REMARKEROV PREGLED POZORIŠNE 2017 – Lica i naličja prosečnosti

Nenad ObradovićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Nagovor da se osvrnem na pozorišnu godinu iza nas nije mi zvučao primamljivo, ne samo zbog potencijalne vrtoglavice sećanja, koliko zbog straha od uzaludnosti prizivanja prošlog. Intenzivno razmišljajući o sada već prošloj godini ipak mi se jasno ukazala prevladavajuća prosečnost pozorišnih repertoara. Dok čitamo o uzbudljivoj pozorišnoj godini na globalnom nivou - nešto od toga smo videli na proteklom Bitefu koji je obeležila veličanstvena predstava Olimp - uočavamo tendenciju pozorišnog propitivanja zajedništva, izbeglištva i političkih ratova, sa temeljnim pitanjem o granicama i mogućnostima slobode. Aktuelna su pitanja insenacije klasičnih tekstova, posebno Šekspirovih, ali i problematika pozorišne kritike u vremenu globalne društvene mreže. U Hrvatskoj pozorišna godina završava u iščekivanju velike ansambl predstave Ciganin, ali najljepši na sceni HNK-a, a početkom godine na zagrebačkoj sceni pojaviće se Tit Andronik, prema Šekspiru, u režiji Igora Vuka Torbice.

Naše pozorište godinu završava kako je i počelo. Bez plana, vizije i koncepcije. Ne može se voditi dijalog o pozorištu, kao uostalom o bilo čemu, ako ne postoji pretpostavka dijaloga – svest o polazištima i ciljevima. Nasuprot ovom zahtevu, vidljiv je pokušaj pretvaranja pozorišta u jednu društvenu brbljaonicu opštih mesta, posebno kada je posredi odnos prema tradiciji i prošlosti. Nekritično slavljenje prošlog vremena, val nostalgičnog jugoslovenstva, priziva pokornost kolektivu i socijalističkim mitovima zajedništva. Na snazi je leva ideološka perspektiva koja isključivim pravom na istinu destruiše svaki potencijalni razgovor proglašavajući takve napore mrskom senkom kapitalizma i umetničkog elitizma. Stava sam da umetnost treba da bude elitistička u smislu prosvetiteljske misije i da levi populizam, gotovo isto kao i desni, nastoji da takvu viziju participativne umetnosti pogrešno svede na ideološki kolosek.

Loše pozorište ne proizvodi nedostatak novca, već bezidejnost i malokrvnost kreativnosti. Previše se raspravlja o elitizmu i finansijama, a premalo o estetici i etici pozorišta. Pozorište deluje, umetnost opominje. Niko to bolje nije pojasnio od pisca Tomasa Bernharda koji je jednom prilikom izjavio: ,,Ja sam protiv svakog subvencionisanja, protiv svakog redovnog plaćanja, umetnicima ne treba dati ni groša. To bi bilo idealno i onda bi možda nešto od toga i ispalo. Umetnicima bi trebalo vrata, kroz koja žele da prođu, potpuno zatvoriti i zaključati. Ništa im ne treba dati, treba ih ostaviti pred vratima. To se nije uradilo i zato imamo lošu umetnost i lošu literaturu.’’ U opštem subvencionisanju i čekanju potpore pozorište (p)ostaje marioneta opštih mesta kolektivističke malograđanštine.

Kako svaki pregled podrazumeva top listu uspešnih predstava, pre nego što istaknem najbolje predstave premijerno izvedene u protekloj godini želim da čitateljstvo upozorim na predstave ispod svakog estetskog proseka. Tu, pre svega, mislim na pretenciozni igrokaz Fantom iz opere u režiji Juga Radivojevića, potom sapuničarsku i stereotipnu predstavu Moja ti u režiji Aleksandre Milavić Dejvis, dosadnu i glumački sramotnu predstavu Ajnštajnovi snovi u režiji Slobodana Unkovskog, zatim Sumnjivo lice u adaptaciji Andraša Urbana, prepuno parolaškog neautentičnog kolažiranja, rediteljski nepismenu predstavu Iz života insekata u režiji Ivana Vukovića (o čemu ću uskoro opširnije pisati za Remarker), kao i bezidejnu Urnebesnu tragediju u insenaciji Marka Manojlovića.

Male produkcije i kolektivi uspevaju da opstanu upskos preprekama, najviše tragom kreativnosti i inovativnosti. Na dve scene nezavisnog Dorćolskog narodnog pozorišta izvedene su neke od boljih predstava protekle godine, pre svih Prosidba i Sestre braće Baruh. Predstava Epske igrice: Zidanje Skadra u dramatizaciji i režiji Anđelke Nikolić, prvi put igrana u okviru Bitef polifonije, obrađuje pesmu Zidanje Skadra, koja je u programu nastave srpskog jezika i uspešno propituje mitomanski karakter istorije. U predstavi nastupaju sjajni mladi glumci Anita Stojadinović i Đorđe Živadinović Grgur.

Sada ću, prema subjektivnoj oceni i na osnovu odgledanog, navesti pet najboljih predstava protekle pozorišne godine.

1) Carstvo mraka, prema Tolstojevoj drami, u režiji Igora Vuka Torbica rediteljski je najbolja predstava protekle godine. Precizna i tačna, promišljena i nadasve kompozicijski savršeno uravnotežena ova predstava, izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, spada u vrhunce pozorišta u godini iza nas. Carstvo mraka je opomena malodušnosti i zlu, ono je dato kao tragična, u isto vreme katarzična, vizija egzistencijalnog mraka. Ulazeći na teret zajedništva mraka Igor Vuk Torbica je režirao veliku i važnu predstavu o zlu, savesti i svesti postavljajući u prvi plan pitanje - gde su granice pokajanja i priznanja?

2) Predstava Novo doba u režiji Dina Mustafića, prema izvanrednom tekstu Vuka Boškovića, prati mehanizam tranzicije bez stereotipnih i ideoloških isključivosti. Predstavu sam gledao sa predrasudama da će to biti još jedna bezidejna paranoja sa povikom protiv danas opšteg mesta intelektualne jadikovke – neoliberalnog kapitalizma. Sasvim pogrešno. Nasuprot velikim i opterećujućim temama ova predstava, odigrana na sceni Bitef teatra, u prvi plan ističe emotivnu sliku pojedinca i njegovih strahova u vremenu etičke i političke mahinacije. Novo doba postaje isečak stvarnosti, emotivna priča običnog čoveka u raljama ranjivosti i odbačenosti.

3) Crna kutija, predstava nastala prema motivima filma Savršeni stranci, prema tekstu Ane Đorđević i režiji Andreja Nosova donosi savremenu priču o prividnoj iskrenosti i slobodi. Suočeni sa izazovom glavni akteri predstave na površinu donose tajne i mračnoće emotivnih i porodičnih odnosa, pritom stupajući pred katarzično lice istine. Sa doziranim humorom, osobenom rediteljskom poetikom, glumački savršenim ansamblom Beogradskog dramskog pozorišta predstava spada u vrhunce prethodne godine.

4) Predstava Rubište Šabačkog pozorišta, po tekstu glumca Ninoslava Đorđevića, u režiji Kokana Mladenovića jedna je od najboljih predstava protekle godine. Tematski određena savremenim problemom porodične disharmonije, emotivne manipulacije, diskrimancije i nasilja predstava Rubište ulazi u obračun sa malodušjem i licemernim prećutkivanjem nasilja i patnje. U tamnoj scenografiji, sa izrazitim fizičkim naporom, šabački glumci igraju nadahnuto i temperamento, kao čopor nezadovoljnika u bezizlaznoj mračnoći savremene neosetljivosti.

5) Urnebesna tama u režiji Jovane Tomić, odigrana na sceni Ateljea 212, uspešno je ujedinila režiju, dramaturgiju i koreografiju problematizujući pretpostavke za nerazumevanje Drugog i drugačijeg. Izvedbeno inovativna, glumački maestralna, ova predstava mladih autora dospela je na listu najboljih predstava kao možda najinovativnija izvedba skorašnjeg vremena u našem pozorištu.

U plesnoj umetnosti proteklu godinu obeležila je predstava Magbet, prema koreografskoj viziji Miloša Isailovića, donoseći u načinu reprezentacije propitivanje odnosa klasičnog teksta prema mogućim izražajima pokretom i gestom. Ovom predstavom napravljen je pomak na plesnoj sceni Srbije jer se ponuđena plesna poetike čitanja klasika problemski odnosi prema postmodernom konceptu koreografske perceptivnosti i angažovanog rasplesanog tela.

Pohvalio bih, mislim da je ovo prilika, pojedine glumce koji su obeležili pozorišnu godinu. Olga Odanović maestralna je u ulogama predstava Carstvo mraka i Carstvo nebesko, pokazala je veličanstvenu energiju i emociju. Istakao bih mladog glumca užičkog pozorišta Branislava Ljubičića, koji nasupa u većini predstava aktuelnog užičkog repertoara, kao jednog od posebno talentovanih glumaca mlađe generacije. Dejan Dedić ostavio je snažan utisak kao nemački vojnik u predstavi Urnebesna tama. U filozofski promišljenoj režiji Ivanova na sceni Narodnog pozorišta rediteljka Tanja Mandić Rigonat uspela je da izvedbeno podstakne mlađe glumce Hanu Selimović i Nenada Stojmenovića koji su zablistali kao Saša i Ljvov.

Bilo bi lepo kada bi nova pozorišna godina ostala upamćena po dobrim predstavama, više nego po skandalima izvan pozorišta. U godini iza nas raspravljalo se o (ne)dodeljenim nagradama, političkim odlukama, nadasve novcu. Pritom je naša čaršija malograđanski moralisala pred scenskim prizorima nasilja i golotinje.  Nije se, dakle, ušlo u srž problema pozorišne reprezentativnosti. Pozorište nije imitacija. Pozorište je, kako nas uverava Hauard Barker, toliko "esencijalno za ideju života da ga ne možemo kompromitovati učinivši ga imitacijom života. Ne možemo ga ponižavati ritualima reprodukcije."

U novoj godini biće bolje, lošije biti ne može.

Podeli sa prijateljima

FB  TW