Doživotni zatvor za prvog predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića
Dosadašnje licemerje logističkog centra genocidnih poduhvata ukazuje na izvesno zadovoljstvo zbog činjenice da nije presuđen genocid u sedam opština, u kojima, po slovu presude, genocida nije bilo.
Prvi predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić, vrhovni zapovednik njenih genocidom ovenčanih formacija, osuđen je na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Karadžićeva odbrana, istakao je prilikom izricanja presude sudija Vagn Joensen, nije uspela da dokaže da on nije kriv za masakr u Sarajevu, na Markalama, kao ni za terorisanje stanovnika Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperiskim napadima tokom višegodišnje opsade glavnog grada BiH. Ključni, pak, dokazi u dokazivanju genocida u Srebrenici bili su “Direktiva 7”, odnosno Karadžićev potpis ispod odluke iz marta 1995, po kojoj treba stvoriti nepodnošljive uslove za opstanak Bošnjaka u Srebrenici, te presretnuti razgovor Karadžića i Miroslava Deronjića.
Zločini za koje je Karadžić osuđen su, po rečima sudije Joensena, “neviđenih razmera i brutalnosti”; prvostepena presuda od 40 godina zatvora delimično je potvrđena u tački jedan i Veće je konstatovalo da Karadžić, iako su dokazani zločini u Prijedoru, Foči, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Sanskom Mostu i Ključu, nije kriv za genocid u ovim opštinama.
Samo su Srbi nevini
Nema logike, kao što nema ni pravde koja može nadoknaditi smrt i patnje hiljada ljudi, gubitak najbližih.
“Presuda nema veze sa pravdom”, poručio je Karadžić preko zastupnika odbrane. Prilikom izricanja ranije, prvostepene presude (2016.), kazao je da mu je “savest mirna”. Neće, naravno, biti postignuta svrha kažnjavanja, žrtve su dobile jedino što se može, kakvo-takvo zadovoljenje; nema odmazde, civilizacijska je norma koja važi čak i za one koji brutalno nasrću na ljudskost.
Vlasnik mirne savesti rekao je u aprilu prošle godine, obrazlažući svoju žalbu: “Za rat u Bosni i Hercegovini krivi su svi osim Srba”, što se uistinu graniči sa dijagnozom. Makar i patološki lažljivac. Zločine koje su počinili njegovi podređeni opisao je kao marginalne i izolovane incidente, za koje se krivcima odmah sudilo. A Bošnjaci su stradali jer su “sami sebe napadali”, ponoviće mantru velikosrpske propagande.
’Umreti u karakazanu’
Tako su, možda je i uveren, “muslimani izazivali i samoubistva i ubistva svog naroda”.
Malo je drugačije divanio sa kolegom po peru i srpstvu Gojkom Đogom, još oktobra 1991. godine: “Oni moraju da znaju, oko Sarajeva ima 20 hiljada naoružanih Srba, pa oni nisu normalni, oni će nestati, Sarajevo će biti karakazan u kome će nestati hiljade Muslimana. (...) Ja ću sad morati njima otvoreno da govorim, ljudi, nemojte se zajebavati, u BiH ima tri-četriri stotine hiljada Srba naoružanih. Plus Armija i tehnika. Šta vi mislite da se možete odbraniti ako dođe do rata”.
I bi karakazan, “došlo” je do rata: “Žalbeno veće je potvrdilo Karadžićevu nameru da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu za zločine u Sarajevu na osnovu ‘brojnih dokaza i izjava’, odnosno, nije čulo argumente koji dokazuju Karadžićevu žalbu i tvrdnju da nije nameravao da učestvuje u zločinima u Sarajevu”, saopštilo je Veće. Možda je upečatljivije pesničko viđenje zločina: “Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju/Srpski bardi. Dojadilo im da barduju/Pa stali da nas bombarduju”, nema dilemu pesnik opsednutog Sarajeva Marko Vešović u zbirci “Poljska konjica” koju posvećuje drugarici svoje kćerke Ivane, Mireli Pločić, koja je ubijena u opsadi Sarajeva.
Gusle iz lude kuće
Može se poezija produžiti i nasiljem: u Sarajevu je ubijeno i poginulo više od 11.000 ljudi, od toga 1.601 dete. Sarajevska je opsada trajala 1.425 dana, najduže u istoriji modernog ratovanja. U toku opsade prosečno je 329 granata dnevno padalo na Sarajevo. Rekord od 3.777 ispaljenih granata zabeležen je 22. jula 1993. Izuzev ljudskih žrtava, najveću štetu su pretrpeli civilni, kulturni i verski objekti. Sve je to bilo plaćeno novcem srbijanskih poreskih obveznika koji su većinski pristali da finansiraju ubijanje, silovanje, zlostavljanje, rušenje, proterivanje. Granate ispaljene na bolnice, obdaništa, bogomolje, kuće, stanove, groblja. Nije bilo vode, hleba, struje.
Zvaničnih reakcija države Srbije nema, ali nije reč o stidu krivca, dosadašnje licemerje logističkog centra genocidnih poduhvata ukazuje na izvesno zadovoljstvo zbog činjenice da nije presuđen genocid u sedam opština osim Srebrenice, u kojima, po slovu presude, genocida nije bilo. Čemu zadovoljstvo, kakve to veze ima sa Srbijom. Direktne, naravno. Ne propuštaju, međutim, trbuhozborci režima da baljezgaju o Haškom tribunalu i nepravdi, o satanizaciji Srba, o neprofesionalnim procesima. Samo će retki izdajnici pominjati kalemegdansku kartografsko-haubičku logistiku, budžetske novce za novu srpsku državu i njen beogradski oficirski kadar, sigurne kuće za zlikovce.
Mrak se lagano spušta na bircuz “Luda kuća”, omiljeno odmorište Radovana Karadžića, odnosno doktora Davida Dabića iz njegovih beogradskih dana. Kao da se odnekud čuju gusle i naricanje u desetercu. Nema parapsihologa.

