Poslednjih dana i nedelja mi je više nego ikad drago što mi je prebivalište u ličnoj karti na novosadskoj adresi. Ova nesporna činjenica mi je ostavila mogućnost, bar prema dosadašnjim izjavama prvog čoveka države i svega u njoj, da još neko (nepoznato vreme) maštam da se opozicija u Srbiji može probuditi, dozvati pameti, konsolidovati redove, utvrditi ciljeve, postaviti granice ili jednostavno, nama biračima, pokazati da uprkos svemu, ipak postoji. I to ona koja je jasno ideološki opredeljena, koja ne šuruje sa svakim, iz ličnih, uskostranačkih interesa, koja deluje lokalno, a razmišlja globalno, koja nema amneziju i hvata se u koštac i sa najneprijatnijim pitanjima iz naše bliske, ratne prošlosti, koja preuzima odgovornost i nudi rešenja, a ne ratuje twitovima, naslovnim stranama, neumesnim metaforama ili se udružuje na teško spojivim osnovama, a onda razdružuje bez suvislog objašnjenja. Ideal, reklo bi se teško dostižan čak i za prvu deceniju parlamentarizma u Srbiji u kojoj su se stranke delile crno - belo i u kojoj je još uvek bilo očekivano da verujemo u ono što čujemo ili bar da se nadamo da je većina rečenog istina. Istina koja je, sasvim brzo i bezbolno u decenijama koje su usledile, izgubila svoj izvorni smisao lako je prešla u svoju suprotnost. Dakle, laž i intrigu. One su danas dominantno verbalno obraćanje i onih na vlasti i onih u opoziciji, koje za takvo ponašanje i dalje niko ne sankcioniše. Ni institucije, ni sami građani, potencijalni birači. A po svemu sudeći ni neće. Bar, ne na predstojećim beogradskim izborima, najavljenim za mart 2018. Vlast, oličena u SNS-u, koja je u kampanji još od poslednjih, parlamentarnih i predsedničkih izbora, dakle stalno, zbog lažnih tvrdnji o platama, penzijama, zaposlenima, budžetskom deficitu ili uspešnoj borbi protiv korupcije umesto zdravorazumskom očekivanju debakla u najurbanijoj srpskoj sredini, prema istraživanju javnog mnjenja mogla bi na lokalnim izborima da dosegne do blizu oko 39%, dok bi na parlamentarnim taj procenat bio za čak 14% veći. Isto istraživanje (Faktor Plus) navodi da bi Šapić u Beogradu imao 16% glasova,koliko i koalicija PSG – Narodna stranka – Đilas, dok bi DS imao oko 5%, a nešto više 5,9% imao bi SPS, samostalno. Slično bi prošao i Beli, 6,1%, dok bi Dveri, prema ovom istraživanju imale 2,8 % glasova, a DJB i SRS po 2,5%. Na BG izbore izašlo bi oko 48% građana.
Istraživanja su, naravno samo istraživanja, ali dovoljna da pokažu trend koji bi mogao biti dominantan na predstojećim beogradskim izborima, koji su koliko vidimo po medijima, važni ne samo Beograđanima, koji će na njima glasati. Analitičari kažu, da su važni i nama iz provincije ne bi li nas ohrabrili ili pak, zavisno od rezultata obeshrabrili da za promene i novi početak (mada više ne znam čega i kojeg po redu) ipak ima šanse. A šansu bi logično trebalo da nam ponudi, malo pre već, pominjana opozicija. Pitanje je samo koja? Ona što zapeva nad haškom sudbinom ratnog zločinca Ratka Mladića i kao najveći adut u Skupštini iznosi kamen srpske zemlje ili se gađa kompjuterskim miševima ili ona koja sa njima zajedno šeta, a grčenjem reaguje na stres i bes ili ona koja posle 26 godina vođenja kakve-takve dosledne politike ulazi u, kaže komunalne, koalicije sa onima protiv čijih se stavova, ali i poteza tih istih likova 26 godina borila ili ona koja je posle 8 godina od rušenja Miloševića I njegovog SPS-a, sa tim istim SPS-om potpisala Deklaraciju o pomirenju ili ona koja još uvek sanja Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica ili ona koja ima fiktivne likove na izbornim listama sa još fiktivnijim predizbornim temama ili ona manjinska koja, rekli bi mnogi, prirodno uvek ide uz vlast ili ona koja se pevanjem ili crtanjem bori protiv partokratije i korupcije ili ona koja i dok je bila na vlasti nije bila informisana ili ona…..mogli bismo tako do ko zna dokle…
I da, moglo bi se iz ovoga zaključiti, da mi niko ne valja… I da, nije ovo po prvi put, ali je možda, ipak najdrastičnije u poslednjih 27 godina… I da, da sam Beograđanka, ipak bih izašla i glasala, kao što sam to činila na svim prethodnim izborima (osim valjda na onim parlamentarnim 1992, kada ih je cela opozicija bojkotovala i kada se znalo ko je opozicija). Izašla bih ne samo jer je to moje ustavno pravo ili obaveza, kako hoćete (ovde se kazne za neizlazak još uvek ne plaćaju), već zato što u protivnom (zaista tako mislim) ne bih imala pravo da kritikujem što nam je i dalje ovako ili onako ili što nismo imali izbora ili što smo opet bili prinuđeni da glasamo protiv, a ne za. Kao što rekoh na početku prebivalište mi je odredilo da, još jedne sudbonosne, ovoga puta beogradske, izbore gledam sa strane i zato ne bi bilo ni fer, ni pošteno da preterano pametujem o, do sada najavljenim i predloženim, kandidatima. Mogu samo da konstatujem da su već imali prilike da pokažu kako upravljaju gradom, koji zapravo predstavlja trećinu Srbije i čime su se vodili dok su njime upravljali. Mogu i da se zapitam: “Zar baš nije bilo ni jedno novo lice koje bi možda moglo da privuče dosadašnje apstinente ili one razočarane, neodlučne i nezadovoljne. Da li bi neko novo lice i nova energija pomogla Beograđanima da krenu nekim drugim putem, a onda možda i cela Srbija za njima, teško je reći. Iskustveno proživljeno nazadovanje, kojem se svakako niko nije nadao pre 17 godina, reklo bi da za takav optimizam u Srbiji prosto nema mesta, možda čak ni realne osnove čak, ni za razmišljanje. Delić preživelog idealizma i političke naivnosti, čini mi se ipak neophodnih za fizički i pre svega mentalni opstanak na ovim prostorima, govori da možda još uvek ima neke nade. Možda me je na takvo razmišljanje podstakao i nedavni intervju sa Amirom Rekom Makedoncem, bivšim oficirom Armije BIH, koji je spasao 45 srpskih civila iz sela Bučje, o kojem je snimljen i film “Makedonac” i koji je danas, posle 17 godina boravka u Danskoj u BIH osnovao politički pokret MOST 21. Danas kao privrednik kaže ima sasvim jasnu ideju šta raditi sa onima na vlasti i kako zadržati mlade u zemlji. Vlastodršci, koji su pokrali narod, kaže moraju biti u zatvoru angažovani u društveno korisnom radu, da grade puteve recimo, a mladima dok ne zarade godišnje određenu sumu novca ne naplaćivati porez, uz uslov da se odjave sa biroa. Ova politička ponuda sa dosta konkretnim primerima rešenja bar nekih (univerzalnih) problema nije naravno, na srpskom poličkom meniju. Kod nas su umesto stvarnih životnih problema I dalje aktuelne velike nacionalne teme ili još gore međusobne intrige na račun kojih ona druga, a možda bi mogla biti i ista strana prikuplja jeftine i sitne poene. Sudeći prema dosadašnjoj predizbornoj ponudi I do sada viđenoj (anti)kampanji naši vlastodršci mogu biti bezbrižni sasvim sigurno još ovaj, a možda i naredni predizborni ciklus. Šteta, jer auto puteva nam baš fali.

