Bez suočavanja s prošlošću nema izgradnje budućnosti

Dženana Karup DruškoPolitika, Region 2020, Tekst, Vesti

Politika

Dok Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, javno promovira ideju tzv. Malog šengena u regionu, zajedno sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom, u kome bi prije svega bila omogućena sloboda kretanja ljudi, roba i usluga (po uzoru na Evropsku uniju), mediji objavljuju spiskove (navodno osumnjičenih ratnih zločinaca) napravljene u Banja Luci i Beogradu na kojima je oko 3.500 pripadnika Armije Republike BiH i HVO-a. Na spiskovima su najviši politički, policijski i vojni dužnosnici nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine koji su učestvovali u odbrani zemlje od 1992. do 1995. godine. Zemlje koja je, kako je dokazano u Haškom tribunalu bila napadnuta od strane Srbije i Hrvatske.

Koliko je Srbija ozbiljna kad su u pitanju ti spiskovi potvrdilo je zadnje hapšenje bosanskohercegovačkog državljanina, Osmana Osmanovića, zbog sumnji da je navodno počinio ratne zločine na području Brčkog. I to je treći slučaj hapšenja građana BiH u Srbiji. Uz to, po potjernicama iz Srbije u Londonu je bio uhapšen Ejup Ganić, u Beču Jovan Divjak, a u Ženevi Naser Orić. Niti jedna od tih zemalja nije pristala uhapšene izručiti Srbiji, a sud u Londonu je bio decidan u svom obrazloženju da se radi o političkom progonu i da Srbija ne može obezbjediti profesionalno i objektivno suđenje u ovom slučaju, što je u najvećem dijelu potvrdio i sud u Austriji.

O potjernicama Srbije jasan stav je svojevremeno iznio i Interpol, no Srbija ne prestaje s progonom građana Bosne i Hercegovine. Ovim spiskovima (i hapšenjima) Srbija hiljade građana BiH drži taocima svoje politike. Istovremeno – upravo zbog takvog ponašanja Srbije, koja opravdanje za to nalazi u tzv. univerzalnoj nadležnosti koju je legalizirala i kroz Skupštinu, usvajanjem zakona koji joj daje nadležnost da procesuira sve ratne zločine počinjene na prostoru nekadašnje SFRJ – Kosovo je napravilo svoje spiskove na kojima su imena osumnjičenih građana Srbije za počinjene zločine na Kosovu.

I dok se proglašava regionalnim policajcem za progon ratnih zločinaca Srbija je istovremeno utočište za ratne zločince, o čemu je u više svojih izvještaja pisao i glavni haški tužitelj Serge Brammertz, a u zadnjem o tome decidno govori navodeći da su Srbija i Hrvatska postale utočišta za ratne zločince korištenjem dvojnih državljanstava dok se, istovremeno, čeka na procesuiranje 50 optužnica Tužiteljstva BiH koje je potvrdio Sud BiH, a optuženi su u Srbiji i Hrvatskoj. Uz to Brammertz je Srbiju označio kao glavnog krivca za nesuradnju u regionu, te je govoreći o kolapsu regionalne suradnje zaključio da je ovo možda i poslednja šansa Srbije i srbijanskog tužiteljstva da konačno počne sa procesuiranjem krupnih riba i složenih slučajeva.
No, teško da će Srbija odstupiti od svoje politike progona prije svega pripadnika Armije RBiH i HVO-a, iz prostog razloga što je to dio šire strategije koju Srbija provodi od 1990-tih, a kojoj je cilj da (do)kaže kako Srbija nije učestovala u sukobima na prostoru nekadašnje Jugoslavije i da nema ništa sa počinjenim zločinima. Da je zaista tako zvanična politika Beograda danas ne bi imala potrebe negirati sve ono što se dešavalo u BiH, u sklopu toga i presude međunarodnih sudova, i biti nosilac procesa revizionizma u regionu (kojima se nakon presuda u Haagu pridružila i Hrvatska, a nakon što je presuđeno da je bila agresor u Bosni i Hercegovini).

Sve ono što politički centri moći iz Banja Luke, predvođeni Beogradom, nisu uspjeli uraditi u Haškom tribunalu, danas pokušavaju preko lokalnih pravosuđa, procesima kojima pokušavaju dokazati kako je u BiH bio građanski rat u kome su učestvovale tri strane i koje su podjednako činile zločine.

Puno je činjenica i međunarodnih izvještaja koji ovo potvrđuju, no navedimo samo jedan djelić iz odluke engleskog suda, po zahtjevu Srbije da njima bude izručen Ejup Ganić uhapšen po beogradskoj potjernici: “Srbija je započela obimnu istragu, a dosije je pripremljen i proslijeđen Republici Srpskoj. Republika Srpska je zatim proslijedila ovaj slučaj Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), i u 2002. i 2003. godini, u skladu sa Rimskim sporazumom iz 1996. godine (koji je poznat pod nazivom Pravila puta), sud je proveo istragu i ispitao dokazni materijal. Po obavljenom ispitivanju kompletnog dokaznog materijala, istražioci su ustanovili da nema osnove za vođenje krivičnog postupka protiv dr. Ganića…”
Uz ove postupke koje na silu pokušavaju voditi u sudu u Beogradu, ali i u Sarajevu (preko pojedinaca instaliranih u sam vrh bh. pravosuđa, a koji su bliski Miloradu Dodiku), u procese revizionizma u Beogradu su uključeni pojedinci iz akademske zajednice, političari, historičari, umjetnici… I za sve to imaju veliku podršku medija u Srbiji koji ne prestaju s pogrešnim interpretacijama činjenica, napadima na Haški tribunal, lažima i propagandom svake vrste u kojoj se zločini negiraju, zločinci veličaju, činjenice iskrivljuju ili potpuno zanemaruju.

Ilustracije radi, pomenimo samo dvije vijesti objavljene u posljednja tri dana u Kuriru, koji slovi kao glasilo blisko vlasti: otvoreno pismo ratnog komandanta Foče koji iz Srbije traži da mu se priznaju ratne zasluge. U haškim dokumentima su one jasne – on je bio komandant vojne policije čiji su pripadnici učestvovali u progonu i ubijanju Bošnjaka, masovnim silovanjima Bošnjakinja i uništavanju svih tragova o postojanju Bošnjaka na tom području. Upravo zbog ovih činjenica taj „zasluženi ratni komandant“ je neposredno nakon okončanja rata u BiH, pobjegao u Srbiju gdje se i danas nalazi.

Samo tri dana nakon ovog teksta, Kurir je ekskluzivno saznao da je švicarska obavještajna služba dokazala da su za Markale krivi Bošnjaci. Ko o tome ima dilema, uz ostale, neka pogleda presudu Radovanu Karadžiću u kojoj je to decidno objašnjeno. Ali, ko će čitati presude kad ima (režimske) medije da im ekskluzivno otkrivaju „istinu“, iste one medije koji godinama pišu o tome kako je Haški tribunal sud koji progoni samo Srbe, a političari to potvrđuju. Niko se, naravno, nikad nije javno zapitao zašto je to baš tako i zbog čega je kompletan politički, vojni i policijski vrh Republike Srpske osuđen. I zašto se to nije desilo i sa rukovodstvom u Sarajevu, političkim, vojnim i policijskim. Pa nije iz prostog razloga što to nisu radili. Pojedinačni zločini nisu bili dio šireg plana kao što se to dokazalo za planove Beograda i Banja Luke u sklopu kojih su počinjeni stravični zločini u BiH.

Da li se, s obzirom na sve ovo, može govoriti o izgradnju budućnosti i uopće o budućnosti, a bez da se riješe pitanja iz prošlosti? Teško. Negiranje počinjenih zločina, odgovornosti Beograda, a sada i procesi revizionizma Srbiju i dalje čine najvećim uzrokom nestabilnosti u regionu. U deklarativne pozitivne poruke pojedinih političara, o dobrosusjedskim odnosima i uvažavanju, među kojima je povremeno i Aleksandar Vučić, a kojima se želi pokazati kako i nije baš tačno da je Srbija uzrok loših odnosa na Balkanu, više niko ne vjeruje. Ni u Bosni i Hercegovini, a ni na Kosovu.


Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.

Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.

Lead foto: Georges Gobet (AFP)

Podeli sa prijateljima


Banner Region 2020