U godini koju smo potrošili načela sam poslednjih 12 meseci pete decenije, što bi za posledicu trebalo da ima zrelost u procenjivanju, donošenju odluka, primenu iskustveno proživljenog a pre svega toga možda ipak neiznenađivanje onim što nam se dešava ili onim što nam se servira. A u godini za nama bilo je i jednog i drugog. Pre svega neutemeljenog martovsko-aprilskog političkog optimizma da stvari možda ipak možemo pomeriti u nekom, za mene prihvatljivijem smeru, bez koketiranja sa tako omiljenom ideologijom na ovim prostorima, nacionalizmom, ali i ponovnim iznenađivanjem količinom samohvale, egoizma i pre svega laži koja nam se, putem najuticajnijih medija, svakodnevno plasirala od strane predsednika, koji je izabran, kako RIK tvrdi, većinom glasova izašlih birača, što bi valjda čak i taj nivo bezobrazluka i drskosti trebalo da označi legalnim. Neko bi za utehu mogao dodati, ali ne i legitimnim. Ovaj dodatak ipak nas ne može preterano spasiti činjenice da smo i u 2017, svi kolektivno, bili deo briselskog eksperimenta "kako iole normalnom u Srbiji zadržati osmeh na licu, dok mu upravo oni u koje je verovao dok je rušio, u nekim segmentima, čak i manjeg diktatora od ovog kojeg danas imamo, govore kako je njegov aktuelni predsednik faktor stabilnosti u regionu, veoma kooperativan, spreman na dijalog, reforme i odlučne poteze". I za najizdržljivije, dosadašnji petogodišnji eksperiment, bez naznake roka trajanja, priznaćete, više je nego prevelik zalogaj. Onima koji su ga patentirali zasigurno nije.
Nama koji živimo pod neizvesnim, ili pak sasvim izvesnim odlukama, najvećeg faktora stabilnosti na Balkanu, je sada već previše. I onima koji su odavno naučili da na glupost ne odreaguju i onima koji uprkos svemu još uvek veruju da ima nade i da nije baš sva ovdašnja pamet netragom nestala i onima baš strpljivima i onima koji na očitu destrukciju ipak odgovore konstrukcijom...i mnogima još, koji su pre svega i dalje tu. U državi čije granice ni na kraju 2017. nismo sasvim jasno znali, pa otud i dalje nepoznanica osnovcima u geografiji - ko su nam susedi na južnoj granici ili da li je najviši vrh u Srbiji Ćeravica na Prokletijama ili ipak Midžor na Staroj planini. U tom smislu ni u 2017. nismo dobili odgovor na pitanje kako su izbori na Kosovu bili za pokrajinsku skupštinu, ako ih je raspisao predsednik Kosova Tači, a ne predsednik Srbije Vučić ili kako je to telekomunikacioni sistem na Kosovu i dalje u sastavu srpskog, ako njegovi korisnici račun plaćaju u evrima ili, ili...sličnih primera je još mnogo i nisu novi i nisu samo iz, sada već prošle 2017. Ali mogli su biti poslednji i da se njima više ne bavimo u narednoj 2018. ili još gore u godinama koje tek slede. Da smo ih okončali, okončala bi se i naša dvostruka agonija. Znali bismo gde živimo i ne bismo više morali da imamo Vučića, jer bi posao bio završen. Ovako i u 2018. ostaju nam stari problemi i isti ljudi. I još gore iste priče. O lažnom boljitku, kojeg ugledamo čim pogledamo kroz prozor, iako su nam plate i penzije i dalje manje nego 2014. i skoro najmanje u okruženju. O manje nezaposlenih, iako je jasno da ih je manje, jer su otišli iz države koja nije imala posla za njih, ali zato neka druga jeste. O ekonomskom rastu Srbije, iako smo poslednji u regionu. O velikim investicijama i investitorima, koji ili ne dolaze, kao Arapi recimo, ili imaju, tolerantno rečeno, neadekvatan angažman za naše radnike. Uz bajkovite ekonomske priče u 2017. svedočili smo i pričama, tačnije aferama koje nisu dobile svog epilog, dakle ni građani bar kakav takav privid da žive u pravnoj državi u kojoj su institucije iznad pojedinca, pre svega političara i političkog uticaja. Uz aferu helikopter čiji smo bezočni epilog dobili u, sada već prošloj, 2017. za 2018. nam (njima) je ostala Vulinova tetka, Vučićevi finansijeri sa stola iz kafane u ćošku, Petrovićevi rajski papiri, nepoznata imovina pojedinih političara, policijske škode i beogradska jelka, tačnije beogradska firma kojoj se može da prvo dobije, a potom se i velikodušno odrekne tričavih 83.000 evra. Nepoznanica slične sadržine u 2017. bilo je i van prestonice, al' kako nam je cela prošla, a izgleda će i veći deo ove proteċi u predstojećim prestoničkim izborima i beogradske afere se time čine zanimljivijim.
Za razliku od afera bez poznatog razrešenja, položaj medija u Srbiji 2017. dobio je svoj jasan epilog. Vranjske više ne postoje, broj napadnutih i poniženih novinara i ukinutih emisija u odnosu na 2016. nije smanjen, već povećan, što je obrnuto srazmerno stepenu poverena koje građani imaju u javne servise, koji su uprkos paroli jednog od dva javna servisa - bliže vama- ipak bliži njima, političarima, nego nama, građanima. Ono što jeste novo je Grupa za slobodu medija koja ne pristaje na kvazi dijalog sa premijerkom, koja ostaje dosledna svojim stavovima i i ideji profesionalizma i koja će, koliko čujemo, uprkos svemu na ovim principima ostati i u 2018. Rezultat, videćemo.
Nepoznanica nam više nije ni na kojoj stolici moramo sedeti, ako nećemo da propadnemo, iako se narodu ova dilema i dalje predstavlja otvorenom, uprkos NATO-u na našim prostorima i nas u NATO-u na tuđim. Na kraju 2017. nepoznanice više nisu ni poslednje haške presude koje smo toliko iščekivali i zbog koje se i posle 22 godine od okončanja poslednjeg rata na Balkanu, a na kraju rada haškog Tribunala, zatresao Region. Od Praljkove, istina više nego od presuda izrečenih najtraženijim haškim, nekada beguncima, danas krivcima, Karadžiću i Mladiću. Iako se kakva takva reakcija očekivala, ovako brutalna, teško. I od Praljka i od susedne države, sa kojom smo kraj godine dočekali u, reklo bi se, nikad gorim odnosima. Poslednji okidač, i pre kojeg je već odlučeno da Vućićeva poseta Zagrebu sada ne bi imala smisla, bila je Sonta, vojvođansko mesto u kojem su pretučena četvorica mladića hrvatske nacionalnosti. Poslata nam je protesna nota koju smo odbili da primimo, baš kao što je "druga strana" odbila da prihvati izveštaj ovdašnjeg MUP-a da tuča nije bila na nacionalnoj osnovi. Ništa bolje godinu nismo završili ni sa bosanskohercegovačkim susedima, bar kada je reč o većinskom delu zemlje, a sve zbog Bakira i Kosova. Kada je reč o drugom, srpskom entitetu, situacija je, očekivano, znatno drugačija, od sve češćih Dodikovih poseta Srbiji do najave Deklaracije o opstanku srpskog naroda.
Kad sve ovo još jednom pročitam nisam sigurna da li da vam čestitam Novu 2018. ili pak Staru 1992, 93 ili neku narednu iz arsenala devedesetih. Živeli!

