Parole, parole

Nenad ObradovićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Na Drini ćuprija, Ivo Andrić, reditelj Kokan Mladenović, SNP Novi Sad

Medijski prizori nasilja, patnje i smrti ostavljaju iza sebe tragove beznadežne ravnodušnosti podsredstvom mnoštva slika i na taj način podstiču udobnu beznačajnost zone konfora. Usmereni na totalitet patnje, ostajemo neosetljivi na individualnu patnju. U tom smislu svaka pozorišna predstava utemeljena na specifičnoj estetici i etici odgovornosti, bilo pojedinca ili kolektiva, podrazumeva dublji sloj političnosti sprovedene procedure.
Fenomen političkog teatra zahteva konceptualno određenje pojmova političkog i političnosti. Pozorište ulazi u polje političnosti kroz participativne politike predstavljanja. Političko pozorište radikalno probija prirodu društvenog angažmana jer se kroz povlađivanje/suprostavljanje ideološkom totalitetu izvedba pretvara u specifičnu događajnost posredovanja. Političnost teatra, na drugoj strani, uvažava širi kontekst, i problematizuje odnos prema pozicijama moći u okviru društvenih odnosa i zajedništva. Političko u umetnosti više je informativne prirode, dok je politično usmereno na momenat suočavanja koji pojedini teoretičari ilustruju neraskidivom vezom između umetničkog dela i čina otpora.

Političko pozorište nastupa u ime množine. To je zamka potencijalne procedure političnosti. Ako ostane bez političnosti političko pozorište ne uspeva da prepozna jedninu i time individualnost likova. Da bismo mogli reći mi, rečima španske teoretičarke Marine Garces, moramo pre toga prepoznati anonimnost sveta. Pre mi postoji ja. Političko pozorište u nemogućnosti da odgovori na ovu pretpostavku često ostaje u samozadovoljavajućoj reproduktivnosti totaliteta, pritom ne uspevajući da odgovori na prirodu kritičnosti kojom se koristi u odnosu prema banalnom komodificiranju.

Jednina i/li množina

Pitanja i problemi savremenog sveta u umetničkom smislu (prividne) odgovore neretko dobijaju kroz parolašku određenost izvedbe uz napomenu da takav trend dolazi kao zahtev iz gledališta. Pritom se zanemaruje da estetiku teatra kao procedure zasnovane na određenom konceptu ne određuje publika, već stvaraoci. U povodu insistiranja gledalaca da se svakodnevni život pokaže na sceni Vsevolod Mejerholjd je, početkom 20-ih godina prošlog veka, u jednom moskovskom listu odgovorio: ,,Automatsko izvršavanje ,,porudžbina’’ gledaoca neće razrešiti krizu. Taj put linijom najmanjeg otpora neizbežno vodi snižavanju vrednosti produkcije, uspostavljanju lošeg ukusa, povlađivanju niskim instiktima...’’ Dopadljivost ostavlja utisak, ali srozava kvalitet.
Da poentiram, postdramsko pozorište otvara nove paradigme političkog momenta izvedbe pre svega u odnosu na grčku viziju političnosti. Političko u pozorištu danas je određujuće kroz pitanje jednine (pojedinac), više nego u odnosu prema množini (polisu). Neophodno je, prema Lemanu, usmeriti pažnju na potencijalnu političku efikasnost. Ako je posredi odnos prema nasleđu prošlosti, zločinu i nasilju politička efikasnost izvedbe može biti ostvarena tek ako se formira simbolička ravan posredovanja između ja i mi, ako se modelom reprezentacije otvore pitanja anonimnosti jednine i trauma množine.

Šutiranje umetnosti

Andrićev roman Na Drini ćuprija uspostavlja poželjnu relaciju između jednine i množine time što vreme nesreće i kontinuiranog nasilja oslikava kroz individualne priče i sudbine. Filozofija kasabe je podnositi život pod teretom nasilja, vremenom naviknuti da se ,,ne žali preko mere ono što mutna voda odnese’’. Slojevita osnova romana poslužila je dramaturgu Svetislavu Jovanovu i reditelju Kokanu Mladenoviću da naprave kolaž situacija iz Andrićeve kasabe prepune nesreće i individualne patnje i da to pretoče u pozorišnu predstavu prema motivima dela Na Drini ćuprija. Osim turskog i austrougarskog doba autorski tim predstave situacije približava, sasvim u skladu sa prirodom političkog teatra, sadašnjem vremenu. Prisutne su tako krvave godine Drugog svetskog rata i početka devedesetih godina čime se potvrđuje temeljna teza predstave o kontinuitetu nasilja i zla na ovim prostorima.

U pozorištu, pak, dobra namera i polazna dramaturška osnova kontekstualizacije teme ne znači puno ukoliko se u predstavljačkom smislu dogodi da predstava ostane zarobljena mnoštvom parola bez reda i smisla. Vrlo često se zaboravlja da je pozorište fizička procedura gde dobre namere ili spektakularne situacije ne znače puno bez zasnovanosti u kontekstu izvedbe. Pozorište, ukoliko želi da uspostavi proboj ka političkoj množini mora da postane ,,gradilište stalno procesualnih, promenljivih izvedbi građanskosti’’. Pozorište se može ,,obraćati raznim pozicijama i protivrečnostima’’ jedino ukoliko je sposobno da se koristi raznorodnim estetskim sredstava. Ako reditelj pribegne parolama politikanstva čija je svrha tabloidizacija političkog stava, prenebregava umetnost u korist političke mahinacije. Ko god je umetnost šutirao politički, izjavio je jednom prilikom Dušan Makavejev, slomio je nogu.

Bez etičkog prekoračenja

Kokan Mladenović uspostavlja na sceni kolaž situacija prema motivima Andrićevog romana, pritom uvodeći koreografske scene, songove i monološke improvizacije. Polishematična scenografija Marije Kalabić efektivno je dočarala svet kasabe, sa kosim okvirima reke i stolicama i stolovima koji se funkcionalno upotrebljavaju iz prizora u prizor. Na sceni je voda čime se takođe uspešno dočarava svet Andrićevih likova zarobljenih u okviru prolaznosti vremena, bez nekih specifičnijih promena kada je posredi ljudska patnja. Kostimi Tatjane Radišić prate radnju, opravdani su u svim vremenskim intervalima, deluju incentivno na tok predstave. Irena Popović proizvodi upečatljiv efekat muzikom na songove, dok je koreorafija Andreje Kuleševič promišljena i angažovana posebno u sceni gde se prikazuje ličnost Fate Avdagine.

Glumci velikog ansambla nastupaju u skladu sa zahtevima fizičkog teatra vehementno i tačno u izrazu. Radoje Čupić maestralno igra Ćorkana, oduvek i zauvek nesrećnog lika, Danica Grubački energična je u nastupu Fate Avdagine. U njenom izrazu prisutan je bes i strah, dok svetina oko nje dočarava nerazumevanje i uslovljenost običajima kasabe. Zapažene uloge, pre svih, ostvaruju Gordana Đurđević Dimić, Miroslav Fabri, Marija Medenica i Milovan Filipović. Na sceni ne postoji dublja psihologizacija likova, već je gluma podređena uniformisanoj formi izražaja celokupnog ansambla.

Političko bez političnosti

Uprkos navedenim pozitivnim stranama predstava Na Drini ćuprija sa dramatizovanim situacijama postupa mehanički, bez ikakve racionalne povezanosti, što doprinosi opštem utisku banalizacije Andrićevog teksta. Iz scene u scenu koriste se radikalno destruktivna sredstva predstavljanja, često sa neizbežnom dozom simplifikacije. Olako ,,iskakanje’’ iz Andrićevog romana uz scene metaforičkog nasilja, posebno početkom devedesetih godina u Višegradu, jesu upečatljive i eksplicitne, ali to ne znači da su moralno produktivne. Scena zarobljavanja i likvidacije civila ne uspeva da podstakne etičko prekoračenje jer se u njoj tragično podređuje blasfemičnom postupku parolaških psovki.

Većina dramskih situacija ostaje zarobljena u efektu i eksplicitnom emotivnom nadražaju pomoću fizičke uslovljenosti. Mladenović u svojim predstava često nameće senzacionalizam i prikriva ga političkim stavom, pritom ne uspevajući da pronađe način jedinstvene poetike izvedbenog postupka kojom bi dekonstruisao motiv suočavanja sa prošlošću i nasilne uzurpacije individualnih prava. Ne bih da polemišem sa mahom pozitivnim kritikama ove predstave, ali sam začuđen pročitao jedan prikaz gde se govori o ,,maštovitoj režiji’’. Predstava Na Drini ćuprija nije maštovita čak ni u uspelim scenama poput Ćorkanovog prelaska preko zida mosta ili samoubistva Fate Avdagine, koliko je iznad svega mehanizovana, zanatski tačna, ali uobličena efektivnim parolašenjem. Kao takva može biti primer političkog pozorišta bez političnosti što je, pogađate, dobra osnova za simplifikovanu, estetski i etički neostvarenu izvedbu.

Četiri poruke nakon predstave Na Drini ćuprija

1) Hrabrost ne podrazumeva izvrsnost.
2) Eksplicitnost u izrazu ne podrazumeva istinitost u postupku.
3) Pozorište nije parola, nego procedura estetskih i etičkih sudova.
4) Političko pozorište nije (čista) politika, nego političnost u kontekstu izvođačkih procedura.

Podeli sa prijateljima

FB  TW