I šta sad, slediti štrajkača glađu šešeljevske provenijencije, koji bi da uvede vojnopolicijsku diktaturu, ili ne, ozbiljno je pitanje. Odgovor još ozbiljniji: učiniti sve da takvi više ni o čemu javnom, državnom, društvenom ne odlučuju.
Punih deset dana (do utorka 19. maja) predsednik Dveri Boško Obradović štrajkuje glađu na stepeništu Skupštine Srbije, zahtevajući odlaganje izbora i raspravu vlasti i opozicije o izbornim uslovima za odmeravanje biračke podrške, koje bi trebalo zakazati za šest meseci. U tom dijalogu vlasti i opozicije, kaže lider Dveri, nema mesta za Aleksandra Vučića, predsednika SNS i šefa države koji “za opoziciju nema više nikakav autoritet”. Štrajk glađu Obradović bi, kaže, mogao da okonča kad počnu razgovori vlasti i opozicije, a na samom početku ovog protesta insistirao je i na tome da Ustavni sud poništi dva ključna izborna zakona kojima se menjaju pravila nadmetanja koja su važila na samom početku predizborne kampanje, pre uvođenja vanrednog stanja. “Po jednom zakonu Vučić je raspisao izbore, skupljali su potpise, liste proglašene od strane RIK-a po jednom zakonu, danas se ti zakoni menjaju, a izborni proces se nastavlja po drugom zakonu. To je direktno kršenje Ustava”, kazao je Obradović.
Zasad traži još i jednočasovnu TV emisiju na RTS da u njoj obrazloži svoje stavove.
Suštinski, Obradovićevi ciljevi su zvučni, na momente epski, gotovo za deseterac, pa ostaje jedino nada da će se njegovo javno gladovanje prekinuti i da se neće odlučiti za “carstvo nebesko”. Izvesno je jedino to da predsednik Dveri, u nameri da posluša savete oponenata i “uradi nešto nenasilno”, poseže za legitimnim i radikalnim vidom protesta, ali i podstiče brigu. Jer, o njegovom zdravlju brinu i oni koji bi voleli da ga nema na političkoj sceni – bilo bi, fakat, dobro da iz svega izađe živ i zdrav. Ta se briga obično, kada imamo posla sa nekontrolisanom ambicijom i primitivnim vlastohlepljem, pokaže suvišnom, ali, sada jedan čovek, kakavgod, rizikuje život pred našim očima. Tu nema izbora, Obradović je odlučio, njegovi smo taoci. Neka bude, za početak, zdrav i neuspešan.
Prvi dverjanin, izgovoriće pre slučajnog štrajka glađu, želi “samo” da zaustavi atmosferu građanskog rata, želi prevazilaženje krize dogovorom, odlaganje izbora, sprečavanje Vučića da prizna Kosovo. Beše u najavi štrajka i malo lirike, opšteg mesta svih zabrinutih srbijanskih mesija, “da prestanemo da mrzimo jedni druge” (valjda zato što on gladuje), budući da “više nemamo šta da izgubimo, stvari su otišle predaleko i mora doći do ozbiljne promene”.
Evropo, samo da ti kažem
U dugim štrajkačkim danima i noćima valjalo je smisliti poteze koji će držati tenziju, s obzirom na to da, anesteziranog puka što se tiče, štrajkač glađu na skalinama od sudbine (Ibrica), slobodno može da ostavi kosti. Evroskeptični i evromrziteljski nastrojeni Obradović, uveren, tobož’, da evropski zvaničnici ne znaju šta se dešava u Srbiji, odlučio se da put Brisela pošalje sitnu knjigu informacija i pouka (detalji nisu objavljeni). I poruči javnosti: “Nadam se da EU neće sebi dozvoliti da bude na strani jednog nedemokratskog, zdravstveno nebezbednog i protivustavnog izbornog procesa jer bi to značilo da EU nije na strani Srbije, odnosno da ne želi dobro srpskom narodu i državi.“ Dobio je odgovor Tanje Fajon, šefice delegacije EP za saradnju sa Srbijom, koja smatra da na izbore treba da izađe što veći broj građana i, kao i Obradović, navodi brojne prepreke koje onemogućavaju pošteni izborni proces.
Važniji su međutim, odgovori Aleksandra Vučića koji od Boška Obradovića i Dveri krade mržnju prema migrantima i pretvara snove o vojskovođi u stvarnost, šaljući, nakon baražne vatre medijskih laži i izmišljotina, jedinice Vojske Srbije u Šid da, kao, disciplinuje migrante. Ostavlja i mogućnost da izbori budu odloženi, u zavisnosti od razvoja pandemije, a o zahtevu Obradovića da gostuje na javnom servisu konstatuje oholo i svirepo, cinično, baš vučićevski: “Ako bi Radio-televizija Srbije pristala na Vaš zahtev, taj presedan bi sutra mogao da postane pravilo jer bi sa puno prava svoj sat programa mogla da traži samohrana majka čija su deca gladna i bosa, student koji peti put pada na istom ispitu, fudbaler koji je promašio penal, ratar kome je nevreme uništilo letinu, partija koja ne može da pređe izborni cenzus… “, iživljava se Vučić nad zahtevom narodnog poslanika, a potpisuje Urednički kolegijum RTS.
Gladni “hrišćanin” na skupštinskim basamacima
Obradović je uneo malo živosti na političku scenu, prodrmao je, tvrde analitičari, bojkot opoziciju, ali, dolazi neumitni trenutak u kojem se valja odlučiti, osmisliti kraj štrajka glađu, operaciju izvlačenja iz hrišćanskog poduhvata (tipujmo na molbu nekog popa). Težak posao za ostrašćenog, militantnog eksponenta neumrle srpske desnice, vlasnika ideološkog backgrounda utemeljenog na kupusarama izdavačke kuće Catena Mundi čiji je jedan od osnivača (a u kojoj objavljuju: Kosta Čavoški, Bojan Dimitrijević, Marinko M. Vučinić, Miloš Ković, Aleksandar Raković, Miloš Timotijević, Slavenko Terzić, Darko Tanasković, Milo Lompar).
Zasad, naizgled sve dobro funkcioniše: nakon brojnih verbalnih i fizičkih incidenata, prodaje biračima tobož gandijevsku metodu (jaoj, koliko je to jezivo!), zapravo mračne desne ideje uvijene poput božićnih darova – ksenofobiju, mržnju, nasilje, etiketiranje nevladinih organizacija i građanskih ideja, podršku crnogorskoj kama-opoziciji, nove kosovske sukobe. Reč je o kontinuitetu velikosrpskih ideja, ovoga puta aromatizovanih tamjanom, uz neskriveno korišćenje metoda Vojislava Šešelja.
Svenarodni Zaborav kao spasonosni placebo koktel obasjaće Srbiju koja više ne pamti Obradovićeve skupštinske avanture i suštinu njegovog delovanja. Antimigrantski karavan, recimo, te otvoreni poziv vojsci i policiji da uvedu diktaturu. Ne pamti poslovno sposobni birač u Srbiji taj poziv na novo prizemno, čizmaško preuređenje države i društva, ali, eto, oseća opasnost. Za njegovu upitnu poslovnu sposobnost sve je opasnost, jer ni o čemu ne zna ništa, a gotov je da poveruje u svaki zarez režimske propagande. Tu dolazimo do nakaznog sadejstva vlasti i opozicije: obraćajući se indirektno Bošku Obradoviću Aleksandar je Vučić dozvolio mogućnost odgode izbora zbog zdravstvenog stanja nacije (odjednom bi se pojavile, pamtimo, desetine umrlih i stotine novozaraženih, pa bi podguzna “struka” preporučila da se sačeka), a Vojsku je već, kao po Boškovim uputama, poslao u Šid, u prvu oružanu mirnodopsku akciju nakon kosovskih pokolja.
Ko ne pamti iznova proživljava
Boško Obradović izranja iz krhotina ubijene srbijanske opozicije kao personifikacija zla – ne jedina, naravno – ne pokušavajući da prikrije vlastito viđenje političke borbe, utemeljeno na pogubnom učinku najstrašnijeg među onima koji su se u Srbiji tim zanatom bavili – Vojislavu Šešelju. Šešelj je godinama uspešno sticao pravo građanstva, plasirajući ideje od kojih, kada god to činio, većinskoj Srbiji nije izazivao muke u stomaku i simpatikusu. Naprotiv, nije mu osporeno stečeno pravo da iznosi rasističke stavove koji su nezaustavljivo postajali zvanična politika. Da sanja veliku Srbiju i njeno ostvarenje oružjem. Prihvatali su birači gotovo sve Šešeljeve ideje, od proterivanja Albanaca u Albaniju, što je bio temelj njegovog predizbornog nastupa u antologijskom TV predstavljanju tokom predsedničke kampanje 1990, do progona Hrvata iz Hrtkovaca; iscrtavanje granice Karlobag-Karlovac-Ogulin-Virovitica, stvaranje i podržavanje državnih bandi, sve je bilo dovoljno normalno da 1997. osvoji glasove 1,7 miliona birača. Lako, smatra Obradović i nastavlja Šešeljeve ideje, isuviše mlad za granicu Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, usmeriće velikosrpske verbalne rakete ka Crnoj Gori, stajući uz popovsku pobunu podstaknutu BIA mašinerijom. Zbog crnogorskog zakona o veroispovesti prekida zasedanje srbijanskog parlamenta, a potom predvodi huligane u nasrtaju na Ambasadu Crne Gore.
Bilo je nedavno, a već se zaboravilo, u prevodu, kazao bi Štulić, “ko ne pamti iznova proživljava”. Ovogodišnju predizbornu kampanju Dveri su započele monstruozno, spotom u kojem lider Dveri pravi svoju rasističku bevandu, sipa u čašu obojenu tečnost koja predstavlja migrante u čistu vodu i glumi da nešto nije u redu.
Tu je i scena u kojoj se vidi interfon sa većinom arapskim prezimenima i malim brojem srpskih. Naziv ksenofobne kampanje je progoniteljski: “Oslobođenje”. U sklopu kampanje Obradović je zatražio (3. marta) ukidanje demokratije u Srbiji i zavođenje vojno-policijske diktature, te fizičku izolaciju Aleksandra Vučića jer je “postao bezbednosna pretnja zbog politike koju vodi prema migrantima”. Lider Dveri ocenio je da je Vučić zbog međunarodne podrške spreman da podrži “Soroševu migrantsku politiku koja podrazumeva otvorene granice za migrante”.
Kopija promenljivog kvaliteta
U kreiranju antimigrantske politike i prakticiranju velikosrpske hegemonije Obradović je najopasniji, a njegovo javno delovanje često liči na posvetu učitelju (Šešelju). Tako će u Skupštini, nakon što je kompjuterskim mišem pogodio naprednjaka Martinovića, kazati da je kompjuterski miš skočio i ujeo Martinovića za nos. Što je kopija Šešeljevog nastupa na suđenju sa advokatom Nikolom Barovićem kojeg je pretukao njegov telohranitelj. Tada je Šešelj kao dokaz doneo koru od banane i rekao da se Barović o nju okliznuo.
Dragoljuba Mićunovića obojica su napala istim rečima; u Skupštini SR Jugoslavije Šešelj je još 1992. zamenom teza napadao Mićunovića, pripisujući mu da je posle rata “jahao popa”. Obradović je, pak, reagujući na Mićunovićevo protivljenje bojkotu izbora, upotrebio sintagmu “jahanje popova”, u bezobzirnoj difamatorskoj diskvalifikaciji.
Dobio je štrajkom na rejtingu, ima podršku čak i onih koji su, eto, spremni da mu oproste “desna skretanja”, iako ni na kojoj drugoj strani nikad nije bio, koji su spremni da ga brane, jer, eto, on bar nešto radi (kad bi mogao da ne radi). Tu jedino valja postaviti pitanje zašto štrajkobranitelji ne glasaju za Šešelja, takva odluka ima više logike nego aktivni bojkot sa Boškom.
Ostali Obradovićevi ispadi nisu, bezobrazlukom i primitivizmom, dobacili do Šešelja, više je podsećao na usamljenog Simu Spasića koji u megafon izgovara nebuloze i nije opsednut pravljenjem incidenata. Tako su i prošli performansi polivanje vodom predsedavajućeg skupštinskog odbora, povlačenje kravate poslanika SNS Atlagića, upad u kabinet predsednice Skupštine Maje Gojković, kosovski kamen u Skupštini i recitovanje “Otadžbine” Đure Jakšića, donošenje zastave Krima u parlament… Sima Spasić i Boško Obradović braniće, nema sumnje, srpstvo do besvesti, širiće istinu o srpskom narodu, mrzeće druge i drugačije.
Boško Obradović će, jeo il’ gladovao, ostati na temeljima svog uspona, konstataciji, recimo, da “seksualna prava nisu ljudska prava”, odnosno da “gej parada vređa javni moral Srbije i samo je prvi korak ka paradiranju kroz ostale sfere sistema”.
I šta sad, slediti štrajkača glađu šešeljevske provenijencije, koji bi da uvede vojnopolicijsku diktaturu, ili ne, ozbiljno je pitanje. Odgovor još ozbiljniji: učiniti sve da takvi više ni o čemu javnom, državnom, društvenom ne odlučuju.
Izborni uslovi su katastrofalni, kreirani su u uslovima apsolutne vlasti, u nameri da Aleksandar Vučić i njegovi oligarsi zadrže tu vlast. Bojkot izbora sa Boškom Obradovićem nepromišljen je, neozbiljan, opasan.
Podeli sa prijateljima


