Koliko Srbiju koštaju ratovi?

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Kad se narod kocka budućnošću, veterani dobiju PTSP, ordenje i paradu

Srbija jeste bila u ratu, ali, kada treba isplatiti veterane, omogućiti im da i u miru prežive, institucije, suštinski, posežu za Miloševićevom spasonosnom floskulom koja čuva državnu kasu. Iza svega stoje apsolutno negiranje krivice za rat i tragedije, uprkos preziru savremenog sveta, gnušanju nad prvi put ponovljenom genocidu posle Drugog svetskog rata na teritoriji Evrope, nad logorima kao državnim projektom koji ide uz projekat zaokruženja zapadnih granica nove države.

“Da bismo pobedili tolike neprijatelje, da bismo od ovog surovog sveta i pokvarene Evrope oteli nešto prava i pravde, moramo da mobilišemo celokupne svoje umne, moralne i fizičke snage.”

(D. Ćosić, Piščevi zapisi 1981 - 1991)

Zločinci su pobedili u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, nedvosmislen je zaključak koji se može izvući iz sudbine učesnika i žrtava; silom ili pod pretnjom mobilisani, ubijeni i ranjeni, silovane i silovani, okrutno i svirepo zlostavljani u logorima nisu i neće dobiti pravičnu naknadu za patnje koje su preživeli. Za gubitke svojih najbližih. Broj procesuiranih i osuđenih počinilaca zločina ponižavajuće je mali, a sličan je, ponižavajući, i broj realizovanih obećanja rezervistima. Poslednjem, koje je prošle nedelje izustila predsednica Vlade Ana Brnabić, su, kao i najčešće dosad, poverovali, ali su zapretili štrajkom glađu, ako se ne donese zakon koji će na adekvatan način tretirati njihov status.

Nepravda, dakle, bez suvišne empatije za one koji su prihvatili da učestvuju u ratu, povezuje ratne veterane i žrtve njihovih pohoda, civilne žrtve ratova, kakva je zakonska formulacija. Manji broj veterana je okrvavio ruke, iako su učestvovali u ratovima na teritoriji susednih država; nije svima bila dostupna istina o prirodi rata u kojem su učestvovali, većina i danas smatra da je odazivanje mobilizacijskom pozivu, rizikovanje života u suludim sukobima, bilo nedvosmisleni izraz patriotizma koji im tako mnogo znači, a pritom ima i institucionalno pokriće. Mnogi nisu znali, a svi su morali da znaju.

Ostavština Slobodana Miloševića

Ključna izjava Slobodana Miloševića “Srbija nije u ratu” unekoliko ih je spustila na zemlju iz velikosrpskih traumatičnih snova, iako kad je izrečena nisu ni slutili da će obeležiti mnoge živote, pa i njihove. I smrti, naravno, o tome je ovde reč. Ko nije učestvovao u ratu, nije mogao da počini zločin, nije mogao da bude ranjen, osakaćen, trajno onesposobljen - svima je danas jasno da je Srbija ratovala u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da je potpalila ratni požar i neštedimice ga podsticala mržnjom iz režimskih medija i školskih udžbenika, okupljanjem i naoružavanjem dobrovoljaca, državnih bandi, slanjem i plaćanjem oficira JNA na ratišta, neograničenom pljačkom i uništavanjem materijalnih i kulturnih dobara nesrpskog stanovništva.

Sve to bi, ako ikada bude pravde, moralo da se plati, naravno, u skladu sa standardima, ne tako da ubija državu koja plaća naknadu. Očekuju se, međutim, priznanje zločina, iskreno izvinjenje, a ne jeziva i neljudska glorifikacija ratnih zločinaca i monstruoznih pobeda, iza kojih su ostajale mrtve porodice i spaljena sela.

Da, Srbija jeste bila u ratu, ali, kada treba isplatiti veterane, omogućiti im da i u miru prežive, institucije, suštinski, posežu za Miloševićevom spasonosnom floskulom koja čuva državnu kasu. Iza svega stoje apsolutno negiranje krivice za rat i tragedije, uprkos preziru savremenog sveta, gnušanju nad prvi put ponovljenom genocidu posle Drugog svetskog rata na teritoriji Evrope, nad logorima kao državnim projektom koji ide uz projekat zaokruženja zapadnih granica nove države. Stoji i državna politika guranja leševa pod tepih.

Diskriminisani su veterani (Srbija izdvaja 114 miliona evra godišnje za njihove potrebe), ali mnogo više od njih i civilne žrtve rata, budući da ostvarivanje prava na beneficije čeka 15.000 porodica.

Živeti kao tempirana bomba

Na gotovo svim uličnim protestima veterani se žale kako ne mogu ni da sanjaju preglede na Vojnomedicinskoj akademiji. Defilovaće na predstojećoj paradi u Nišu, diči se ministar odbrane Aleksandar Vulin, najčešća meta nezadovoljstva veterana, ali niko od njih neće o trošku države na banjsko lečenje, oporavak. Uz sve demonstracije i pretnje nenasilnim vidovima borbe za svoja prava, ocenjeni su kao najtiši u regionu. Imaju pravo (u nekim gradovima) da plaćaju komunalije 50 odsto manje nego građani koji su izbegli pozivare, časni dezerteri svih ratova od 1991, ali ne i na medicinska pomagala, na psiho-terapiju. Prete štrajkom glađu, odlučuju se čak i na samoubistva, samopovređivanje, ali veruju obećanjima premijerke Ane Brnabić koja, kaže, za njihove probleme “nije znala”. Traže novac, odnosno ratne dnevnice i naknadu zbog diskriminacije, ali im on, kažu, nije u prvom planu. Za njih država izdvaja najmanje novca u regionu, ali su, možda baš zato, po opštem utisku “najtiši”. Ili obrnuto. Niko nema odgovor na pitanje kako su anestezirani, možda, kao nekad, veruju režimskoj propagandi.

Poniženi i prezreni

Svi su pripadali formacijama koje su izgubile bar jedan suludi rat, sada su žrtve kontinuiteta, mirnodopskog podsmevanja institucija koje su u njihovim slučajevima najefikasnije. Uprkos haškim presudama, uprkos zdravoj pameti, u Zakonu o ratnim memorijalima piše da je Srbija uvek vodila samo oslobodilačke ratove.

U skladu sa tom bahatom logikom evo nas sada sa druge strane nišana - danas su civilne žrtve ratova u Srbiji izložene institucionalizovanoj diskriminaciji, budući da postojeći pravni okvir diskriminiše nesrazmerno veliki broj civilnih žrtava, kojih je u Srbiji ukupno desetostruko više od postojećeg broja korisnika prava predviđenih zakonom. “Postojeća prava civilnih žrtava su u potpunosti u sklopu sistema socijalne zaštite, što isključuje svako dovođenje u vezu prava žrtava sa istinskim reparacijama za učinjena kršenja ljudskih prava. Postojeća prava su gotovo sva u formi novčanih davanja, koja su nedovoljna u odnosu na standard i troškove života. Ne postoje specijalizovane usluge socijalne zaštite, niti institucionalna podrška civilnim žrtvama rata u Srbiji. Poslednjih nekoliko godina prisutna je tendencija reinterpretacije činjenica i događaja iz nedavne prošlosti, ponovnih glorifikacija ljudi i ideologija odgovornih za masovne zločine i patnju.” (Fond za humanitarno pravo)

Veterani ćute na pomen jezive istine, činjenice da su bili saučesnici. I da su danas, ostareli i poniženi, vlasnici tek traumatičnih uspomena zbog kojih izazivaju jedino sažaljenje, a hoće da ih saslušaju jedino veterani iz Hrvatske i BiH. Često se busaju u grudi i glasno obećavaju da će se ponovo odazvati na poziv države. Suočeni svakodnevno sa nemilosrdnim lekarima, sudijama, poželjnim istoričarima i njihovom hiperprodukcijom patriotskih kupusara o srpskoj nevinosti.

Tako su građani Srbije dobili predračun za patriotizam i herojstvo: pobeđivali ste svuda sa nasleđenim teškim naoružanjem, tenkovima i avijacijom JNA, počinili monstruozne ratne zločine, nepogrešivo ste ciljali decu u zagrljaju majki, rušili bogomolje i knjižnice, Vukovar, Sarajevo, Dubrovnik, razbucali državu, a sad, prezreni i poraženi, pišete i laprdate kako ste slavno branili svoje, zapravo, surovo otimali tuđe.

I sad se, uz Hrvate i Bošnjake, pojavljuju i Albanci, i oni nešto traže. Da im se pravično isplati novac za sve gubitke, za zlostavljanje, pokolje žena i dece, deportaciju, za gotovo 800.000 izbeglica u pokušaju etničkog čišćenja Kosova 1999. Za zločine u Velikoj i Maloj Kruši, Suvoj Reci, Đakovici, Celinama, čitavoj Metohiji... Za pokaznu vežbu taktike najnagrađivanijeg oficira u Srbiji, za “navodne” masovne grobnice u Batajnici…

A sve je laž, od satelitskih antena koje još štrče sa krovova junaka po južnoj i centralnoj Srbiji, do pisane vežbe i hodžinog zapisa iz batajničke grobnice.

Zablude i samoobmane

Srbija nema ni toliko hrabrosti da, preko izabranih predstavnika, izgovori kako je neljudski ubijati žene i decu, civile, nenaoružane ljude. Srbi govore o svojim žrtvama, ne znajući, ili, pre, ne brinući o tome kakvu istinu šire o sebi, pred zgađenim svetom. Ili ćute, posvećeni ljubavi prema domovini, prema rekama, šumama, planinama, prema krvavom banditskom brlogu (Srđa Popović).

Nema u toj nakaznoj idili mesta za osakaćene saborce - nije na Srbima u Srbiji da hrane i leče Srbe s ove, nego s one strane Drine. Lakše je i jeftinije od zbrinjavanja saboraca na sigurnom se junačiti i, poput svakog razoružanog i zatočenog nasilnika, pretiti drugima i drugačijima gde god da su. Mogu se takvima oduzeti kame, pištolji, puške, bacači, tenkovi, ali ne i nacionalistički snovi.

U konačnom skoru, izgleda da su, ipak, pobedili: “Neobično je i teško razumljivo to što ljudi trezveni i racionalni u svojim pozivima, uspešni u rešavanju svojih ličnih stvari, prihvataju zaslepljenost i neobjektivnost kao nešto prirodno kad je reč o nacijama. Isto je tako teško razumljivo to čime se rukovode oni koju pristrasnost podržavaju kao načelo, koji je stvaraju i umnožavaju, koji veruju da to može proći, da neće biti prepoznato i osuđeno. U ovaj kompleks spada i prepoznavanje vlastitih stvarnih, dugoročnih interesa, što je teško mogućno u iluzornom svetu satkanom od zabluda i samoobmana.” (Sima Ćirković)

Podeli sa prijateljima

FB  TW