Božo Repe, profesor Filozofskog fakulteta u Ljubljani
Fašizam je veoma prikladno rešenje u kriznim situacijama, a kapitalisti na to računaju. Naravno, sa uvek istim pogrešnim računom da će ga moći kontrolisati. Fašizam uvek dolazi na vlast u koalicijama, obično sa liberalnim strankama. Da, danas nastaje heterogena unija desničarskih profašista, pro-domobrana, pro-ustaša, pro-nedićevca itd.; na sličan način šire se i u EU, a briše se granica između tih pokreta i desnih političkih partija. Šta mogu postići, koliko daleko stići, još je otvoreno pitanje.
Zabrinjavajuće je, da je u nekim zemljama lokalni fašizam na vlasti, da su to članice EU ili negde u okruženju, i da se to toleriše.
Grupa istoričara sa područja bivše Jugoslavije sačinila je i predstavila Deklaraciju “Odbranimo istoriju”, na čijem su usaglašavanju radili neki od najeminentnijih istoričara iz regiona. Dokument je prvi pit objavljen pre dva dana u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, a dosad su ga, dajući podršku ovakvom pristupu, potpisali intelektualci i umetnici iz država nastalih raspadom Jugoslavije (Svetlana Slapšak, Ljubinka Trgovčević, Olga Manojlović – Pintar, Radina Vučetić, Srđan Milošević, Staša Zajović, Florijan Biber, Aleksandar Hemon, Dubravka Ugrešić, Ida Prester, Lana Bastašić, Hrvoje Klasić, Igor Štiks, Andrej Nikolaidis, Ivan Čolović, Filip David, Ivo Goldštajn i mnogi drugi). O ovako utemeljenoj “odbrani istorije”, sukobu sa “nacionalnim istoričarima”, raspadu Jugoslavije, nacionalizmu i fašizmu, različitim tumačenjima istorijskih događaja, za Remarker govori slovenački istoričar Božo Repe, profesor na Katedri za savremenu istoriju Filozofskog fakulteta u Ljubljani.
Naš sagovornik autor je više udžbenika, naučnih radova i monografija, piše kolumnu za Mladinu i član je radne grupe koja je sačinila Deklaraciju.
“Revizionizam je sastavni deo našeg rada u istoriografiji. Otkrivamo nove dokumente, sa istorijskom distancom stvari mogu da se vide dublje i šire, ako se završi istorijski proces (recimo raspad Jugoslavije), naravno, procene su drugačije nego ako traje. Ono o čemu govorimo u Deklaraciji je politički revizionizam koji zloupotrebljava istoriju da bi postigao političke ciljeve, reducira je, prepravlja, izostavlja činjenice koje mu ne idu u kontekst, gradi „mostove“ preko perioda koji mu ne odgovaraju, mitologizira naciju, rod, krv. Ukratko, podstiče strasti i mržnju, podstiče ono najgore u ljudima i to najgore instrumentalizuje za političke ciljeve. Istoriju pretvara u svakodnevnu politiku i čini je važnijom od izazova sadašnjosti i budućnosti, na koja odgovorna politika treba da reaguje i rešava ih, ali za to nije sposobna. Raspaljivanje istorijskih strasti mnogo je lakše nego rešavanje pandemija, ekonomskih kriza, nezaposlenosti, nedostatka perspektive za mlade, pristojne nege za stare i slično.
Politički revizionizam prisutan je u svim zemljama i u svim narodima, a to vidimo i u EU. Ali, nigde celo društvo, politika, mediji, socijalne mreže, nisu podređeni suočavanju sa prošlošću toliko kao u Jugoističnoj Evropi, naglašava naš sagovornik.
Ko će potpisivati ovaj tekst i kome će biti upućen?
Tekst su potpisali autori i oni koji učestvuju u projektu Udruženja Krokodil a finansirala ga je Evropska unija. Projekat se sada privodi kraju. Deklaracija je poslednji čin. Preveden je na sve jezike bivše Jugoslavije i uskoro će biti objavljen u različitim medijima u našim sredinama. Ovaj deo prezentacije nas još čeka. Međutim, mislim da je Deklaracija ogroman korak napred, rezultat izuzetne saradnje grupe naprednih istoričara, koji su se poslednjih godina našli u različitim projektima o istoriji Jugoslavije i Jugoistočne Evrope i takođe se mnogo bavili istorijom u školama, pisali alternativne školske materijale i slično. Za razliku od nacionalističkih istoričara, mi smo međunarodno poznati i priznati, što se ukazuje i u projektima koje dobivamo i u kojima surađujemo. Nismo svi uključeni u sve, previše je toga, ali formirano je prilično stalno jezgro. Dubravka Stojanović bila je naš „motor“ u ovom projektu. Iako se može činiti beznačajnim, ali je mnogo važno za timski rad, da imamo smisla za humor i (samo) ironiju. Dubravku sam sada u šali nazvao “predsednicom Saveza istoričara bivše Jugoslavije” (Savez je, inače, zaista postojao, ali se raspao u osamdesetim godinama). Ne smijemo zaboraviti, da su se prethodne generacije jugoslovenskih istoričara posvađale, mnoga poznata imena učestvovala su u stvaranju političkog revizionizma i na taj način u podsticanju rata, a i danas to rade neke kolege u našim sredinama.
Kakve reakcije očekujete?
Reakcije će varirati od napada do iskrenih ili samo prividne, verbalne podrške. Najviše će verovatno biti ignorancije. Ovo poslednje je u takvim slučajevima pogodno sredstvo politike. Navikli smo na to. Što se tiče politike, to zavisi od nadležnih vlasti u svakoj zemlji ili društvenog okruženja. Ponekada pomaže mig Evropske unije, ili važne članice. Nemačka, na primer, na Balkanu, a i uopšte, ima dosta principijelnu politiku.
Kako ocenjujete dosadašnje pokušaje da se dođe do minimuma nesporne faktografije u dijalozima povijesničara/historičara?
Reč je o nekoliko stvari. Jedna je nepriznavanje ili falsifikovanje činjenica. Drugo je uzimanje određenih činjenica koje su inače tačne, izvan konteksta (npr. potenciranje samo određenih, „naših“ žrtava u pogodno izabranom periodu, što je vrlo često). Treće je priznavanje istorijskih činjenica, ali njihove različite interpretacije. Poslednje je normalan deo istoriografije. Ako bismo uspjeli doći do toga, već bi bilo napretka. Ali, ako se, na primer, stvari vrte oko toga da li je u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji postojao samo građanski rat, a sve prije toga: okupacija, kolaboracija i otpor, bili samo nekakva scenografija na pozornici, takva rasprava je, naravno, besmislena.
Može li se, uopšte, doći do realnog tumačenja činjenica i istorijskog konteksta događaja koji su bili uvod u rat i o samim sukobima?
Kod svih ratova to nikada nije potpuno odgovoreno pitanje. Ko je kriv za Prvi svetski rat? Gavrilo Princip? Srbija? Nemačka? Ako čitate knjigu Kristofera Klarka The Sleepwalkers, vidite, da nije tako jednostavno. Slično je i sa Drugim svetskim ratom, mada su ovde stvari jasnije. A isto sa jugoslovenskim ratovima. Uvek morate ići na početak i gledati stvari u procesu. Na ovaj način se takođe može utvrditi stepen krivice. Ali, istorijska istina nije sudska istina. Recimo, znamo kakvu odgovornost crkve snose za rat. Međutim, njihovi predstavnici retko su osuđeni. Ovde ima i mnogo drugih faktora. Pragmatizam pobednika, promenjeni geostrateški odnosi, unutrašnja politika. Većina ljudi se, naravno, ne bavi tim. Presudno za društvo je, da li je sposobno usvojiti osnovne vrednosti, zasnovane na bazičnim istorijskim faktima. Ne zamenjivati uzroke sa posledicama, ne relativizovati fašizam, nacizam, ili Miloševićevu politiku. Od ove tačke dalje je zadatak istoričara pa i publicistike, umetnosti i literature, da stvari pokažu detaljnije, lične i kolektivne uzroke takvih i drugih odluka, postupaka, razumevanje za patnje i ljudske nevolje, bez obzira na ideologiju.
Kako gledate na činjenicu da su u Hrvatskoj i Srbiji ratni zločinci sada ugledne ličnosti kojima se ukazuju sve državne počasti? Znate li za slične primere van naših okvira?
Jugoslovenski ratovi bili su prvi i do sada jedini ratovi u Evropi nakon Drugog svetskog rata. Oni su se zasnivali na nacionalizmu. Ako kao posledicu imate nacionalne države, naravno da su tu i nacionalni heroji, bez obzira na to što su činili zločine. Haški tribunal pokušao je da to ograniči, ali bezuspešno. I tu su bili u pozadini različiti geostrateški i politički interesi. Međutim, Haški tribunal prikupio je toliko građe, da ćemo puno lakše doći do uvida u čitav proces raspada države i ratova nego što bismo mogli obićnom istraživačkom procesom.
Mogu li ova društva dalje bez osude ratnih zločinaca i kako to da ne pokazuju nameru da ih žigošu? Da li se to političari, “u ime naroda” boje saučesništva u nečovečnim delima tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji?
Ako nema osuda ratnih zločinaca, ako su oni na politićkim položajima, a uz to rehabilitujete i one mrtve koji su već osuđeni zbog zločina i genocida u prethodnim ratovima, jasno je da su takva društva u blokadi iz koje će vrlo teško izaći.
Koliko je realno to što se, u tumačenju uzroka rata, sve zaraćene strane (Srbi, Hrvati, Bošnjaci) pozivaju na strahove da se ne ponove zločini iz Drugog svetskog rata, ubijanje, progon? To je bio značajni procenat ratnohuškače propagande, a sada propagande tobožnje nevinosti bilo koje od strana?
Osnovni princip bila je etička podjela, stvaranje nacionalnih država. Ako niste voljni da živite u multinacionalnom društvu, ili mislite, da morate u njemu biti dominantni po krvi, onda ste, naravno ugroženi. Ako je vaš cilj etnički čista zemlja ili teritorija, uvek vam preti opasnost. Već vam preti komšija koji nije vašeg roda, ali živi na zemlji, koja vama “pripada”. Jugoslavija možda nije bila najsrećnija formacija, ali bila je garancija da će ljudi moći mirno živeti u multinacionalnoj zajednici. Mi smo žrtve, drugi su krivi, to je osnovni moto današnjih interpretacija. Iako je svaka, bar malo razumna osoba znala, šta će biti posledica razdvajanja nacionalno mešovitih sredina. To možete učiniti samo etničkim čišćenjem. I to je bio plan.
Kako danas ocenjujete sve češće nasrtaje na ideje i rezultate antifašističke Narodnooslobodilačke borbe. Tu je, po svemu sudeći, došlo do nakaznog jedinstva desničara na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, a različite pokrete ujedinjuje i more revizionističkih falsifikata?
Oživljavanje fašizma i nacizma ima širi, evropski kontekst. Iz istorijskih razloga posle Drugog svetskog rata nije došlo do nekog očišćenja u Italiji, Austriji i nekim drugim zemljama. Povratak fašizma danas postao je sastavni deo evropske politike, koja fašizam sve više toleriše. Podsticaj je dobio prvo sa širenjem EU na istok, gde je bilo sličnih rehabilitacija ratnih kriminalaca kao na Balkanu, poricanja da su učestvovali u Holokaustu, izdajnici su postali heroji, sprovedene su sudske rehabilitacije, izjednačavanje nacizma i staljinizma, znaći okupatora i osloboditelja, koji su po današnjoj naraciji obojica bili okupatori. To zapravo u pozadini odgovara i Nemačkoj, jer smanjuje njezinu krivnju u Drugom svetskom ratu. Istočnoevropske zemlje takođe su isforsirale niz konstruisanih rezolucija i deklaracija o istoriji, koje su usvojili Evropski parlament i druge institucije.
Danas u EU imate proslave pobede u Drugom svetskom ratu u kojima nema predstavnika Rusije, iako je oslobodila polovinu Evrope, komemoracije u logorima bez njihovog učešća, iako su ih oslobodili. Ako se to dešava u EU, jasno je šta se sve može dogoditi na Balkanu. Pored toga, fašizam je veoma prikladno rešenje u kriznim situacijama, a kapitalisti na to računaju. Naravno, sa uvek istim pogrešnim računom da će ga moći kontrolisati. Fašizam uvek dolazi na vlast u koalicijama, obično sa liberalnim strankama. Da, danas nastaje heterogena unija desničarskih profašista, pro-domobrana, pro-ustaša, pro-nedićevca itd; na sličan način šire se i u EU, a briše se granica između tih pokreta i desnih političkih partija. Šta mogu postići, koliko daleko stići, još je otvoreno pitanje.
Zabrinjavajuće je, da je u nekim zemljama lokalni fašizam na vlasti, da su to članice EU ili negde u okruženju, i da se to toleriše.
Kakvi su danas odnosi Slovenije i Srbije, šta se zadržalo od animoziteta osamdesetih o kojima ste pisali u YU historiji (izdanje Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji)? U to vreme politika Srbije zasnivala se na podršci JNA, istinskom društvenom mastodontu kojeg će srpski politički vrh vrlo brzo upotrebiti za realizaciju svojih hegemonističkih težnji?
Mislim da su odnosi između Slovenije i Srbije uglavnom dobri, ekonomski uopšte. Više ili manje, stare zamerke su zaboravljene. U Sloveniji postoji takođe jaka srpska etička zajednica koja nema status manjine, ali imaju podršku za kulturne i druge aktivnosti, dosta jaka je i pravoslavna crkva. U Sloveniji naime status manjine imaju samo tzv. “autohtone manjine”, tj. Italijani i Mađari, iako ih je daleko manji broj. Pre pandemije puno je mladih Slovenaca putovalo u Srbiju, mislim da će se to obnoviti. Slovenci vole srpski temperament i smisao za humor, opuštenost, koji nama nedostaju. U nekom virtualnom smislu još postoji nešto, što bi se moglo nazvati “jugoslovenska kultura”, naročito u pop kulturi. Tokom dužeg istorijskog perioda više manje uvek smo bili saveznici i u prijateljskim odnosima. A uz to nismo ni izravne komšije, što barem na Balkanu, stvari olakšava. Naš odnos sa Hrvatima danas je mnogo problematičniji nego sa Srbima.
Da li je Slovenija i koliko uspela da kapitalizuje činjenicu da je već tada, osamdesetih, slovenačko društvo daleko odmaklo u demokratizaciji, u odnosu na ostale jugoslovenske republike?
Nažalost ne. Mi tih trideset godina nismo iskoristili, ni ekonomski ni politički. U Sloveniji vlada partokratija, stranke shvaćaju državu kao plen i dele je, sistem je korumpiran, što se još jednom više pokazalo tokom pandemije, autoritarnost sadašnjih vlasti naglo raste. Imamo sistem, koji nazivamo janšizam i sličan je orbanizmu. Janša i Orban blisko su povezani, Orban finansira njegove medije, posredno kroz to i partiju, vrata za mađarski kapital široko su otvorena. Jedan od najvažnijih ciljeva im je vlasnički ući u luku Kopar.
Kako gledate na uzroke raspada Jugoslavije? Na sumanuti pokušaj Slobodana Miloševića i zvaničnog Beograda pod parolom “Svi Srbi u jednoj državi!”?
Uzroci su složeni, o tome sam već prilično pisao i govorio. Jedan dio je spoljna politika (kraj Hladnog rata, pad Berlinskog zida, geostrateške promene, ujedinjenje Evropske unije). Među unutrašnjim je jedan od ključnih svakako plan Velike Srbije, praćen Tuđmanovom željom za Velikom Hrvatskom, gde bi se Bosna i Hercegovina delila kao pre rata, po uzoru na Hrvatsku banovinu, tu je i albanski nacionalizam, ekonomska kriza, nefunkcionalan politićki sistem, nemogućnost demokratizacije države, zbog ćega su se Slovenci odlučili da je napuste.
Gde je, u odnosu na ostale države nastale iz bivše Jugoslavije, Slovenija danas? Koliko je izgubila gubitkom tržišta, velikog broja kupaca svojih proizvoda (ne zbog političkih razloga, već zbog dolaska
konkurencije) u Srbiji, poslovnih partnera?
Slovenija se u početku smatrala pričom o uspehu. Stoga nije želela da bude povezana ni sa zemljama Istočne Evrope (Višegradskom grupom, koja je bila u devedesetim sasvim nešto drugo nego danas), još manje sa zemljama bivše Jugoslavije. Dve decenije je moto slovenačke diplomatije bio „stran od Balkana”, mi smo Evropljani, mi nemamo ništa sa njima. To je bila jedna od najvećih grešaka, izgubili smo povjerene. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posebno zbog ponašanja Ljubljanske banke, koja je imala ogromno poverenje, to u poslu znači sto puta više nego milion ili dva dolara. Trideset godina smo u sukobu s Hrvatskom zbog Piranskog zaljeva i to određuje sve drugo u međusobnim odnosima. Austrija i Nemačka su umesto nas uspešno ušle u ovo područje. Privatizacija i denacionalizacija u Sloveniji provedeni su na najgori mogući način. Najpropulzivniji deo slovenačke industrije uništen je, umesto da bude reorganizovan, a njegovo znanje sačuvano. Fabrike sa sopstvenim razvojnim laboratorijama su bankrotirale ili bile prodate, sada rade po licencama drugih. Mnoge tvornice uništili su samo zato, da bi mogli prodati parcele. Danas smo podizvođači, uglavnom za Nemačku. Od većih razvojnih kompanija sa sopstvenim znanjem ostala je samo Krka. Morali smo prodati banke pod pritiskom EU, ali još više zbog naše gluposti, država Slovenija je aerodrom Brnik prodala državi Nemačkoj, a Adriju su uništili strani špekulanti uz tihu pomoć politike. Od strateške infrastrukture ostaje samo luka Koper, koja je takođe predmet političke trgovine. Država nema ekonomsku okosnicu, ona je zapravo školjka, kao i mnoge slične male zemlje. Kao što je pokazala pandemija, manje od 40 procenata smo samoopskrbni sa hranom, a da granice s Italijom i Austrijom nisu ostale prohodne za kamione, imali bismo sličnu sliku u prodavnicama kao u ranim 1980, iako je Slovenija danas prepuna shoping centara.
Izvana, ova slika je, naravno, mnogo blistavija, mi smo članica EU i NATO-a, ubrajamo se među razvijenije zemlje, turistički smo atraktivni jer smo ekološki čisti, mada se i to smanjuje, jer politika podstiče ekološki problematična ulaganja. Sa generacijskog stanovišta, stvari još uvek idu dobro za radnu srednju klasu, zvaničnike, nastavnike, male preduzetnike i slićno, ali sa ovom krizom to će se drastično promeniti naročito u turizmu,
transportu i sličnim granama. Cenu tranzicije i grešaka, te pljačke društvene imovine su plaćali radnici i niži slojevi. Danas je plaćaju stariji, jer žive od niskih penzija, a najgore je kod mladih, koji zaista nemaju budućnosti.
Da li i šta učenici osnovnih i srednjih škola u Sloveniji uče o drugoj Jugoslaviji. Kakav je kvalitet udžbenika, a kakve reakcije učenika?
Devedesetih godina reformisana je nastava istorije u svim vrstama škola, ja sam vodio komisiju, koja je to pripremila i napisao neke udžbenike. Sve je urađeno u aktivnoj saradnji s nastavnicima, dane i dane provodili smo u koordinaciji. Pre nego što sam došao na fakultet, i sam sam bio učitelj i srednjoškolski profesor, tako da sam dobro znao stvari. Koncept je bio postavljen dobro, naravno da je u njemu bila i Jugoslavija. Tokom prve Janšine vlade 2004-2008. bio sam predsednik maturske komisije, na svaki način su hteli da me izbace sa te funkcije. U medijima su me napadali, postavljali poslanička pitanja u parlamentu, tadašnji ministar Milan Zver, koji je sada dugogodišnji evropski parlamentarac SDS, predvodio je te napade. Bila je vrlo prljava igra, tada retka, danas je svakidašnjica za sve koji misle drugačije i oponiraju janšizmu. Nakon isteka mog mandata postigli su to da nisam bio reizabran i od tada se u Sloveniji školskom politikom ne bavim više. Nakon toga su na brzinu napravili neku vrstu reformisanja reforme, bez ozbiljnih ocena i suradnje stručnih ljudi. Slično meni, naime, povukle su se i druge kolege koje su učestovovale u reformi i u koje su nastavnici i nastavnice imali poverenje. Sada je sve prepušteno nekolicini ljudi na Zavodu za školstvo, koji naravno rade ono što od njih traži politika. Mislim da danas niko zaista nema pregleda nad tim, što se događa u učionicama, to manje-više sve zavisi od nastavnika. Osnovne škole su u nadležnosti opština, a roditelji takođe imaju veliki uticaj, tako da su nastavnici skučeni i retko neko u razredu deluje suvereno. Danas je Ministarstvo za obrazovanje u rukama koalicione stranke koja je vladi Janeza Janše omogućila vlast. Šta će se desiti ili se verovatno već dešava, ne znamo, pandemija je verovatno osujetila neke ideološke planove iako u cjelom društvu dolazi do kadrovskog cunamija. Nastavnici udžbenike mogu da biraju, ali oni su vrlo različitog kvaliteta. Međutim, u Sloveniji ne postoji tako široka i ideološki raznolika ponuda kao na primjer u Hrvatskoj.
Kakvi su u Sloveniji izgledi nauke u sukobu sa cenzurom, propagandom?
Nema zvanične cenzure, naravno. Međutim, ta se događa kroz naučnu politiku, raspodjelom novca za projekte, delegiranjem ljudi u razna tijela, koja o tome odlućuju, dodjelom nagrada i priznanja, članstvom u različitim institucijama, kao što je recimo Akademija nauka. Drugi deo je medijska i druga podrška politički poželjnim istoričarima koji ispunjavaju svoju političku misiju, recimo formiranje i izravno financiranje nekih centara za istraživenje totalitarizma, „narodno pomirenje“ i slično, to je primer u Sloveniji. Treći dio su sistematski napadi u medijima i na društvenim mrežama. Reakcije na svaku vašu izjavu, članak, namerno izjednačavanje naučnog znanja sa „mišljenjem“, to kod nas posebno voli nacionalna televizija. To se naziva politikom „ravnoteže“ i odavno nije više samo stvar istorijskih debata. Istorija i fudbal, u to se svako razume, naravno, sa tim nekako moramo živeti mi koji hoćemo učestvovati u javnim diskusijama. Ali, sada po starom sloganu „nauka narodu“ u studio, recimo, stave vrhunskog specijalista za vakcinaciju dece, a nasuprot njemu poznato osobu koja kaže da ne treba vakcinisati decu jer je to štetno. Tokom poslednje pandemije, lekari u našoj zemlji su ideološki podeljeni i zamenjeni na ključnim mestima u tjelima, odgovornim za suzbijanje pandemije. Birani su po lojalnosti. Pod liberalnijim vladama je lakše disati, a pod autoritarnim to se izvodi beskompromisno. Dakle, to ide od mandata do mandata, a suštine ne menja. Da bi išli napred, bile bi potrebne velike društvene promene i mnogo viša politička kultura. A mi se krećemo obrnuto, još više u pravcu primitivizma, uvreda, bife – politike, obračuna. Balkanska krčma, rekao bi Krleža.
Podeli sa prijateljima


