Nadolazeća reč kritike

Nenad ObradovićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Kada sam pre dve godine napisao poslednji tekst pozorišne kritike za medije mislio sam da više nikada neću pisati o pozorištu. Nije bilo prostora za umetničku kritiku, izgubio sam samopouzdanje i posustao. Mediji su pod pritiskom i teretom krize, ekonomske i vrednosne, postali zagovornici opštih mesta i banalnosti, proizvođači besmisla i apatije. Pozorišna kritika pretvorila se u prikaz, zapravo informativnu najavu. Satnica, mesto i vreme. Višak informacija, manjak smisla. U takvoj situaciji, dodatno pogoršanoj nedostatkom kritičnosti same kritike, u bezidejnoj galami repertoarne malodušnosti i medijske izvitoperenosti, umetnost u velikoj meri gubi svoj kritički potencijal i pretvara se u spektakl banalnosti. Upravo kritika razvodnjava takve, kako bi rekao Žan Bodrijar, naslage uzgajane prašine.

Društveno polje koje zauzima pozorište posreduje ka kritičkoj poziciji. Izvedba zahteva kritičku refleksiju. Savremeni teatar otvara se ka pitanjima repertoarne estetike, odnosa koji reditelji i izvođači imaju prema klasičnim tekstovima, kao i prema mogućim interpretativnim i reprezentacijskim modelima fragmentarne naravi postdramskog teatra u kome je jedna od temeljnih predispozicija participativna određenost. Pisati o teatru iz pozicije kritičara znači čitati umetnost u kontekstu dekonstrukcije prevaziđenih/postojećih pogleda. Ulaziti uvek iznova u analitički aparat koji povezuje reprezentaciju i naraciju, tekst i kontekst. Interpretacija savremenog teatra u narativnom smislu podrazumeva sposobnost za prepoznavanje raznolikih čvorova modernih i postmodernih modela reprezentacije, kao i čitanje u odnosu prema, kako piše Rolan Bart, tekstu koji je prelomljen.

Kriza kritike oslikava dublji problem društvene kolektivizacije. Gde nema kritike ima samoljublja i neosetljivosti za poziciju Drugog. Kritika se protivi jednoumlju. Svaka kritika sa sobom nosi opasnost da bude prepoznata kroz problematizaciju jedinstvene (samoproglašene) umetničke prakse. U toj opasnosti sadržana je njena vrednost. Na toj ravni pozorišna kritika dovodi u pitanje postojeće modele i forme reprezentacije i podređuje ih dijalektičkoj, dakle izvorno grčkoj, prirodi teatra. Postojanje kritike preduslov je razvoja umetnosti jer se u dijalektičkoj oštrici sa kojom nastupa kritičar otvara ka potencijalnom prevrednovanju normativizovane izvedbene prakse.

Kritičar kontekstualizuje umetnost u polju subjektivnog delovanja. Ovde je važno naglasiti da se subjektivna priroda kritike ne ostvaruje kroz savremenu, sve prisutniju, ocenjivačku narav kritičara. U dobroj kritici nema strogo negativnog niti strogo pozitivnog mišljenja, nema ocena, nema podilaženja ni navijanja, budući da se deskripcija, interpretacija i kontekstualizacija nužno dopunjavaju. Kritika subjektivnim odnosom rekonstruiše naraciju umetničkog pristupa, razvija se kao problemska kritika suprostavljena akritičkoj kritici čisto informativnog pojmovnog aparata. Akritička kritika polazi sa pretpostavkom o kritici kao nasilju nad umetničkim činom, dok problemska kritika subjektivizuje doživljaj na ravni analize i konteksta u teorijskom i društvenom smislu. Moj cilj je slediti problemsku, dijalektičku kritiku koja ruši barijeru između impresije i analize.

Pozorišna kritika kao forma javnog izražavanja intrigira moju subverzivnost, aktivistički potencijal i delovanje u zajednici za zajednicu. Pozorište nudi inspiraciju koja uvek u sebi sadrži nivo političnosti, što se pozorišnom kritičaru može uzeti kao olakšavajuća okolnost. Pisanje deluje. Kritika deluje. Kritičar deluje. Kritika je čin izvedbe. Narativni aktivizam. Performans. Pozorišna predstava i pozorišni kritičar su nerazdvojni saradnici. Svojim delovanjem kritičar razotkriva ideologije moći i samoproglašene totalne vrednosti nudeći pritom drugačiju perspektivu koja često destabilizacije kolektivističke paranoje i konačne istine. Jedini neprijatelj slobode, piše italijanski filozof Đani Vatimo, je onaj koji veruje da treba i može propovedati krajnju i definitivnu istinu.

Stanje kritike u Srbiji prilično je beznadežno. Mogao bih se usuditi da generalizujem stavom da u Srbiji nema razvijene dijalektičke kritike umetnosti. O umetnosti iz ugla kritike ne može da se govori deskriptivno i bez stava. Kritika je stav, ona zahteva hrabrost. Nedostatak kvalitetne kritike u medijima simptom je površnosti našeg doba. Tamo gde nema dijalektičke kritike, cvetaju opšta mesta, događa se idealizacija prosečnog, besnilo taštog subjektiviteta. Društvo duboko zarobljeno mitovima o prošlosti ne vidi budućnost izvan ideoloških okvira. Razvoj kritičke misli doprinosi afirmaciji različitih gledišta, otvara polje društvenog aktivizma, diskusije i novih pogleda na savremenu umetnost. Zato sam poziv urednika Remarkera da za njihov portal pišem pozorišne kritike dočekao sa dozom radosti i neizvesnosti pred nadolazećom reči nenapisane kritike.

Podeli sa prijateljima

FB  TW