Dan jedne balerine

Mina ĆirićFOMO, Kultura, Tekst, Vesti

F O M O | Mina Ćirić

* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.

Ponekad se setim jednog predavanja na kome nas je profesor pitao da li, kad čujemo vest da je u nekoj prirodnoj nepogodi poginulo, na primer, 28987 ljudi, pomislimo “zašto nisu zaokružili na 30000?”

22:00
Slušam miks zvukova za prevazilaženje prokrastinacije „Rewire Your Brain To Stay Motivated“.
Kad će da počne da deluje?

23:30
YouTube automatski pušta „Erase Subconscious Negative Patterns“, a ja se pitam kad je pre prošlo toliko vremena i tešim se da, iako prokrastiniram, radim nešto korisno: gledam klipove sa savetima za vežbanje i zdravu ishranu, poput „Counting Calories With“ ovaj ili onaj, „Lose Fat“ na tom i tom delu tela, „Get Abs“ za toliko i toliko vremena. Sedim udobno iskrivljena, grickam kikiriki, a oni mali ljudi s klipova se znoje. Ne grize me savest. Bitno da oni mene ne vide i nemaju pojma da ne vežbam s njima. (Proveravam da li je hanzaplast na kamerici laptopa dobro zalepljen.)

1:30
Glas balerine koja je upravo unela i potrošila više kalorija nego ja za tri dana meša se sa zujanjem „Alpha Waves – Super Intelligence“. “A day in a life of a ballerina” klipovi su moja verzija bajki, neki začarani svet koga ionako nikada neću biti deo, pa nema veze što pušim sedamstotu cigaretu dok devojka na ekranu ima treću probu od jutros. Ako ne mogu da dignem nogu preko glave, ako je to što gledam ne-ja, onda ne postoji. Ja sam u svom svetu pasivnosti u oblaku dima, a sve drugo je bajka. (Za svaki slučaj pomeram pepeljaru da balerini ne smeta dim.)

4:30
Vreme za cenjkanje: dva i po sata je više nego dovoljno sna, samo treba odmah da legnem i da prestanem da gledam „Kino Yoga“ kanal, odmah posle „Handstand Mechanics“ serije klipova, uostalom piše „challenge“, bilo bi glupo da prestanem sad, jer gledanjem cele serije ću odgovoriti na izazov.

6:00
Budim se naglo. Sanjala sam da sam u hitnoj pomoći i svuda okolo su brdašca od belih čaršava koji se pomeraju, kao da se tela migolje ispod njih. Jedan doktor se šeta između brdašca i šapuće u telefon, a neki čovek stoji i maše rukama kao da hoće da digne uzbunu, ali niko ne obraća pažnju (pa ni ja). Čovek otvara usta kao da viče, ali čuje se samo zujanje. Zašto sanjam Borka Josifovskog?

8:00
U ovo vreme počinju da stižu notifikacije – vesti sa svake moguće aplikacije medija koju sam skinula na telefon i kliknula “allow notifications”, zamišljajući da sam time bog-zna-koliko doprinela svojoj informisanosti i uključenosti u stvarnost. Preskačem sve vezano za Brexit i obećavam da ću pogledati film “Brexit: The Uncivil War” – to mi je em zgodnije, em igra Šerlok Holms. Biram jednu vest, samo da me ne bi grizla savest, i čitam je s istim otklonom s kojim gledam klipove o balerinama: „Nekada davno“, „negde daleko“, „u nekom začaranom svetu“, „jednom jedan“ sultan Bruneja, koji je takođe i premijer, objavio je da na snagu stupa zakon po kojem LGBTIQ+ osobama sledi smrtna kazna kamenovanjem. “Jednom jedan” sultan Hasanal Bolkijah kaže da ne očekuje da ljudi prihvate njegovu odluku i da će mu biti dovoljno da poštuju svoju naciju kao što ona poštuje njih. Opet sam pustila neki miks zvukova, ali sad ga više nisam ni svesna. Samo tako zuji. Smireno skupljam poslednje mrvice duvana koji sam sinoć prosula po tastaturi i konstatujem da sam verovatno upala u seriju “Rick and Morty” i gledam interdimensional cable, pa je sve što pročitam ili vidim na vestima zapravo u nekom paralelnom univerzumu. Otklon. Možda čak i odbrambeni mehanizam koji mi dopušta da kad pročitam “smrt kamenovanjem” imam razblaženi tok misli: “Zar nije juče je bila ona vest o devetogodišnjem Palestincu što ga je uhapsila izraelska vojska u sred osnovne škole zato što je bacio kamen? Hapšenje dece je kod njih kao dobar dan, eto, u 2018. su pohapsili čak 65 dece ispod 12 godina. A mi se nešto žalimo zbog onog jednog osamnaestogodišnjaka sa protesta, baš smo blesavi. Tamo ‘negde daleko’ vojska svaki dan vreba oko osnovne škole, pa ih hvataju na putu do časa.”

10:00
Ionako kasnim, pa zašto ne bih bar probala da uradim neku od onih „Lazy Dancer Tips“ predvežbi za piruete. Umorna, nezagrajena i ukočena od sedenja, gubim ravnotežu, padam i na putu do poda udaram koleno o dršku fioke. Čujem početak nekog od „overcoming procrastination“ videa, flah muški glas izgovara (prevodim): „Zdravo, slušate ‘Motivation to Get Things Done’ sesiju subliminalnih poruka. Budući da nemate sposobnost da čujete poruke na svesnom nivou, subliminalne poruke omogućavaju direktnu vezu s vašim umom na podsvesnom nivou. Zato je važno da slušate sesiju u sigurnom okruženju, nikako dok upravljate motornim vozilom, ili….“ Plačem i trljam koleno koje polako otiče. Šta ako ne budem mogla da idem na treninge? Plačem zato što mi je drška fioke okinula neki zakržljali prekidač i prespojila sposobnost da osećam vezu između uzroka i posledice. Ili – da osećam.

19:40
Na putu do treninga. Prvog na koji sam ponela štitnike za kolena, inače mi stoje za ukras zato što se sportske povrede dešavaju drugima. Na bus-plus aparatima je poziv “Dajte krv”. Pojavi se povremeno i zacrveni ekran. Ne utiče na moju odluku da li ću ili neću da dam krv. Ne pomaže mi da osvestim da su ti ljudi kojima treba krv stvarni. Jedini razlog zbog kog sam uopšte obratila pažnju na ovu humanitarnu akciju je strah da je bus-plus kontrola u vozilu. Ponekad osetim da su stvari koje se drugima dešavaju stvarne, da se ono o čemu pišu vesti zaista desilo i da ono s druge strane ekrana nije “negde daleko u nekoj začaranoj zemlji”. Jednom, na nekom predavanju, profesor nas je pitao da li, kad čujemo vest da je u nekoj prirodnoj nepogodi poginulo, na primer, 28987 ljudi, pomislimo “zašto nisu zaokružili na 30000?”

Lead foto: Waiting, Edgar Degas (1882. © Public Domain)

Podeli sa prijateljima

FB  TW