Mesec patriotskog negiranja genocida

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Srebrenica i letnja šema režimskih falsifikata

Srbija je, po besmislenoj presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu, kriva što “uprkos policijskom, vojnom i finansijskom uticaju na bosanske Srbe, kao i informacijama koje je posedovala, da do genocida može doći, nije učinila sve da ga spreči”. Nema pravde, naravno, nema u toj presudi mobilizacije bitangi i probisveta, prebacivanja policajaca i oficira na onu stranu Drine, kao ispomoć, nema isporučivanja begunaca koji su preplivali Drinu Vojsci Republike Srpske da dovrši zlostavljanje započeto u srbijanskim logorima.

Prebacujemo se na letnju šemu, opet julske nevolje u srbijanskom državnom vrhu, i to pune 24 godine od genocida koji Srbija nije sprečila, odnosno, među nama, koji je finansirala i prikrivala. Takav je kalendar zločina, pa se podsećamo, usred odmora, da Srbija sudi osmorici pripadnika Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u saizvršilaštvu, odnosno za ubistvo 1313 bošnjačkih civila, u selu Kravica kod Srebrenice, 14. jula 1995. Postupak u predmetu ‘Srebrenica’ je u toku, kao i afektivno negiranje srbijanskog državnog vrha da je u Istočnoj Bosni počinjen genocid. Pokrenuta je propagandna mašina kojom ovoga puta komanduje Aleksandar Vučić lično, videćemo i kako.

Pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu poslednji dan pretresa, na kojem se sada ispituju svedoci odbrane, bio je u junu, a suđenje se nastavlja krajem septembra. Dovoljno vreme da se optuženi odmore od napora, da se podsete ratnih podviga, samrtnih ropaca koje su videli i čuli iz streljačkog voda u Kravici (prema izjavama svedoka, učestvovali su u ubijanju). More, planina, zavičaj u Srpskoj, slobodni su jer Sud nije ni odlučivao o zahtevu da budu pritvoreni.

Rekreativno suđenje za “ratni zločin” koji nije genocid

I, kako za Remarker kaže Ivana Žanić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo, optuženi za ratne zločine se, po nepisanom pravilu, brane sa slobode. “Ukazivali smo na opstrukciju postupka, pre svega zbog toga što je proteklo nekoliko godina od podizanja optužnice do početka suđenja. Takođe, glavni pretresi se zakazuju na svakih mesec i po dana, što je neprimereno dug vremenski period. Ponekad optuženi ne dolaze, a njihovi advokati ne dostavljaju odmah opravdanje Sudu. Medicinski razlozi koje navode su benigni, visok krvni pritisak, povišen nivo šećera u krvi, smatramo da nisu dovoljan razlog za odlaganje pretresa. Ispitivani su svedoci koji su bili u streljačkom vodu i oni su posvedočili da su optuženi, takođe iz streljačkog voda, pobili ljude u Kravici”, podseća naša sagovornica.

Optuženi za ratni zločin, uverila se domaća i inostrana javnost, na suđenja dolaze fakultativno, opravdanja su gotovo redovno sa Vojnomedicinske akademije, a uz sve zdravstvene tegobe, jedan je optuženi, navodno, pokušao da se ubije.

Hitmejker i autentično tumačenje

Posvećeno osmišljene, udarnički plasirane u režimskim medijima,  patriotske laži i besmislena obrazloženja iz sive zone, novi su modaliteti iživljavanja nad bolom žrtava i budućnošću građana. Kontinuitet zločina od kojeg zvanični Beograd ne odstupa tokom mandata tri predsednika Srbije, Borisa Tadića, Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Aktuelni srbijanski predsednik pobrojao je (u intervju u emisiji Hit tvit, TV Pink, 14. jula) tri tobožnja državnička razloga za negiranje genocida, odaslavši modifikovanu poruku da je Srbija i dalje, kako je pisalo na plakatu koji je u svoje opoziciono doba pokazivao sa skupštinske govornice, sigurna kuća za Ratka Mladića, komandanta Vojske Republike Srpske. Čovek koji je, tada još radikal, na zgradi B92, u Bulevaru Zorana Đinđića zalepio plakate sa “novim” nazivom - Bulevar Ratka Mladića duboko promišlja šta bi mogli da učine “neki drugi” Srbiji, ali i Republici Srpskoj.

“Taj zločin se ne sme zaboraviti ali na Srbiju se vrši pritisak jer neki drugi žele pravnu formulaciju tog događaja da bi je iskoristili iz tri politička razloga. Prvi od ta tri argumenta, koji bi mogli da izađu iz konstatacije genocida, je da je Republika Srpska stvorena na genocidu i da zbog toga nema pravo da postoji. Drugi razlog je naplata ratne odštete od Srpske, ali i od Srbije, a treći je ‘moralistički’ – da što god da se ubuduće desi, Srbi ne bi imali prava da govore jer su ‘genocidni. Na kraju, moramo da se mirimo sa svima. Ali kako ne treba da zaboravimo Srebrenicu, ne smemo da zaboravimo ni Oluju, ni Jasenovac…”, izustio je Vučić.

Traže čak i da se mirimo

Laž i obmana. Dejtonsku (negenocidnu, naravno) tvorevinu neće niko osporiti zbog priznanja genocida; ratna šteta će se plaćati, bez obzira na Vučićeve konstatacije, ali se za to u međunarodnoj zajednici pronalaze modaliteti kojima se država ne uništava i ne osuđuje na dugogodišnji jaram. Ako uistinu pokaže volju da prizna zločin i kazni počinioce (nema šanse). Konačno, mahanje izmišljotinom da će narod biti proglašen genocidnim je neopevana glupost usmerena ka vlasnicima nalaza “laka tupost” i ka zabrinutoj milionskoj armiji saučesnika.

Biće, međutim, da je problem u tome što “na kraju moramo da se mirimo sa svima”. Čak i sa onima koje bi Vučić iz radikalnog doba, likvidirao stotinu za jednog ubijenog Srbina.

Savet Evrope nedvosmisleno traži od Srbije da srebrenički genocid nazove pravim imenom, a Savet bezbednosti “naglašava suštinski značaj pomirenja na osnovu dijaloga, prihvatanja radnji iz prošlosti od svih strana u sukobu i posvećenosti pravdi i podršci žrtvama, kao osnovu za jačanje bezbednosti, stabilnosti i prosperiteta, kako u Bosni i Hercegovini tako i u širem regionu; i u tom cilju pozdravlja nedavni sporazum Parlamenta i političkih lidera Bosne i Hercegovine u vezi sa ambicioznim programom reformi, koji uključuje posvećenost merama za ubrzanje procesa pomirenja, i podstiče sve građane Bosne i Hercegovine da zajedno rade na unapređenju mira, pravde, tolerancije i pomirenja.”

Inspirativni jelovnik

Šala, ovo drugo je iz teksta rezolucije koji je 2015. predložila Velika Britanija, ali su se u poslednjem času pojavili Rusi i uložili veto. Sprečili su tada i da Savet bezbednosti pozove države članice (UN) “da po potrebi izrade obrazovne programe na osnovu kojih će buduće generacije izvlačiti pouke u vezi sa genocidom, ratnim zločinima, etničkim čišćenjem i zločinima protiv čovečnosti iz prošlosti, kako bi se sprečilo njihovo eventualno ponavljanje”.

Hoće li, konačno, neko u Evropi konstatovati da Srbija neće priznati genocid, makar, kao u stara dobra vremena, “jela korijenje” (Branko Kostić, potpredsednik Predsedništva SFRJ). Iako je iz državne kase platila sve (u vezi sa ostvarenjem vlastitih hegemonističkih snova) - što bi se inače protivila - realizatore genocida, svaki metak kojim su ubijeni civili i zarobljenici, svaki litar goriva kojim su razvoženi, grobokopače, pripremu, ispostaviće se 1999, karakterističnog majstorluka zlikovačke niskogradnje, primarnih, sekundarnih i tercijarnih masovnih grobnica. Da, to je moglo da se plati, ubijanje više od osam hiljada ljudi, nikako. Ni uništeni životi preživelih porodica.

A Srbija je, po besmislenoj presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu, kriva što “uprkos policijskom, vojnom i finansijskom uticaju na bosanske Srbe, kao i informacijama koje je posedovala, da do genocida može doći, nije učinila sve da ga spreči”. Nema pravde, naravno, nema u toj presudi mobilizacije bitangi i probisveta, prebacivanja policajaca i oficira na onu stranu Drine, kao ispomoć, nema isporučivanja begunaca koji su preplivali Drinu Vojsci Republike Srpske da dovrši zlostavljanje započeto u srbijanskim logorima.

Nacoško iživljavanje

“Sigurno znate da bez toga (priznanja genocida) šanse za priključivanje EU postaju vrlo tanušne”, pitao je u novembru prošle godine srbijansku premijerku Anu Brnabić novinar Dojče Velea Tim Sebastijan.

A.B: “Ne. To je bio gnusni zločin. Ratni zločin. Nisam ponosna na to. To nije urađeno u ime srpskog naroda i Srbija ne može kolektivno biti okrivljena za ono što se tamo desilo.

T.S: Dva međunarodna suda su presudila da je to bio genocid?

A.B: U redu.

TS: I Vi to nećete da prihvatite?

A.B: Ne mislim da je bio genocid.”

Kontinuitet, dakle, uz ornamentalne detalje. Još je Boris Tadić po regionu govorio da se “treba izviniti”, izbegavajući da to i učini na pristojan način; onda je, nakon izbornog poraza, umišljeno glumio državnika: “Što se tiče priznanja da je u Srebrenici počinjen genocid, o tome ne mogu govoriti, jer BiH pokreće novi proces, pa ću sačekati da se završi čitava pravna procedura. Dok se ne završi taj proces, ne treba pitati političare u Srbiji o tome da li je bilo genocida” (Nedjeljom u dva, HRT, novembar 2013.).

Potom je novi predsednik Tomislav Nikolić u studiju BHTV, (Emisija Intervju u 20, april 2013.), kazavši na pitanje o genocidu u Srebrenici, najpre da genocid mora da se dokaže, ali i dodao da on “kleči i traži pomilovanje za Srbiju zbog tog zločina”.

Sve smo već platili

Na opasku da sve ukazuje na to da je u Srebrenici počinjen genocid, Nikolić je odgovorio da i “sve ono što se dešavalo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji ima karakteristike genocida”.

Malo ko bi to mogao da izgovori, možda se niko ne bi ni setio. Ali, Nikolić je učesnik rata, baš kao i Vučić.

U julu se, opet godišnjica, uvek treba podsetiti Socijalističke partije Srbije; na čijem je čelu sada glasnogovornik iz vremena Slobodana Miloševića Ivica Dačić. Vučićev koalicioni partner je, takođe, savladao zamenu teza, budući da srebrenički masakr povezuje i sa Prvim i sa Drugim svetskim ratom u kojima su, naravno, Srbi podneli najveće žrtve. U maju ove godine je u Beču, na pitanje austrijskog studenta zašto Srbija ne poštuje presude međunarodnih sudova, kazao da je u Prvom svetskom ratu  ubijeno 28 odsto srpskog stanovništva, odnosno više od milion ljudi. Sad malo vučićevštine: “I sada ćete vi da me pitate za genocid, o tome što se desilo u situaciji u Srebrenici”, izusti.

Naravno, Dačić kaže i to da je “Srbija osudila taj zločin na način na koji je on definisan presudom Međunarodnog suda pravde”. Što će reći kao genocid.

Gde je podsećanje na SPS, mora biti mesta i za podsećanje na Sarajevo: 22. jula 1993. na grad je ispaljeno najviše granata tokom opsade, 3777. Poginulo je desetoro ljudi, troje dece, pedesetoro je ranjeno.

Sve smo granate uredno platili iz državne kase. I kakva sad ratna šteta.

Podeli sa prijateljima

FB  TW