
Tokom devedesetih, specijalni kompjuterski efekti, CGI je najzad postao prihvatljiv na velikom platnu. Godine koje su prethodile ovoj deceniji, bile su surove prema efektima, čineći neke filmove potpuno negledljivima. Čak i tokom osamdesetih, filmovi koji su koristili lutke, postizali su mnogo bolje rezultate od onih sa animacijama. Posle nekoliko revolucionarnih upotreba efekata u filmovima poput Vilou, Ambis i Park iz doba Jure, krajem devedesetih, filmski studiji su tačno znali gde da primene novootkrivenu tehnologiju: na filmovima o prirodnim katastrofama. Bilo je to zlatno doba vulkana, meteora i cunamija.
Zlotvor u priči bila je sama priroda, kojoj se suprotstavlja glavni junak; američki naučnik koji je predvideo katastrofu. Postoji samo jedan način da junak spreči nesreću: mora da obavesti američkog predsednika. Međutim, predsednika čuvaju skeptični ljudi, najčešće vojna lica, koji nauku odbacuju kao da je izmišljena priča. Nakon što naš junak bez pitanja bane u Ovalnu sobu, sa dokazima u ruci, on uspeva da ubedi predsednika. Junak podešava štopericu: preostaje još samo 24 sata. Na velikom ekranu u pozadini, vidimo mapu SAD-a, sa dnevnim procenama. Za dva dana, sve će potpuno nestati. Amerikanci se okupljaju, novinari izveštavaju, graditelji grade, a predsednik podiže moral svojim govorom. Telefonom razgovara sa Rusima i Japancima. Čak i Rusi će učestvovati u izradi krajnjeg plana. 24 sata prolaze. Naš junak se upušta u mnoge vratolomije da spasi svoju porodicu. Posmatramo uništenje Njujorka prikazano efektima vrednim Oskara. Neko koga smo svi zavoleli umire, dok prkosno posmatra apokaliptični događaj.
Nisam mogao da ne primetim da ovo u stvarnosti ide malo drugačije. Ironično, upravo predsednik SAD-a se čini kao poslednja osoba na planeti koja se odriče svog skepticizma. Zatim, ne postoji krajnji datum i svet se ne ujedinjuje da se zajedno izbori sa zajedničkim neprijateljem. Čini se da rešenje nije tako jednostavno kao ubistvo nekih kauboja u svemiru ili izgradnja velikog broda. Ono čime se ne bavi nijedan od ovih filmova, jeste uzrok svemu tome. Za razliku od filmova, zlikovac nije priroda, već mi. I u to nema sumnje. Grafik koji prikazuje emisije CO2 pre 800.000 godina da i danas ostavlja malo toga za nagađanje. Za sve to vreme, emisija CO2 se kreće između 180 i 300 ppm, stvarajući prepoznatljive obrasce. Poslednji porast, pokazujući nam današnje stanje, za razliku od prethodnih, čije krive liče na brdašca, više liči na Mont Everest. Ukoliko ikada naiđete na čoveka koji sumnja u klimatske promene, ne zaboravite da ga pitate šta misli da se desilo u toku poslednjih 50 godina, a da se nikada pre nije desilo u poslednjih million godina. Ako nivo ugljen-dioksida u vazduhu svedemo na ¼ trenutne vrednosti, izbegli bismo veliku katastrofu. Eto, sad to znamo, šta dalje?
Pređimo na brojeve. Emisije ugljena-dioksida su se otele kontroli iz dva razloga. Prvi je izdašan život zapadne kulture. Svi postaju bogatiji, što omogućava običnim ljudima da poseduju auto, otputuju na drugi kontinent za godišnji odmor i da jeftino priušte sebi hranu, čak i van sezone. Naš dekadentan način života se može računati u ugljen-dioksidu po stanovniku. U 2014, prosek u Srbiji je bio 5.3, u Holandiji 9.9, a u SAD-u 16.5. Zemlje koje rade sa naftom i turistički rajevi prelaze 20.
Drugi razlog zašto se stvari otimaju kontroli jeste pitanje proporcije. Ne samo da se porast beleži na grafikonima koji prikazuju prosečne temperature, životni vek i svetska populacija su takođe dostigle svoj vrhunac. Kada bi postojala samo šačica ljudi koji mogu da uživaju u luksuzu, to ne bi uticalo na klimu. Ukoliko želite da budete efikasni u traženju rešenja za zagađenje, pitanje proporcije ne sme biti ignorisano.
Ovi pojmovi su nerazdvojivi. Zapadnjaci, naravno, moraju pronaći načine da umanje svoju prosečnu potrošnju CO2. Novim tehnologijama ili samo-odricanjem. Ali, to nije univerzalno rešenje. Zamislite da radikalno promenite svoje ponašanje, da više ne konzumirate proizvode životinjskog porekla i da koristite isključivo električni auto ili javni prevoz. Bojim se da to isključuje i beogradske autobuse koji koriste dizel. Konzumirate lokalne proizvode i izbegavate da koristite plastiku. Uspevate da ubedite ili naterate svoju porodicu i bliske prijatelje da slede vaš primer. Šta dalje? Zbog razmera problema, možda jeste doprineli, ali u izuzetno maloj meri tako da se više tiče principa, a ne zapravo sprečavanja klimatskih promena. Pretpostavljam da se možete osećati dobro u vezi sa sobom. Kada vas poplava jednom prisili da se popnete na krov, možete nesmetano psovati svoje komšije što su svake godine putovali u Kanadu.
Kritika kapitalizma, objašnjena kao bezgranična pohlepa na planeti sa ograničenim resursima, jeste neosnovana. Postoje veliki problemi u vezi sa kapitalizmom, nemojte me pogrešno shvatiti, ali konačnost resursa nije razlog neodrživosti. Zapravo, tokom 19.veka, šume su sačuvane zbog uglja. Sve do tada je drvo korišteno za loženje u kućama i parnim pogonima. Uvođenje uglja je dovelo da zaustavljanja masovnih seča šuma. Drvo je obnovljivi izvor energije. U stvari, u Holandiji ono je glavni izvor zelene energije. Ovakav tip zelene energije proizvodi više ugljen-dioksida od elektrane koja radi na ugalj. Ovo ide još dalje, kada se uzme u obzir da se za prevoz drvenog drvenog peleta iz Severne Amerike za Holandiju koristi nafta. Drveće možda jeste obnovljivo, potrebno im je tridesetak godina da potpuno izrastu, a ugljen-monoksid mogu da apsorbuju samo ukoliko su netaknuta. To što je izvor goriva obnovljiv, ne znači da je održiv.
Otprilike u isto vreme kada je ugalj sprečavao deforestaciju, patentiranje klipnog motora – kakav se koristi u automobilima danas – spasilo je kita. Najveća stvorenja na planeti su sasvim izlovljena zbog kitovog ulja, korišćenog za ulične lampe i slične stvari. Nije bilo dobro za podmazivanje klipnog motora. Kada je automobil proizveden, predstavljen je kao rešenje za ekološku katastrofu u metropolama poput Nju Jorka u to vreme. Tokom osamdesetih godina 19. veka, u gradu je bilo otprilike 150.000 konja. To je davalo 10 kilograma konjske balege dnevno, a na nedeljnom nivou je to bilo i nekoliko tona konjskog izmeta. Mogli ste da unajmite čistača puta da očisti put pred vama, ali ako počne kiša, nije bilo šanse da zaobiđete balegu.
Očigledno, vreme nas je naučilo da je i sam automobil došao sa sopstvenim ekološkim problemima. Rešio je jedan, a stvorio drugi problem. Čini se da mi ponavljamo ovaj problem. Električni automobili koriste električnu energiju za svoj rad, a nju dobijamo korišćenjem uglja ili drveta kao goriva u elektrani, i stvarajući na taj način skoro jednako ugljen-monoksida kao standardni auto. Nije nezamislivo da pronađemo održivu vrstu struje u budućnosti, ali šta ćemo, čak i tada, raditi sa svim iskorišćenim baterijama za automobile? Jadni Tesla, prvo ga zezne taj prokleti kapitalista Edison, a onda nakon njegove smrti, hram zagađenja ponese njegovo ime: beogradski aerodrom. Elon Mask je sa ponosom nazvao svoj električni automobil po Tesli, ali je njime prouzrokovao ekološke katastrofe sutrašnjice.
Suočavamo se sa ozbiljnim problemom koji iziskuje ozbiljna rešenja. Uzdržavanje nije loše stvar. Da li je zaista neophodno tri puta godišnje putovati na odmor? Ili da jedemo meso svaki dan? To se zove smanjenjem karbonskog otiska pojedinca. Kao pojedinac, možete doprineti u nekoj meri, ali nemojte misliti da će to biti dovoljno. Potrebna su nam rešenja koja se mogu primeniti na širem planu.
Pametniji semafori koji će sprečiti automobile da troše gorivo kada se ne kreću. Zašto moramo da započnemo radni dan uvek u isto vreme? Ako bismo bili fleksibilniji u vezi sa početkom radnog dana, smanjili bismo gužvu u saobraćaju. Čisto da ilustrujemo koliko efikasno ovo može biti. U Nju Jorku se putarina plaća elektronski. Više ne morate da se zaustavite da biste platili putarinu. Kvalitet vazduha se zbog ovoga neverovatno poboljšao. Kao sporedni efekat, javio se smanjeni broj prerano rođenih beba i novorođenčadi sa premalom telesnom težinom. Zbog veličine problema, ne postoji rešenje koje zaobilazi velike i dolazeće ekonomske sile kao što je Kina. Prema njihovim trenutnim predviđanjima za izgradnju buduće elektrane na ugljeni pogon, potrebno je izgraditi u proseku dve nove elektrane mesečno, u periodu od dvanaest godina. Ovaj rast sam je skoro dvostruko veći od ukupne potrošnje uglja za celu Evropu. Od ukupnih emisija CO2 na planeti, 28% proizvede samo Kina.
Trebalo bi da budemo obazrivi i da ne budemo previše entuzijastični sa drakonskim merama koje će stvoriti više problem sa smećem u budućnosti. Električni auto je jedan od njih, nuklearne elektrane su drugi. Sa kompleksnim problemima, posledice je teško predvideti. Usled zagađenja vazduha, godišnje umre devet miliona ljudi u celom svetu. U gradovima kao što je Delhi, smoga ima toliko da dnevno umre osamdeset ljudi zbog njega. U isto vreme, sumpor u atmosferi hladi planetu za bar pola stepena. Smog sadrži mnogo sumpora. To znači da ukoliko želimo da preko noći rešimo problem zagađenja vazduha, planeta bi se mnogo zagrejala u jako kratkom vremenskom periodu.
Postoje neke lude ideje kako da se borimo sa globalnim zagrevanjem na širem planu. Jedno od najskupljih rešenja jeste da se naprave mašine koje će usisavati ugljen-dioksid iz atmosfere. Baš kao u naučno-fantastičnom romanu, teraformisali bismo atmosferu do idealnog odnosa gasova u njoj. Jeftinija varijanta/alternativa jeste da dodajemo sumpor u atmosferu. Kao i smog, on bi hladio planetu, ali bez rizika za zdravlje koji se vezuju za smog. Metan ima još jači uticaj na globalno zagrevanje od ugljen-dioksida, a najveći deo njega dolazi od domaće govedine/od krava. Ukoliko biste stoku hranili morskom travom umesto kukuruzom, emisija metana bi se spustila za 60%. U svakom slučaju, najsuludija ideja je oživljavanje mamuta.
Iako su mamuti izumrli pre četiri hiljade godina, naučnici rade na ukrštanju mamutovog i DNK slona. Plan je da naprave slona koji će opstajati u tundrama. Životinja bi rovarila zemlju u potrazi za hranom. Permafrost ispod tla bi bio izložen hladnijem vazduhu koji se nalazi u višim slojevima. Veruje se da bi ovo sprečilo topljenje permafrosta.
Jedan moj prijatelj je studirao gastronomiju u Italiji. Jedan od njegovih nastavnika mu je pričao o svom omiljenom lokalnom restoranu. Jednog dana je poručio jelo koje i inače jede tamo, i shvatio da su paprike drugačije. Pitao je kuvara o čemu se radi, a ovaj mu je ponosno pokazao novu zalihu paprika savršenog izgleda, uvezenih čak iz Holandije. Nastavnika je zanimalo šta će lokalni uzgajivači sada gajiti da ispune ovaj novi zahtev. Otišao je u posetu jednom od uzgajivača, koji mu je ponosno pokazao polje lala, uzgajanih za holandsko tržište.
Možda se osetite prozvanim što letite avionom ili možda smatrate da nuklearne elektrane jesu dobro rešenje.
Pročitajte i prethodni post – Da li je politika igra?
Možete slušati i audio verziju Gole istine na engleskom jeziku:
Podeli sa prijateljima

