kao jedan od centralnih oblika bogosluženja, u Ramazanu se otvaraju vrata spoznaje, kroz isčitavanje, kako svetih tekstova, tako i literature koja oplemenjuje, ali i kroz neizostavni proces kontemplacije, bez kojeg nije moguće načiniti kvalitetan iskorak ka svekolikom boljitku. U tome pravcu i sam organizujem svoje ramazanske dane i noći. Upravo sam završio s čitanjem Kaplanovog “Mehe”, a preda mnom su tu i Philip Roth, Rumi, Edin Tule, Mehmedinović, i drugi, uz neizostavnu biografiju Pečatnog Poslanika Islama i Časnog Kur’ ana.

Podeli sa prijateljima