U sredu, 3. aprila, dogodio se incident u kome su dvojica muškaraca pretukla oca devojčice sa Daunovim sindromom na parkingu u Beogradu jer im je skrenuo pažnju da se preparkiraju i oslobode mu mesto na koje ostvaruje pravo, predviđeno za „invalide“ . Na zahtev Prvog osnovnog tužilaštva u Beogradu, sud je 4. aprila odredio pritvor do 30 dana T.M. (50) i njegovom sinu Z.S. (24). Pritvor im određen, jer postoje osobite okolnosti koje ukazuju da će boravkom na slobodi ometati postupak uticanjem na svedoke.i
Nasilje je samo jedan od brojnih problema s kojima se susreću osobe sa posebnim potrebama, često nekorektno nazvane osobe sa invaliditetom, ali i njima bliski ljudi koji su očito ne samo svedoci/kinje diskriminacije, već i njen objekat. Brojni problemi podrazumevaju, pored diskriminacije i nasilja koje dolaze od ljudi iz okoline, i sistemska diskriminacija koja dolazi od države – uskraćene mogućnosti i nedovoljna i neadekvatno sporovođena zdravstvena zaštita i pravna pomoć. Kako saznajemo iz Godišnjeg izveštaja Evropske komisije o procesu napretka Srbije za 2018. godinu, mali napredak je postignut po pitanju prava osoba sa invaliditetom, a situacija ostaje loša, posebno po pitanju pristupa radnim mestima, uslugama i obrazovanju. Njihov položaj i ophođenje prema njima u društvenim institucijama i dalje u Srbiji nije usklađeno sa internacionalnim standardima.ii Poverenica za ravnopravnost, Brankica Janković, je u svom godišnjem Izveštaju za 2017. godinu, podnetom Skupštini Srbije navela da je najviše pritužbi podneto zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta, skoro petina od ukupnog broja.iii Najveći problemi osoba sa invaliditetom su arhitektonske barijere, nedostatak obrazovanja i nezaposlenost, rekao je izvršni direktor beogradskog Udruženja studenata s hendikepom, Milan Janković. On je takođe istakao jedan veoma bitan problem koji se neretko previđa – nedostupnost odnosno neprilagođenost brojnog informativnog sadržaja potrebama ovih ljudi.iv
Jedan od problema je i sam naziv, budući da ime određuje pojam i naš doživljaj tog pojma, kao i šire, društveni odnos prema njemu. U različitim jezicima koriste se različiti pojmovi koji označavaju „invalidnost“, ali zajedničko im je to da su uglavnom neadekvatni i u odnosu na osobu sa invaliditetom diskriminatorski, jer u prvi plan stavljaju problem, a ne osobu.
U engleskom jeziku, termini poput Invalid i The Disabled, koji se danas smatraju politički nekorektnim, ukazuju na to kako društvo karakteriše ove osobe. U rečnicima invalid kao imenica znači slaba osoba ili onesposobljena, ona koja pati od bolesti ili ima teške posledice povrede, najčešće se povezuje sa teškim zdravstvenim stanjima, a nekad i definiše kao osoba koja ne može sama da živi funkcionalno. Ako razmotrimo svaku od ovih reči u kontekstu karakterizacije „osoba sa invaliditetom“, vidimo da ne može da se povuče paralela između označenog (ljudi o kojima je reč) i označitelja (značenja reči kojim su opisani). Ovi ljudi, sa obzirom na uslove u kojima žive i načine na koji moraju da se bore u surovom društvenom poretku, nipošto ne mogu biti slabi ni onesposobljeni. Takođe, posmatranje ovih osoba kroz medicinski diskurs bolesti vodi samo do osnaživanja predrasuda koje dalje vode diskriminaciji.
Zanimljivo je obratiti pažnju i na značenje reči kao prideva invalid – not legally reconized. Reč disabled kao pridev potiče, kao i invalid iz 17. v, a pre značenja incapacitated, odnosno nesposoban/na ili onemogućen/na, u 15. veku značila je takođe legally disqualified. Ova značenja reči su, zapravo, do pre nekoliko decenija bila tačan opis pravnog stanja ljudi sa invaliditetom – neprepoznati. Pravno prepoznavanje i zaštita su, naravno, usledili kao posledica političke borbe. Ali, tu se krije jedna od problematika političke borbe u smislu artikulacije političkog subjekta kroz definisanje identiteta grupe. I dok se danas veliki deo levice kritički odnosi prema politikama identiteta, pod argumentom da se umnožavanjem političkih subjekata atomizuje politička borba i slabi njen revolucionarni potencijal, ipak se ne može sporiti značaj identitetskih politika u borbi za ljudska prava. Dakle, da bi se rešio društveni problem on se mora imenovati, te da bi se tražila prava određene ugrožene grupe ona se takođe mora imenovati. Drugim rečima, nema borbe za prava „osoba sa invaliditetom“ bez prepoznavanja odnosno definisanja „osoba sa invaliditetom“ kao specifične društveno marginalizovane grupe. A budući da su ovakve oznake diskriminatorne jer osobe definišu „defektima“, nailazimo na problem.
Iako je u srpskoj javnosti termin „osobe sa invaliditetom“ u široj upotrebi nakon usvajanja Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, tekstovi i dalje obiluju medicinskim terminima i dijagnozama kojima se osobe karakterišu kroz „defekt“, a neki od ovih izraza su vremenom dobili uvredljivo značenje – invalidi, hendikepirani, mentalno retardirani, ometeni, autistični, slepi, gluvi… v Izraz „osobe sa invaliditetom“ je zakonski termin i obuhvata sve osobe sa invaliditetom, bez obzira na vrstu invaliditeta, ali se često u medijima koristi da označi samo osobe sa fizičkim invaliditetom. Međutim ne podržavaju svi ovu upotrebu reči, neki se drže termina „osobe sa posebnim potrebama“, što ih opet na neki način odvaja od drugih tako da pospešuje stereotipe. „Hendikep“, „invaliditet“, „oštećenja“, „teškoće“, „smetnje“, svako određenje zvuči kao da im nešto fali, kao da nisu potpuna ljudska bića, kao da nisu „normalne“ osobe. Ipak, upravo zbog pomenute politizacije ove teme, nužno je ukazati na status koji one imaju u društvu. Tog stava je pomenuti izvršni direktor beogradskog Udruženja studenata s hendikepom, Milan Janković koji je rekao da umesto termina „osobe sa invaliditetom“, termin „osobe sa hendikepom“ ukazuje na imperativ izjednačavanja uslova, kako bi te osobe imale jednake uslove u društvu, dok je “invaliditet” pogrešan prevod engleskog “disability” koji potiče iz konkretnog socijalnog modela, i ukazuje na to da je neka osoba onemogućena.vi
Imenovanje je dakle u tesnoj vezi sa društevnom percepcijom fenomena i svaka promena termina je i u političkom i u pravnom smislu značajna. Da li je za sada ipak preče zadržati termine pod rizikom produbljivanja stereotipa, ali po cenu isticanja ugreženog položaja, ili je „normalizacija“ po cenu slabljenja kritičkog tona u imenu ipak bolji put? Sa tim u vezi su i pitanja o kvotama, koje nas vraća na početak teksta. U društvu u kojem bi i pojedinci i država prepoznavali „posebne potrebe“ individua, bez njihove patologizacije, ne bi bilo prostora za svađu oko parkinga, a kamoli za nasiljem nad nekim ko ljubazno izražava svoju „posebnu potrebu“ verujući da taj čovek preko puta za nju nije „gluv“.
i https://www.blic.rs/vesti/hronika/uhapsenima-zbog-napada-na-oca-devojcice-sa-daunovim-sindromom-odreden-pritvor/lnxlb6c
ii https://ec.europa.eu/neighbourhood-enlargement/sites/near/files/20180417-serbia-report.pdf
iii http://rs.n1info.com/Vesti/a371864/Poverenica-U-2017.-najvise-zalbi-na-diskriminaciju-invalida.html
iv http://mondo.rs/a987228/Magazin/Zdravlje/Problemi-sa-kojima-se-suocavaju-osobe-sa-hendikepom.html
v https://www.mdri-s.org/wp-content/uploads/2013/03/izvestaj-media-monitoring2009.pdf
vi http://mondo.rs/a987228/Magazin/Zdravlje/Problemi-sa-kojima-se-suocavaju-osobe-sa-hendikepom.html
Podeli sa prijateljima


