* Termin “lingua blablativa” osmislio je nemački sociolog Niklas Luman da opiše manipulativnost jezika, mogućnost da se njime u kulturi i društvu proizvode ili reprodukuju odnosi moći i utiče na percepciju i poimanje stvarnosti.
Prošlonedeljna odluka Senata države Alabama da se usvoji zakon koji zabranjuje abortus, osim u izuzetno retkim slučajevima ugroženog zdravlja trudnice, doveo je u pitanje slobodu izbora i pravo žene na raspolaganje svojim telom. Ukupno 28 američkih država trenutno razmatra zakone koji će zabraniti abortus na različite načine - zabrana abortusa u bilo kom periodu trudnoće, zabrana u šestoj, 18. ili 20. nedelji, zabrana abortusa zasnovana na fetalnim karakteristikama kao što su pol, rasa ili invaliditet i metode zabrane koje zabranjuju izvođenje određenih vrsta abortusa.1 Od početka godine, guverneri četiri države - Džordžije, Kentakija, Misisipija i Ohaja, potpisali su zakone o zabrani abortusa ukoliko se iz embriona čuju otkucaji srca.
Da o ženskom pravu na izbor i dalje odlučuju muškarci govori činjenica da je u Senatu Alabame od ukupno 35 glasova, 27 pripada belim muškarcima, republikancima, od kojih je 25 glasalo za zakon o zabrani abortusa. Ovo pravo na izbor za koje su se feministkinje borile više od sto godina izgleda nikad nije prestalo da bude ugroženo. Čini se da u SAD-u postoji kontinuitet osporavanja ovog prava onoliko dugo koliko i pokušaj da se ono učini neospornim. Sadašnja konzervativna struja koja podržava “pro-life” politiku odražava Trampovu Ameriku, izbor velikog broja građana i građanki za koji smo sve mislile da je mnogo manji. Trampova antifeministička, mizogina, desničarska rodna politika sve ozbiljnije ugrožava slobode i prava žena, trans osoba, LGBTQIA osoba i služi ponovnom uspostavljanju hijerarhije i uloga u rodnim odnosima, a sankcionisanju nenormativnih identiteta bili oni rodni ili seksualni. Ugroženo pravo žena na donošenje odluka o prekidu trudnoće je samo kulminacija konstantnog Trampovog ograničavanja prava na slobodu izbora, pre svega slobodu izbora samoidentifikacije bez diskriminacije.
Trampova administracija ograničava slobodu izbora upornim pokušajima da suzi definiciju roda na biološke karakteristike koje osoba ima rođenjem, odnosno njene primarne polne karakteristike, čime su ozbiljno ugrožena prava trans i queer ili gender fluid osoba. To je ogroman korak unazad u odnosu na Obamine mere prepoznavanja roda kao kategorije, koje su donele vidan napredak u rodnim politikama u školstvu ili zdravstvu. Takođe, na primeru od prošlog meseca, zabrane služenja vojske otvoreno trans osobama vidimo da se Trampova Amerika vraća u eru “Don’t ask, don’t tell” politika za koju smo mislile da se završila 2016. kada je Obama zvanično ukinuo diskriminaciju seksualnih manjina u vojsci.
Ipak čini se da zakoni o zabrani abortusa neće proći bez pobuna. Mnogobrojni protesti usledili su kao direktan odgovor na anti-abortus zakone koji su trenutno u procesu. Preko pedeset organizacija uljučujući Planned Parenthood, SisterSong, NARAL i Women March održali su 21. maja 350 demonstracija širom zemlje kao deo inicijative Nacionalni dan akcije protiv zabrana abortusa. Skoro u svakoj državi u SAD-u od Kalifornije do Indijane i Floride, održan je po jedan protestni događaj, a pokrenut je i vebsajt #StopTheBans gde se građanke i građani mogu informisati i registrovati za događaje. Ovakav odgovor ukazuje na to da je Amerika i dalje podeljena između “pro-life” i “pro-choice” politika. Nacionalna politika i podeljenost građanki/na po pitanju prava na abortus je jasnije definisana posle ključnog događaja od nacionalnog značaja za Ameriku - presude Vrhovnog suda SAD-a u slučaju Roe vs Wade.
Cilj sadašnjih zakona o zabrani abortusa je da pravno ospore i na kraju obore slučaj Roe v. Wade, istorijsku presudu u korist prava žena na izbor. Presuda doneta 1973. od strane Vrhovnog suda a u korist Roe, oborila je zakon o zabrani abortusa države Teksas kao neustavni. Oslanjajući se na 14 Amandman američkog Ustava, ustanovljeno je osnovno pravo na “privatnost” (privacy) trudne žene i stoga njen izbor da li da abortira ili ne, iako ovo pravo nije bilo apsolutno i podrazumevalo je da Vlada balansira interese između odbrane prava trudnice i odbrane “prenatalnog života”. Ta odluka Vrhovnog suda postala je temelj ostvarenja prava na abortus širom Amerike, ali poslužila je i kao pokazatelj stanja u društvu kada su u pitanju stavovi o abortusu. Nakon ove odluke dve najprominentnije organizacije su se mobilisale u svrhu ostvarenja svojih ciljeva - pro-choice National Abortion Rights Action League i suprotstavljena pro-life National Right to Life Committee. Svake godine na dan presude, 22. januara, politički oponenti prava na abortus marširaju do zgrade Vrhovnog suda u Vašingtonu (March for Life). Osnova za dobijanje prava na abortus zavisi od države do države, a u većini savremenih demokratskih država pravo na slobodno odlučivanje o reprodukciji ima rang ustavnog prava. Reproduktivna prava čini korpus prava i sloboda pojedinaca u sferi ljudske reprodukcije, koja obezbeđuju mogućnost ljudskog bića da ostvari sopstvene želje i namere u pogledu dece (slobodno roditeljstvo).
Pravo na abortus čini deo korpusa reproduktivnih prava i sloboda i po svojim obeležjima je lično, dispozitivno, neotuđivo i neimovinsko pravo, koje pripada isključivo trudnici. Pravo na slobodno i odgovorno odlučivanje o rađanju i broju dece potvrđeno je i u dokumentima usvojenim na konferencijama UN posvećenim pravima žena (Meksiko Siti, 1975, Kopenhagen, 1980. i Najrobi, 1985). Međutim, reproduktivna prava nisu garantovana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao posebna ljudska prava, a Evropski sud nije često bio u prilici da odlučuje o kršenju reproduktivnih prava i sloboda jer je broj pokrenutih postupaka u ovoj oblasti bio relatvno mali.2
Brojne evropske države, kao što svedočimo poslednjih nekoliko godina, imaju krizu zakona koji se tiču abortusa. Na primeru Poljske možemo videti slične tendencije kao u Americi, gde desničarske vlasti pokušavaju da ograniče žensko pravo na slobodno odlučivanje. U Poljskoj je od 1993. godine prekid trudnoće legalan samo ukoliko su ugroženi život ili zdravlje trudnice, ukoliko je plod teško oštećen i ukoliko je trudnoća posledica krivičnog dela – silovanja ili incesta, a od dolaska na vlast konzervativne stranke Pravo i Pravda, pritisak Katoličke crkve i konzervativaca da se abortus u potupnosti zabrani postao je sve veći. Irska je prošle godine na referendumu izglasala ukidanje 8. Amandmana Ustava iz 1983 koji je branio abortus, čime se stvorila zakonska osnova za pravo žene na izbor. Srbija baštini jugoslovenski zakonski okvir za prekid trudnoće koji se može smartati vrlo progresivnim u poređenju sa njemu savremenim svetskim praksama. Do legalizacije prekida trudnoće došlo je 1952, stupanjem na snagu Uredbe o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja a zatim istorijskim korakom u zakonodavstvu 1960. prvi put su navedeni i socijalni razlozi kao opravdani za prekid trudnoće. U zakonu iz 1977. prvi put se izričito govori o pravu žene na slobodno odlučivanje o rađanju dece. Uzlazna linija kojom se kretalo jugoslovensko zakonodavstvo o prekidu trudnoće prekinuta je donošenjem Zakona o postupku prekida trudnoće u zdravstvenoj ustanovi od 12. maja 1995. godine. Prema važećem Zakonu, prekid trudnoće dopušten je do navršene desete nedelje trudnoće, izuzev u slučaju kad se utvrdi da bi se njime teže narušilo zdravlje žene. Samo izuzetno, prekid trudnoće dopušten je i posle desete nedelje trudnoće kad se drugačije ne može spasiti život žene ili otkloniti narušavanje njenog zdravlja, kad se može očekivati rađanje deteta sa teškim nedostacima i kad je trudnoća nastala kao posledica određenih krivičnih dela. Zakonom nije predviđen nijedan socijalni razlog za prekid trudnoće, iako u praksi oni ubedljivo najčešće determinišu odluku žene da prekine trudnoću.
Primeri ugroženosti zakona o abortusu govore nam o tome da borba za pravo na izbor i odlučivanje o svom telu i dalje nije završena. Situacija u SAD-u i Evropi poslednjih meseci i godina ukazuje na to da se iznova vraćamo na ono što smo mislile da su pobeđene bitke - bilo da su se te bitke odigrale u sudnici Vrhovnog suda u Vašingtonu, na referendumu u Irskoj, ulici u Poljskoj ili planinama u Jugoslaviji, bilo da su neprijatelji poslanici/ce, država, fašizam ili patrijarhat, ili najčešće svi zajedno. I onda kad mislimo da je pojava n-tog talasa feminizma koji pre liči na antifeminizam, potpuno obesmislila postojanje feminizma kao političkog pokreta, ispostavi se da su nam ipak potrebni -izmi, ili makar nasleđe njihove političke borbe.
I kad se upustimo u teoretisanje identiteta Žene toliko da ostanemo bez jasnog stava i političkog jedinstva, tu su desničarske politike da nas podsete da, za razliku od nas, oni nisu ostali bez jasnih ciljeva, a čini se i sistematičnih planova za borbu. Izgleda da je došlo dotle da će marksističke i neoliberalne feministkinje šerovati iste vesti i kačiti iste story-je - možemo da se sporimo mnogo oko toga šta je sloboda izbora, ali u ovim trenucima kada je ugroženo osnovno ljudsko pravo žene (a sudeći po svemu i ljudi inače) - pravo na izbor, ne ostaje nimalo prostora da se razjedinjujemo. Kad povratimo naša tela u naše ruke “lako” ćemo da se vratimo na polemike o “pravovernosti” naših feminizama, i večnih pitanja ko je levičarka, ko liberalka, a ko je TERF, da l’ Rijana ili Bjonse i da li je Mimi Mercedes feministkinja ili ne.


