Američka ambasada u Beogradu odaje utisak vrlo zloslutnog zdanja – savršena mermerna kocka sakrivena iza visoke metalne ograde, čuvana naoružanim stražarima. U trenutku kada mi stižemo tamo, petnaestak ljudi već stoji u redu, cvokoće od zime i čeka da bude prozvano kako bi prošlo kroz nebrojene stepene obezbeđenja. U momentima kada smo uspevali da skrenemo misli sa parališućeg osećaja hladnoće, supruga i ja smo se gledali očima ispunjenih strahom i govorili jedno drugom: “To je to, sve ili ništa.”
Amerika za našu porodicu nikada nije figurirala ni kao kandidat kada se makar i sanjarilo o napuštanju matične zemlje. Prosto, desilo se. Međutim, za mnoge ljude iz Srbije, i sa Balkana uopšte, Sjedinjene Države su postale utočište u potrazi za boljim životom. Udaljena hiljadama kilometara, preko okeana, a još dalja zbog rigoroznih imigracionih propisa i zahteva za dobijanje vize (makar i turističke), ova država nije lako dostupna kao zemlje Zapadne Evrope. Ipak, negde na završnim godinama studija moji prijatelji i kolege su počeli da stiču iskustva sa putovanja u Ameriku, uglavnom preko programa Work & Travel. Prema raspoloživim podacima, oko 100.000 osoba godišnje, uzrasta između 18 i 30, učestvuje u ovoj razmeni.[i] Zamišljeno kao program koji redovnim studentima omogućava da preko leta rade u SAD i da potom jedan kraći period putuju i učestvuju u “kulturnoj razmeni”, za neke je postao način da se dokopaju američkog tla i da tamo trajno ostanu. Čak i ako ne znate nekoga lično ko je na ovaj način otišao i nije se vratio, najverovatnije znate nekog ko zna nekog. Na to treba dodati i kohorte balkanske omladine koja ostavlja svoja zdrava leđa i udove po raznim prekookeanskim kruzerima, radeći i po nekoliko meseci bez prestanka, od kojih uvek neko po pristajanju u američke luke produži u neizvesnost ilegalne imigracije. Ako ništa drugo, činjenica da je određen broj mladih ljudi spreman da se odrekne svog dosadašnjeg školovanja u matičnoj zemlji, da se otisne u potpunu neizvesnost i nesigurnost nezakonitog boravka u stranoj zemlji – samo sa snom o prilici za bolji život – govori mnogo o stanju beznađa u kojem se mladi na Balkanu nalaze u prethodnih nekoliko godina.
Još jedan način na koji naš region gubi stanovništvo u korist SAD-a je lutrija za Zelenu kartu. Legalan vid emigracije, ali vrlo nasumičan i bez ikakvih garancija za željeni ishod, bez obzira na posvećenost učesnika. Od zvaničnog početka programa 1995. godine, svake godine se dodeljuje do 55.000 iseljeničkih viza, raspoređenih nasumično između aplikanata iz zemalja koje nemaju istorijski značajan stepen migracije u SAD (osim Kanade, Meksika, nekoliko južnoameričkih zemalja, Indije, Kine i Vijetnama, između ostalih, stanovnici većine zemalja imaju pravo učešća).[ii] Ono što ovaj vid imigracije u SAD čini vrlo neizvesnim je nepostojanje zvaničnog kriterijuma za odabir (iako mnoge teorije kruže po internetu), i gotovo nezamisliva konkurencija. Samo u 2018. godini, za 55.000 dodeljenih viza, prijavilo je preko 23 miliona kandidata.[iii] Što se tiče zemalja u regionu, prednjače Albanija sa preko 5% ukupne populacije koja se u proseku prijavi svake godine; slede Kosovo i Severna Makedonija sa 2-5%, dok su sve ostale zemlje ispod 2% ukupne populacije. Međutim, jedna stvar koja upada u oči je veoma nizak stepen iskorišćenosti viza čak i među onima koji su dovoljno srećni da budu izvučeni. Na internetu se mogu pronaći različiti podaci, ali procene su da od 300-500 dodeljenih viza u Srbiji svake godine, recimo, iskoristi se ispod 20%.

Razloga za to ima mnogo. Od neobaveštenosti onih koji budu izvučeni, preko mukotrpnosti i cene procesa, do činjenice da ni ovaj, potpuno legalni, način emigriranja ne donosi nikakve garancije za dalji život u novoj zemlji. Onog koji je izvučen, a potom u mogućnosti i spreman da posveti preko godinu dana za proces apliciranja, dočekaće vrlo visoki troškovi. Aplikacija, viziranje, zdravstveni pregledi i vakcinisanje su samo jedan deo troškova koji se mere stotinama eura pre nego što uopšte vidite vrata ambasade. Iako su mnogi svesni da je to investicija koja će se potencijalno vrlo brzo isplatiti, jednostavno im finansijska situacija ne dozvoljava da nastave dalje. Na to onda dolaze cene avio karata, smeštaja i opštih troškova života po dolasku, sve dok ne pronađete prvi posao. U Srbiji u kojoj 2020. godine, prema zvaničnoj statistici, prosečna mesečna plata gravitira ka 500 eura, potreban iznos za ovaj poduhvat je ekvivalent višegodišnje štednje.
Naravno, iskustva onih koji prođu sve ovo su vrlo raznolika, bez obzira na način na koji dođu u Ameriku. Postoje svedočanstva o potpunim neuspesima i razočarenjima, o bajkovitim scenarijima uspeha, i mnogo onih o stvaranju sasvim običnog života, nekoliko nijansi boljeg od onog kod kuće. Bilo kako bilo, ono što je nužno deo svake priče je veliki napor i trud koji je potrebno uložiti. Bez obzira na početnu tačku pri dolasku – da li u statusu trajnog rezidenta ili ilegalnog migranta – verovatno ne postoji osoba koja će vam reći da nije postojao period kada mu je bilo izuzetno teško i kada je pomišljao da odustane od svega. Taj deo priče se ne razlikuje od života u domovini. Ono što zapravo donosi razliku i što je uzrok sve češćeg iseljavanja ljudi sa Balkana jeste procenat uspešnosti tih priča. Potencijal da se određeni stepen rada i truda srazmerno nagradi je ono što ljude gura i zadržava “napolju”. Sve više se razbijaju iluzije ljudi koji žive na Balkanu da nikada neće doseći određen nivo materijalnog dobrostanja, ili još važnije, određen stepen lične i profesionalne ostvarenosti i zadovoljstva svojim društvenim statusom. Nažalost, te iluzije se razbijaju najčešće po prelasku granice. Ne treba živeti u iluzijama da na ovom svetu postoji mesto koje je u potpunosti lišeno korupcije, neke vrste netrpeljivosti prema strancima, ili da postoji mesto gde je lako integrisati se u novu sredinu. Ono što naše ljude dočekuje u inostranstvu nije nikakav bajkoviti i vrli svet. Ne, dočekuje ih prosto mogućnost da od svog truda i rada žive, a ne životare ili preživljavaju. I taj život dolazi sa mnogo blokada na putu, ali retko sa zidovima koje ne možete ni zaobići ni preskočiti.
Filip Mitričević
Doktorand i asistent na Departmanu za istoriju Univerziteta Indijana, Blumington, SAD
[i] https://en.wikipedia.org/wiki/Work_and_Travel_USA
[ii] https://www.uscis.gov/green-card/green-card-eligibility/green-card-through-diversity-immigrant-visa-program
[iii] https://en.wikipedia.org/wiki/Diversity_Immigrant_Visa#Statistics
Foto: Unsplash
Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.
Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.
Podeli sa prijateljima



