Ima leševa – ima filmova

Bojan Tončić Društvo, Politika, Tekst, Vesti

Politika

Presuda autoru i Drugoj Srbiji za film koji sudije nisu videle

Ko bi rekao da će se u tako obimnu istoriju ratovanja udobno smestiti hladnjača, taj višeosovinski artefakt, osmišljen da, makar i jednokratno, ponese teret besprimerne nevinosti u ime naroda. Nema valjanog odgovora na pitanje u kakvim se glavama rađaju takve ideje.

Film scenariste i reditelja Ognjena Glavonića ’’Teret” prikazan je na 71. Kanskom festivalu, u programu Petnaest dana autora, a nakon projekcije publika je višeminutnim aplauzom pozdravila filmsku ekipu. Tako je, daleko od Srbije, okončan prvi krug domaćih osuda izrečenih u vezi sa filmom o kojem se - mislite da je nešto skriveno od čaršije - sve zna. Pre svega to da su tema filma nepostojeći ratni zločini Srba i monstruozni transport posmrtnih ostataka ubijenih civila, Albanaca, iz primarnih masovnih grobnica na Kosovu, do Batajnice i Centra za obuku PJP ”Trinaesti maj” u Batajnici. I da je za realizaciju filma utrošeno, osim inostranih, i četiri miliona dinara budžetskih para.
Ključni je zaključak da je Druga Srbija, na račun naroda koji vređa i ponižava, uknjižila pobedu nasred Kroazete. A niotkud institucija sistema da to spreče. Umesto nekadašnjeg Socijalističkog saveza ranog naroda (SSRN), na opasnost je ukazao sindikat (zaposlenih u policiji), upozoreni su predsednik Srbije i premijerka, ministar kulture. Uzalud. Nisu pomogli ni vapaji poznatih nacionalnih fimskih radnika (Dimitrije Vojnov, Božidar Zečević) - ode izmišljena hladnjača iz Batajnice u Kan, na radost onih koji bi da podižu nekakav batajnički memorijal, na duboku žalost patriota i neprocesuiranih saučesnika.

O plakanju na prazno

Odavno u Srbiji toliku nesreću nije izazvalo prikazivanje filma - plakalo se i ranije, recimo na role partizanki, Ružice Sokić u Užičkoj republici, Milene Dravić u Neretvi i Sutjesci, na ranjeničku pesmu u Neretvi (Špela Rozin, Sergej Bondarčuk), zašto ne, zadržimo se kod poređenja sa indijskom nitratnom produkcijom. Tada su, sedamdesetih godina prošloga veka, ridale prepune bioskopske dvorane, onako, iz duše, nesreća, obično siromašnih, pride neostvarenih u ljubavi, bila je u vazduhu, radile su emocije oslobođene kolektivizma i zajedničkih ciljeva.

Srbiju, dakle, ovih dana, potresa nesreća velikodrenovskih razmera. Napravimo za trenutak razliku u odnosu na indijsku produkciju: na indijske se filmove plakalo dok se gledaju, ili dok se drhtavim rukama palila prva cigareta po završetku projekcije, ovde je reč o neuništivom, podsetiće se već stariji, fenomenu koji i nije nov. Jer, presuđivalo se filmovima koji nisu gledani, knjigama koje nisu čitane, a bilo je i biće presuda poput one koju je, u vezi sa devetomartovskim demonstracijama, izustio akademik Mihajlo Marković, čovek koji je imao rešenje za sudbinu Vuka Draškovića: ’’Da se osudi i izvede pred sud!”
Slična je sudbina Ognjena Glavonića, tridesetogodišnjeg reditelja koji ovih dana postaje vlasnik presude po kojoj je antisrbin, eksponent drugosrbijanske zavere iza koje su brojni finansijeri raznih interesa. Na njega se dobronamerno upozoravalo još pre dve godine kada je dokumentarnim filmom ’’Dubina dva’’ otkrio da će se ozbiljno i dugo baviti hladnjačama, odnosno prikrivanjem zločina. Čuvari dokazane srpske nevinosti nisu ga uzeli za ozbiljno, čak ni kada je počeo da osvaja nagrade po Evropi i uznemirava publiku: Berlinale, Ovijedo, London, o Prizrenu i Sarajevu da i ne govorimo.

Ničeg nije bilo

Praktično, faze postupka suočavanja s prošlošću nigde nisu identične, prati ih niz društvenih potresa, lomova, kolektivne i individualne potrage za nekim novim identitetom, ali dosad u ovoj naučnoj disciplini nije zabeleženo apsolutno negiranje zločina kao konstanta, opasan posao ozbiljno posrnulih individua, sukob sa činjenicama kakve su mesto zločina, priznanje zločinaca, zakopavanje u primarnu grobnicu, otkopavanje i prevoz posmrtnih ostataka do sekundarnih, ekshumacija u prisustvu međunarodnih stručnjaka, predavanje kostiju porodicama - sve je dokumentovano, ali je, pogotovu u kontekstu filma ’’Teret’’, najobičnija izmišljotina. I srpski prilog suočavanju s prošlošću.
Videćemo kako, najpre da se podsetimo šta je izmišljeno, recimo, po presudi Haškog tribunala za ratne zločine protiv Vlastimira Rođe Đorđevića, zamenika ministra unutrašnjih poslova Srbije u vreme intervencije NATO. ’’Prikrivanje leševa kao dokaza zločina naredio je tadašnji predsednik SRJ Slobodan Milošević”, presudio je Tribunal.
Imao je Vlastimir Đorđević izvinjenje koje će, možda, ništa ga ne košta, a evo ga za par godina u Srbiji, da povuče. ’’Na kraju žalbenog postupka prošle godine, general Đorđević je, u obraćanju sudijama, potvrdio da su sprske snage bezbednosti na Kosovu 1999. počinile zlodela nad Albancima i izvinio se žrtvama i raseljenim civilima. Priznao je i da je učestvovao u prikrivanju tela ubijenih Albanaca, naglasivši da se zbog toga kaje” (Dokument Tribunala). ’’Bio sam umešan kada su kamioni s telima stizali u Batajnicu, ali nisam znao kada, gde i na koji način su zločini izvršeni. Nisam se usprotivio prikrivanju zločina. Nisam preduzeo mere krivičnog gonjenja počinilaca, što je trebalo da uradim”, rekao je Đorđević.

Državna mašinerija smrti

Iz obrazloženja presude saznajemo detalje policijske akcije ’’od najvećeg državnog značaja”: ’’Veće se uverilo da je optuženi odigrao značajnu ulogu u nastojanjima MUP-a da se prikriju ubistva kosovskih Albanaca u periodu na koji se odnosi optužnica. Kao što se o tome detaljno govori u pisanoj presudi, dokazi potvrđuju da su od druge nedelje aprila 1999, barem šest puta u periodu od nekoliko nedelja, kamioni sa leševima kosovskih Albanaca koje su ubile srpske snage na Kosovu stizali pred centar SAJ-a ’’13. maj’’ u Batajnici, blizu Beograda. Taj centar je bio pod kontrolom MUP-a. Udaljen je više od 400 kilometara od mesta na kojima su ljudi ubijeni na Kosovu. Leševi su u barem još dva navrata prebačeni u Centar PJP u Petrovom Selu, još jedan objekat MUP-a u Srbiji. Leševi su izvađeni i iz jezera Perućac u Srbiji i zakopani u masovnu grobnicu pored jezera. Leševi su bili u kamionu koji je pronađen u jezeru. Godine 2001, ekshumirani su ostaci 744 lica iz Centra SAJ-a u Batajnici, 61 iz Petrovog Sela i 84 iz jezera Perućac”.
Đorđević je dobio solidne karakteristike da bude kooptiran u Glavni odbor SPS. U Batajnici, na licu mesta, radilo se uhodanim ritmom, nije bilo improvizacija kao sa živima. Pred radnom grupom MUP, formiranom 2001. svedočio je policajac iz Specijalne antiterorističke jedinice Duško Nenadović: ’’Čim dođe kamion sa leševima, isti čas se bagerom iskopa rupa, sve se polije benzinom, prekrije gumama i zapali, a nakon što izgori, posle dva-tri sata jame se poravnaju’’.
Koliko učesnika, koliko svedoka.

Patriotska nevinost ubica

Nije bilo mnogo dokumenata sa oznakom državna tajna, Nenadović zna o čemu je reč: ’’Znam da se sve tretiralo kao stroga državna tajna, odnosno ko zucne - ode glava”.
Dođosmo i do jednog od vozača, Božidar Protić, bivši vozač MUP-a, svedočio je u Hagu pod svojim imenom. On je, kako kaže, po naređenju policijskog generala Petra Zekovića prevezao ostatke koji su bili u hladnjači potopljenoj u Dunav kod Tekije. Drugi kamion sa posmrtnim ostacima prevezao je iz Janjeva u Petrovo Selo, treći iz Kosovske Mitrovice u Petrovo Selo, a četvrti i poslednji put vozio je hladnjaču sa telima ubijenih iz Prištine u Batajnicu.
Ko bi rekao da će se u tako obimnu istoriju ratovanja udobno smestiti hladnjača, taj višeosovinski artefakt monstruoznosti, osmišljen da, makar i jednokratno, ponese teret besprimerne nevinosti u ime naroda. Nema valjanog odgovora na pitanje u kakvim se glavama rađaju takve ideje.

Vlastimir Đorđević tvrdi da ne zna gde su civili pobijeni, a faktografija smrti ukazuje na brojke koje priznaju međunarodne organizacije: u Batajnici su otkrivena 744 leša kosovskih Albanaca, u Petrovom Selu najmanje 61 telo, a kod jezera Perućac masovna grobnica sa 84 tela. Naknadno, u masovnoj grobnici Rudnica otkrivena su još najmanje 52 leša (prema podacima Fonda za humanitarno pravo). Dugačak je niz toponima na kojima su ubijani civili, posebnu bezobzirnost srpske snage bezbednosti iskazale su tokom operacije ’’Reka”(opština Đakovica), a poznati su zločini nad porodicama Beriša (Suva Reka) i Bogujevci (Podujevo). Tokom višemesečnog divljanja ubijani su i deca, trudnice, osobe sa smetnjama u razvoju i starci, invalidi. U opštinama Kosovo Polje, Lipljan, Istok, Dečani, Srbica, Orahovac, Istok...

Duboko zamrznuti mozgovi

I konačno, film zbog kojeg su mnogi tužni, nesrećni, povređeni, koji duboko vređa njihova patriotska osećanja, i koji ih, sigurno će tako biti ako ga pogledaju, podstiče da brane kosovske heroje koji su čuvali čast otadžbine. Imaju od koga, uveren je dramaturg i filmski kritičar Božidar Zečević, koji će, povodom neuspele serije o Nemanjićima jasno odgovoriti na pitnje patriotskih Večernjih novosti da su Nemanjići drugosrbijanski projekat. U opširnoj temeljitoj analizi za nedeljnik Ekspres, pak, od Zečevića saznajemo: ’’A prava poruka ovog zmijskog semena je 'šamar u lice mitomanskoj naciji koja guta zvanične verzije o zaverama svetskih moćnika dok joj se pred nosom odvijala logistički kompleksna operacija etničkog čišćenja i asanacije terena'. To je bila prava meta celog ovog projekta, šamar u lice mitomanskoj naciji, Srbima, što je već samo po sebi bilo dovoljno da angažuje ljubav i pare poznatih finansijera”. I za kraj, pita se analitičar neodgledanog filma: ’’Hoće li šamar u lice srpskoj naciji pući ovih dana i na Kroazeti? I to o trošku građana Srbije?”

Sve je navodno fikcija

A svega toga ne bi bilo da su predsednik Srbije, premijerka, ili ministar kulture, poslušali Sindikat zaposlenih u policiji: ’’Povodom odluke Ministarstva kulture da jedini srpski film na 71. filmskom festivalu u Kanu bude film ’’Teret’’, koji prikazuje navodne srpske zločine nad Albancima i prevoz navodnih leševa Albanaca, rukovodstvo sindikata apeluje na sve subjekte u Republici Srbiji da Srbija sa navedenim filmom ne učestvuje na festivalu. Sindikat Zaposlenih Policije navodi da prikazivanje ovog filma na festivalu samo može naneti štetu Srbiji, srpskom narodu, vojnicima, policajcima i svim učesnicima rata koji su herojski branili svoju zemlju. Rukovodstvo sindikata napominje da su Srbija i srpski narod dovoljno doživeli nepravednih poniženja, te da prikazivanje ovog filma, o navodnim i izmišljenim hladnjačama, samo će doneti još veću štetu i poniženje, ne samo za Srbiju, već i za celokupni srpski narod, kao i za sve učesnike rata i heroje koji su svoj život dali za otadžbinu i svoj narod”, poručuje ovaj sindikat (gramatika sindikalna).
Ko je bolji, odlučimo sami. U svakom slučaju, za krivce je dobra i sindikalna odbrana, da na slobodi uživaju plodove svog angažmana i da napreduju.

Potisnuto osećanje krivice

A sad reč ima Dimitrije Vojnov, možda je nekom ovo vedrije (Danas, Tviterlend): ’’Ako neko sumnja da smo nebeski narod - scenarista KAMIONDŽIJA (Gordan Mihić, prim. aut.) je predsedavao komisijom koja je dala novac za TERET, film o slučaju Hladnjača’’.
Ima toga još, pune su novine, ima nešto i u knjigama, poput ove konstatacije advokata Srđe Popovića: ’’Mislim da u srpskom narodu postoji duboko potisnuto osećanje krivice. I zato čim neko upotrebi reči zločin, Hag, Karla del Ponte, odgovornost, genocid – onaj konflikt počne da radi i počinje ta histerična reakcija. A u čemu je taj konflikt? Postoji veliki broj ljudi, koji mi stalno potcenjujemo, koji se intimno identifikuje sa Miloševićem, Mladićem, Karadžićem. Nekada se to i govorilo, sada se ustežu – svi smo mi Mladić, svi smo mi Karadžić – a istovremeno znaju, sada već svi, da su to zločinci. I sada govore sebi – pa ja sam na strani Mladića, i Miloševića, i Karadžića, ali oni su zločinci, a ja nisam na strani zločinaca, ja sam na strani Karadžića, Miloševića i Mladića. Tako se stvori čvor, koji oni nikada ne razrešavaju. To je to potisnuto osećanje krivice. Naravno, tu nije reč o krivično-pravnoj krivici, nego moralnom osećanju krivice.” (One gorke suze posle, Beograd 2010, Peščanik).

Reč ima osuđeni

Ognjen Glavonić objašnjava zašto su u filmu kadrovi u kojima su spomenici antifašistima iz Drugog svetskog rata. ’’Moj junak je odrastao u zemlji nastaloj u borbi protiv fašizma, vaspitavan je u skladu sa tim vrednostima, a mi u filmu počinjemo da ga pratimo kada otkriva i susreće se sa činjenicom da je postao deo zločina kojim se upravo te vrednosti gaze’’ (Politika).
On kaže i to da, uprkos svemu, mali broj ljudi zna za masovne grobnice i da je malo krivaca kažnjeno, budući da je ’’priča o otkriću masovne grobnice, kada je obelodanjena, iskorištena samo da se ukloni i Hagu isporuči jedan čovek, onog juna 2001. godine”. ’’Sistem se odmah nakon toga ponovo zatvorio i zaštitio, a mesto gde su jame, i priče koje vode do i iza njih, nanovo su zatrpane za javnost. Zato što se neguje kontinuitet neznanja, ignorisanja i ćutnje. Iako su neznanja, i ćutnja, najnasilniji elemement društva” (XXZ magazin).
Sakriti, dakle, sve i dalje je nekima patriotska mantra; nema hladnjača, niko nije ubijen, svi lažu po oprobanom klišeu kojim se okrivljuju Srbi. Nije izvršeno naređenje Slobodana Miloševića, protkano neoborivom logikom zlikovca, zapisano u radnoj beležnici visokog policijskog oficira Obrada Stevanovića, danas predavača na Kriminalističko-policijskoj akademiji: ”Predsednik: Nema leševa – nema zločina!”

Najlakše je optužiti Drugu Srbiju, možda neko zna o čemu je reč.
Radomir Konstantinović, predsedavajući Beogradskog kruga, je znao: ’’Ako vas pitaju šta je Druga Srbija, šta je bila, šta jeste i šta će biti, slobodno recite: Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom.”

Lead foto: Leon Lučev u filmu “Teret” Ognjena Glavonjića, Tatjana Krstevski

Podeli sa prijateljima

FB  TW