Vređanje, ponižavanje, pretnje Bošnjacima, teritorijalne pretenzije i prizemne, providne laži obeležavaju odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini. Zvanični Beograd remeti krhotine balkanskog primirja – Srbija nije respektabilni partner, nego sused koji će uvek učiniti jedino što može, da smeta okruženju i isijava gubitničke frustracije koje ne treba potcenjivati.
Ona banjalučka skaska, priznajmo, ima nekog smisla, naravno u periodičnom overavanju iracionalnih liderskih pretenzija, jer, kazaće predsednica Republike Srpske Željka Cvijanović, “kad dođe Aleksandar Vučić, to je više od posjete”. Tako je bilo i prilikom prošlonedeljnog jednodnevnog boravka Vučića u Banjaluci (23. jul), u koju je došao da simbolično preda poklone, 15 sanitetskih automobila – valjda zato što je Srbiji preteklo, šta li – i da izgovori ozbiljna, Bošnjacima ponižavajuća i uznemirujuća obećanja Srbima, dražesnu hegemonističku aero – minijaturu, izgradnju aerodroma na prostoru između Trebinja, Bileće i Gackog. Začinio je srbijanski predsednik ovo finansijsko-retorsko obeležavanje terena konstatacijom o lepoti Trebinja, u kojem je, voljom opštinskih odbornika, počasni građanin, a domaćin Milorad Dodik, srpski član Predsedništva Bosne i Hercegovine, iskoristio je priliku za još jedno bahato povezivanje sudbine Kosova i entiteta Srpska, najavljujući da će se bosanski Srbi otcepiti od Bosne i Hercegovine ako se Kosovo otcepi od Srbije.
Bratsko dogovaranje u Banjaluci delovalo je kao svojevrsni mirnodopski nastavak ratnih, političkih, nadasve moralnih, poraza. Tu u političkom središtu Republike Srpske, u preskupoj, ali jedinstvenoj političkoj i ratnoj pobedi srpskog naroda u drugoj polovini 20 veka (D. Ćosić).
Hegemonistička strategija
Rečima Aleksandra Vučića: “Prva stvar, izašli smo sa idejom da Srbija počne razgovore sa Vladom Republike Srpske kako bi videli po kojem modelu bi Srbija mogla graditi aerodrom u Hercegovini, negde između Trebinja i Gacka, da upravljamo tim aerodromom 30-35 godina. Morate razumeti da tu nema novca, ali je to od strateškog značaja za Srbiju i RS. Važno je da gradimo mrežu aerodroma i da Hercegovinu stavimo u tu mrežu. Mnogo je vremena sada potrebno da se iz Trebinja, koje je jedan od najlepših srpskih gradova, dođe do, na primer, Beograda. Spremni smo uložiti značajan novac i zaposliti ljude.”
Odakle taj “značajni novac” građani Srbije ne znaju, a pogotovu ne znaju kakvi su to strateški interesi njihove države da u susednoj gradi “mrežu aerodroma”. Valjda nove toponime svesrpskog ujedinjenja. Ne znaju, ali podrazumevaju, podržavaju i platiće. Kao što podrazumevaju i to da je Trebinje srpski grad i kao što ne znaju da je iz njega prognano pet hiljada Bošnjaka. Da su do temelja srušene Džamija Osman-paše Resulbegovića (Pašina ili Nova džamija), Careva džamija, Begova kuća.
Lepo je Trebinje, bilo je lepo i s početka devedesetih, kada je gradonačelnik Božidar Vučurević utemeljio specifičnu doktrinu devastacije, po kojoj džamije treba isključivo minirati, ne granatirati, da bi se do temelja uništile (“da se ne vrate”).
Glorifikacija zločina
Banjalučki sociolog i publicista Srđan Šušnica kaže da je Vučićev boravak u Banjaluci “perverzni spektakl kojim se na unutrašnjem planu po ko zna koji put manifestira jedinstvo i odlučnost pansrpskog nacionalizma sa obiju strana Drine-granice, da svako malo utvrđuju i evociraju svoja ratno-zločinačka i genocidna postignuća u Bosni”.

Srđan Sušnica
“Sociopate uživaju da se vraćaju na mjesta svojih zločina. To ih omoćuje. To je bio jedini razlog dolaska i u Srebrenicu, onomad. Možete li zamisliti ovakav unutrašnji dijalog koji u jednoj osobi izaziva osjećaj grandioznosti i moći: ‘JA sam zagovarao rat, zločine i retribucije, a sad sam im došao na mezarja u koja ih zatrpaše moje riječi; sad im obilazim avlije i čaršije iz kojih sam ih i JA tjerao; sami me zovu; sad im hodam po kostima i gradove i zemlju im nazivam ‘srpskim’!” To je jedan power trip koji vlasniku daje moć, ne samo kroz prostor, već i kroz vrijeme. Kad osoba sa pedigreom kakav ima Vučić u Bosni, neki grad ili teritoriju proglašava ‘srpskim’, to ima težinu istorijskog trajanja. To je manifestacija kontinuiteta zločina od zamisli i agitacije preko zločina do njegovog negiranja, a podtekstualnog potvrđivanja i glorifikovanja. Nazivanje Trebinja srpskim je upravo glorifikacija zločina. I znajte, Vučić je svjestan tog kontinuiteta zločina i svoje uloge u njemu sad i onda, ali u svom svijetu on nije kriv ni za šta”, kaže naš sagovornik.
Bilbordski vox populi
Milorad Dodik kazao je dan nakon Vučićevog gafa da je “u Trebinje svako dobrodošao”. “Ali je isto tako vidljivo da je Trebinje u Republici Srpskoj i da je to srpski grad u celini, što se može videti po gradskoj upravi, institucijama i načinu života”.
Lider bosanskih Srba kazao je i to da Trebinje “nije grad Bakira Izetbegovića, ili njegovog oca, već grad srpskog naroda i Republike Srpske i nema potrebe za polemikom”.
Polemisao je narod, koji se oglasio kabinetskom podrškom, odnosno opštinskim bilbordom na ulazu u Trebinje, na kojem se retkim namernicima ćirilično želi dobrodošlica u “najlepši srpski grad”. Protestovali su, pak, brojni ugledni pojedinci iz redova bošnjačkog naroda, kao i Stranka demokratske akcije. Ozbiljnom lekcijom: “Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić moraće jednom za svagda naučiti da u Bosni i Hercegovini ne postoje nikakvi ‘srpski gradovi’, kako je on nazvao Trebinje”, saopšteno je iz SDA.
Najznačajnije u saopštenju te stranke je, međutim, podsećanje na egzodus Bošnjaka, budući da je, kako se ističe, “neprimjereno jedan grad u BiH prisvajati za samo jedan bosanskohercegovački narod, naročito nakon što su pripadnici ostalih naroda doživjeli progon i etnički očišćeni iz tog grada, kao što je to neosporno slučaj sa Trebinjem”.

Dragan Bursać
Banjalučki komentator i kolumnista Dragan Bursać govori za Remarker o pravim namerama Aleksandra Vučića. “Pričati u 2020. godini o ‘srpskom Trebinju’ i aerodromu u istom gradu je ili antireklama, što je, opet, reklama, ili nekakva postteorija zavjere po kojoj će svaki Srbin biti u jednoj ili više eksluzivno sprskih zemalja, sa pratećom infrastrukturom. Ta priča malo podjeća na kasnog Radovana Karadžića i njegova srBska Potemkinova sela sa kraja karijere nacionaliste i prebjega u zvanične opskurne ratne zločince.
Svi Srbi u jednoj državi
Vučić radi ono što mu najbolje ide u poslednje vrijeme – širi postmoderno predratno ludilo. Trebinje? Trebinje je bosanskohercegovački grad. A ne srpski, niti hrvatski, niti ne znam čiji. Aerodrom? Ćilipi su udaljeni od Trebinja 30 kilometara i Trebinje je jedna od najbespotrebnijih lokacija na svijetu za tako šta”, kaže Dragan Bursać.
Vređanje, ponižavanje, pretnje Bošnjacima, teritorijalne pretenzije i prizemne, providne laži obeležavaju odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini. Zvanični Beograd remeti krhotine balkanskog primirja – Srbija nije respektabilni partner, nego sused koji će uvek učiniti jedino što može, da smeta okruženju i isijava gubitničke frustracije koje ne treba potcenjivati.
Za nacionaliste dodikovskog profila balkanski su problemi lako rešivi i tu dolazimo do nove balkanske kartografije. Krv, dakle, uči nas novija istorija. Dodik smatra da bi RS trebalo da bude “prvo pitanje Srbije u nacionalnom smislu”. “I zato vidimo da u tom planu može da se poveže ta vrsta našeg interesa. Smatramo da Kosovo ne može da bude priznata međunarodna država na način kako to neke zemlje u svijetu prihvataju, a ako idemo s pozicije ovih koji to prihvataju, onda naravno i Republika Srpska trebalo bi da ima isti tretman”, kazao je Dodik prilikom Vučićeve posete.
Vrhovni komandant
I tu na momente bratska ljubav dobija klimavi kondicional: “Voleli bismo da stvari ostanu u okvirima Dejtonskog sporazuma onako kako sam, čini mi se razumeo predsednika Dodika. Za sve druge ideje koje je danas predsednik Dodik iznosio sa svojim saradnicima naša obaveza je da čujemo, saslušamo i želimo da vidimo nešto i u pisanom obliku,” izgovorio je Vučić.
I to da je za Srbiju Dejtonski sporazum “Sveto pismo”.
Velike sile ulaze u priču na ovom mestu, budući da, opšte je uverenje, Dodik ima podršku Rusije za sve što govori, dok Putin Vučića knjiži kao otpisanog. Nema dokaza, a ima još kalkulacija.
U međuvremenu, Srbija, kako iz neidentifikovanih izvora prenose režimski tabloidi, odnosno izveštava TV Pink, kupuje od Amerikanaca 20 lovaca bombardera Boing-SAAB, za šta je zatražila dozvolu predsednika Donalda Trampa. Ako je ne dobije, kupiće od Rusije isto toliko letelica tipa “suhoj 25”. Nekakva karikatura nesvrstanosti? Dok se o tome ne odluči, Vučić tvrdi da se svi u regionu naoružavaju, Srbija, kako piše Balkanska bezbednosna mreža, najavljuje proizvodnju borbenih točkaša, jer ih ima 10 puta manje od Hrvatske. I, videli smo na izložbi u Sremskoj Mitrovici (27. jula), obučava tenkiste i posade modernizovanih višecevnih bacača raketa.
Mogu da dobace daleko, 50 kilometara od granica. A granice su rastegljiva kategorija.
I još jednu novinu videli smo i čuli u Sremskoj Mitrovici, pozdrav “Gospodine predsedniče, vrhovni komandante!”.
Šta je sledeće?
Podeli sa prijateljima


