Tragom zahteva da se spreči prevremeno oslobađanje ratnog zločinca Vlastimira Đorđevića
Mimo elementarne pravde i uprkos tome što je, prema vladanju prevremeno oslobođenih, izvesno da u dosadašnjim slučajevima uglavnom nije postignuta svrha kažnjavanja, prevremeno oslobađanje osuđenih ratnih zločinaca postalo je praksa Haškog tribunala. Prvi čovek srbijanske javne bezbednosti u vreme rata na Kosovu osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, ubistvo, deportacije i prisilno premeštanje. Za ubistvo braće Bitići nije odgovarao.
Dve decenije nakon svirepog smaknuća braće Bitići, Albanaca, državljanina Sjedinjenih Američkih Država, Srbija se, očekujući oslobađanje Vlastimira Đorđevića, “svog” ratnog zločinca od kalibra, suočava sa još jednom epizodom u prikrivanju ovog zločina, potežući ponovo niz opštih mesta u koja odavno niko ne veruje. “Ljudi su ubijeni, zločin je počinjen, ali kad tražite dokaze od nekoga, kažu što ne uhapsite Gurija, a mi onda kažemo dajte nam dokaze, a onda dokaza nema“, izgovorio je, očito isuviše uzbuđeni i dekoncentrisani predsednik Aleksandar Vučić, pre nekoliko dana u Skupštini Srbije. Koju godinu ranije Aleksandar Vučić je bio jednako uzbuđen, ne baš konzistentan i precizan u iznošenju faktografije: “Slučaj ubijene braće Bitići predstavlja prepreku u uspostavljanju boljih odnosa Srbije sa Amerikom. U tom slučaju Srbija se katastrofalno ponela u svakom smislu. Katastrofalno, od samog zločina koji smo počinili. A ljudi kad čuju, kažu: 'Pa, ubili su neke Albance'. Ubili smo Albance koji su spasili Srbina koji ih je molio da ga izvuku na teritoriju centralne Srbije. Mi smo ih stavili u zatvor 14 dana, zato što nisu imali vizu za Srbiju. I onda smo ih, umesto da ih pustimo nazad, odveli i ubili. Dakle, to je bilo pre 17 godina. To je problem koji imamo, jer sva trojica su američki državljani. I na nama je da taj problem rešimo” naglasio je Vučić.
Porodica Bitići, nevladine organizacije i pojedinci zahtevaju od Haškog tribunala da Đorđević ne bude prevremeno pušten na slobodu, a nevladine organizacije iz Srbije i sa Kosova da pruži informacije o masovnim grobnicama u Srbiji, budući da nisu sve pronađene i da se i dalje traga za posmrtnim ostacima. U Batajnici nadomak Beograda, naime, otkrivena su posmrtni ostaci 744 civila, u Petrovom Selu najmanje 61 telo, kod jezera Perućac masovna grobnica sa 84 tela, a u masovnoj grobnici Rudnica otkrivena su još najmanje 52 tela kosovskih Albanaca, rezultat je istraživanja Fonda za humanitarno pravo.
Posao državnih likvidatora
Ili (1974), Agron (1976) i Mehmed (1978) Bitići su poreklom iz Prizrena, bili su dobrovoljci Atlantske brigade Oslobodilačke vojske Kosova. Izvedeni su 8. jula 1999. godine iz zatvora u Prokuplju, gde su izdržavali prekršajnu kaznu od 11 dana zatvora zbog nelegalnog boravka u SRJ. Iz Prokuplja su odvedeni u bazu Posebnih jedinica policije u Petrovom Selu (jedan od svedoka u istrazi tvrdi da im je tamo dao hranu i vodu) gde su nakon dva dana vezani, izvedeni iz kruga i ubijeni mecima u potiljak, potom pokopani u masovnu grobnicu. U Srbiju su došli da pomognu porodici svog komšije, Roma sa Kosova.
Ko treba da pruži dokaze o kojima je u Skupštini govorio Vučić, za to da su ubistvo izvršeno na teritoriji Srbije naredili najviši funkcioneri njene policije Vučić nije rekao; mislio je, valjda, da Amerikanci treba da mu, po ko zna koji put, podastru činjenice iz prošlogodišnje Rezolucije Kongresa SAD, preciznije, zaključke iz istrage u koju je bio uključen i FBI. Nalazi su nedvosmisleni: ubistvo je naredio ministar Vlajko Stojiljković koji je izvršio samoubistvo 2002, a operativne naredbe izdali su Vlastimir Đorđević, bivši načelnik resora javne bezbednosti MUP-a Srbije, osuđen pred Haškim tribunalom na 18 godina robije, te nekadašnji komandant posebnih jedinica policije na Kosovu Goran Radosavljević Guri.
Vladimir Vukčević, bivši tužilac za ratne zločine, kazao je 2013. da je Tužilaštvo došlo do saznanja da je naredbu za ubistvo trojice braće Bitići izdao ministar unutrašnjih poslova Vlajko Stoiljković, te da je “naredba išla preko generala tadašnje službe javne bezbednosti Vlastimira Đorđevića, do tadašnjeg zamenika komandanta za obuku specijalnih jedinica policije Gorana Radosavljevića Gurija”.
Uprkos tome što je, prema vladanju prevremeno oslobođenih, izvesno da u dosadašnjim slučajevima uglavnom nije postignuta svrha kažnjavanja, prevremeno oslobađanje pravosnažno osuđenih postalo je praksa Haškog tribunala. Zato Đorđević i poštovaoci njegovog dela - osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, ubistvo, deportacije i prisilno premeštanje, s razlogom očekuju oslobađanje.
Da li su Amerikanci naivni?
Od Vlade Srbije i nadležnih institucija u Rezoluciji Kongresa traži se da kao “prioritet postave istragu i procesuiranje odgovornih nekadašnjih zvaničnika, za koje se veruje da su odgovorni za smrt braće Bitići - direktno ili indirektno”. Američki ambasador u Srbiji Kajl Skat rekao je prošle godine da je Rezolucija Kongresa SAD vezana za slučaj Bitići “izraz nestrpljenja i frustracije, ali i pokazuje da SAD još imaju interes da vide pravdu za porodicu Bitići”.
A Vlastimir Đorđević se, navodno, pokajao; u svojoj završnoj reči 2013. bio je rečit i ubedljiv, konstatujući da su se na Kosovu 1999. dogodili zločini i izvinio se porodicama svih poginulih kosovskih Albanaca.
“Na Kosovu su se 1999. godine desili zločini. Ja te zločine nisam želeo i kada bih mogao da vratim vreme unazad, postupio bih sasvim drugačije. Duboko žalim zbog svih žrtava na Kosovu i zbog patnji koje su preživele njihove porodice. Posebno se izvinjavam porodicama svih kosovskih Albanaca koji su izgubili svoje živote. Izvinjavam se i raseljenim licima, iskreno saosećam s njihovim bolom”, izgovorio je Đorđević u Tribunalu. Pod pretpostavkom da mu poverujemo, ostaje pitanje zašto je izbegao da svedoči u procesu policajcima optuženim za pomaganje u ubistvu braće Bitići (2007, kada je u Hagu trajao dokazni postupak protiv njega).
U svakom slučaju, njegov kosovski angažman - a naređenje za takozvanu asanaciju terena, izdao je Slobodan Milošević, predstavlja svojevrsnu paradigmu kosovskih zločina srbijanske vojske i policije. Možda Vlastimir Đorđević nije video masovne grobnice, ali Srbija ima dug prema ubijenima i prema sebi - da ih dostojno obeleži. Zasad takva inicijativa nema podršku većinske javnosti.
“Bio sam umešan kada su kamioni sa telima stizali u Batajnicu, ali nisam znao kada, gde i na koji način su zločini izvršeni. Nisam se usprotivio prikrivanju zločina. Nisam preduzeo mere krivičnog gonjenja počinilaca, što je trebalo da učinim. Iskreno se kajem i zbog toga što nisam odmah dao ostavku na svoju funkciju. Nisam imao snage ni moći da se suprotstavim (tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Vlajku Stojiljkoviću). Zbog toga se smatram odgovornim”, rekao je Đorđević Žalbenom veću.
Da li se još nešto krije iza slučaja Bitići
Đorđević se pokajao, izvinio, priznao je zločine, ali šta ćemo sa dvadesetogodišnjom istragom u slučaju ubistva braće Bitići. Krivci su poznati, uprkos predsednikovoj usplahirenosti, ali su Srbiji očigledno dragoceni, pogotovu Goran Radosavljević, nekadašnji zapovednik specijalaca koga su odlikovale i Srbija i Amerika.
Ima još pitanja koja se nameću, pre svega zašto su braća Bitići umišljajno - ne greškom nekakvog razuzdanog policajca, ubijena, odnosno zašto Ambasada SAD nije obaveštena o njihovom hapšenju. I o presudi, a u zatvoru su proveli osam dana. Ili možda jeste, ali nije mogla da reaguje? Svi dokazi ukazuju da ubistvo nije počinjeno u afektu, nego planski.
S druge strane, dosad je ostalo nerazjašnjeno šta znači “pomogli” jednoj porodici da ode sa Kosova. Kako se to “pomaže”, izuzev prevozom, a za to nisu bila neophodna trojica ljudi, koji, pritom, u Srbiji rizikuju, budući da su pripadnici neprijateljske vojne jedinice. Jedino objašnjenje je to da ubijeni Albanci nisu znali s kim imaju posla. Nisu, očito, ni Srbi.
U gomili premeta izvađenih iz masovne grobnice u Batajnici pronađeno je, uz gomilu ličnih predmeta koji su pripadali žrtvama i nekoliko hodžinih zapisa. Neće pomoći.

