Morituri te salutant

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Zapisi iz vanrednog stanja 6

Ni na Uskrs neki bog otac ne zna gde su novci iz budžeta namenjeni zdravstvu, Srbija analizira svoju knjigu mrtvih, ne znajući šta joj se dogodilo, a evropski poslanici tvrde kako je Vlada želela punu kontrolu nad štampom, kako bi objavljivala samo pročišćene, uglavnom lažne informacije i klevete protiv Evropske unije. Završeno je vanredno stanje. Suđenje treba da bude redovno.

Srbija nakon mesec dana, po svemu sudeći, izlazi iz svog četvrtog vanrednog stanja, obogaćena suvišnim, nepotrebnim saznanjima o razmerama opasnosti kojoj su izloženi njeni stanovnici, vlasnici biračkog prava i njihovo potomstvo. Saznanjima o registru manipulativnih eskapada Aleksandra Vučića, o njegovim namerama, sposobnostima i ozbiljnim, opasnim poremećajima. Nagovešteni kraj mera od početka pandemije virusa kovid-19, znači – ukoliko ne bude prirodnih šokova i državnog propagandnog lečenja – povlaku ispod aktuelne knjige umrlih, odnosno najmanje 122 preminule osobe koje su izgubile živote zbog novog virusa, 6.318 zaraženih, 3.900 obolelih.

Režim je uspešno vežbao propagandu, a podanici, pogotovu najstariji koje je, tobož, branio, ponižavajuće mehanizme trpljenja koji će se ponoviti u prvoj povoljnoj situaciji. U tim se mehanizmima, nezavisno od katastrofe svetskih razmera, sve vreme vladavine Aleksandra Vučića uživalo zbog toga što nije lošije, jer je lošije i znalo biti.

Prevarenih ima svud

Sa promenom vlasti ili bez nje, Srbija će iskazivati hinjeno, suicidno zajedništvo jutarnje komšijske kafe, dirnuta isplatom zarađenih penzija, te pažnjom, koja će, u valjda najbeslovesnijem poigravanju emocijama, promovisati baba Milicu u nacionalnu heroinu.

Kad odu lekaru, ili ih država zatvori u kuće i stanove, da, eto, prežive, moći će da se sete predsednikovih reči: “Da me ubijete sada ja ne znam na šta se potroši dvadeset odsto budžeta koje se izdvaja za zdravstvo. To su ogromne pare”, izgovorio je juna prošle godine Aleksandar Vučić. I to da “bog otac ne zna gde su pare otišle”. Naravno, uz konstataciju da je “bolje nego što je bilo”. Ostaju kao uteha pesma (“Prevarenih ima svud/Zar to nisu dobre vesti”) i nepotvrđeni kukavički nagoveštaj sumnje u to koliko je ko nadzidao cene (ugradnja nije srpska izmišljotina), zašto da ne, čak i artefakata iz humanitarne pomoći (jednokratne zaštitne maske dobijene iz prijateljske Kine koštale su 110 dinara).

Možda neko ipak zna zašto nema lekara i medicinskog osoblja (predsedniče, pozdravljaju te osuđeni na smrt), zašto je zabranjeno njihovo zapošljavanje, zašto su se zapošljavali partijski kadrovi, ali i ko je smislio delotvorni lek za zdravlje nacije, izgradnju nacionalnog fudbalskog stadiona (250 miliona evra) i nacionalnog jarbola, te nacionalne fontane na Slaviji vredne dva miliona evra. Ko će da, za skupe pare, vandalizuje Kalemegdansku tvrđavu, zašto ima jeftinih stanova za vojnike i radnike službe bezbednosti, ali ne i za lekare.

Zar to nisu dobre vesti

Garant zna onaj ko se debelo ugradio, odnosno neko iz vlasti. Zna i pomenuti bog sveti u koga mnogi žitelji ove države veruju, što se ispostavilo kao jedan od poslednjih vanrednih gafova Aleksandra Vučića. Vagao je hoće li, pored tolikih budžetskih donacija, odnosno popovskog danka, pristati i na uskršnju šetnju za sve; odlučio se za Ustav, sa mogućnošću njegove selektivne primene, klečanjem po crkvenim portama diljem pravoslavne Srbije.

U tom je tamjan – performansu bilo providno duhovno – svetovno licemerje, koncipirano kao sprega popova i naroda, javna delatnost u kojoj je teško napraviti razliku između Vlade i Crkve. Evo ozbiljnog glasa, uračunatog u cenu:

“Živimo u danima pandemije koja je iznenada zadesila čovečanstvo. Čitav svet je zahvaćen i ugrožen jednim virusom. Da li će gordi i sebični čovek današnjice izvući ikakav zaključak iz te činjenice? Ili će i dalje, bez pokajanja i bez ljubavi, istrajavati na samoubilačkom projektu stvaranja svog lažnog ovozemaljskog raja u kojem nema mesta ni za Boga ni za čoveka kao bogoliko, duhovno biće?

Knjigovodstvo mrtvih

Našavši se u ovakvim nevoljama, moramo učiniti sve da sebi i drugima pomognemo, da razumemo i podržimo napore i programe nadležnih zdravstvenih, sanitarnih i državnih institucija koje ulažu napore kako bi nas zaštitile od zaraze. Možda nam to trenutno teško pada, ali sve što je na opštu korist moramo prihvatiti i podržati, a sebe i svoje ponašanje tome podrediti. Iznad svega, molimo se Gospodu Bogu da nas izbavi od ove epidemije i sličnih opasnosti!”

Tako se, izgleda završava stanje kojeg smo se, ispostaviće se s razlogom bojali, još u prvoj poplavi zabrana i pretnji (od ponedeljka će se Srbija suočiti sa malim milionom stvari koje ne može ni da zamisli, iako bi trebalo, u atmosferi konstantnog vanrednog stanja. Prevoz, posao, vrtić za decu onih koji rade, novac koga nikad dovoljno, snabdevanje, propagandno ludilo u poslednjoj brzini. Možda će to biti nekakva kombinacija hiperinflatorne 1993. godine i vanrednog stanja tokom intervencije NATO, Remarker, 16. mart).

Zemlja besmislene smrti

Šta nam se dogodilo znamo po jezivom knjigovodstvu mrtvih, po neprihvatljivim okončanjima života onih koji nisu imali šansu, sestrama i lekarima koji su umirali bez zaštitne opreme. Grupa od 21 poslanika Evropskog parlamenta u pismu izvestiocu EU Oliveru Varheljiju ukazuje na “ekstremno uznemirujuću” situaciju sa poštovanjem ustavnih i ljudskih prava u Srbiji. Navodeći da je predsednik Srbije Aleksandar Vučić proglasio vanredno stanje bez roka trajanja, ukazuju da je ta “teška i neproporcionalna“ mera ograničila ljudska prava, ali ne radi sprečavanja širenja kovid-19, već radi ometanja slobode izražavanja i slobode kretanja.

“Vlada je želela punu kontrolu nad štampom, kako bi objavljivala samo pročišćene, uglavnom lažne informacije i klevete protiv Evropske unije. Nakon protesta, Vlada je povukla tu kontroverznu odluku, koja je poslužila kao izgovor za hapšenje novinara”, navodi se u pismu.

Stoga, smatraju evroposlanici, treba utvrditi koje političke poteze bi Evropska komisija mogla da povuče u kontekstu procesa proširenja evropskih aspiracija Srbije, u slučaju da Vlada u Beogradu odbije da povuče represivne poteze i u potpunosti poštuje osnovne evropske vrednosti.

Srpska imenica: Robijašice

Tako su Srbiju videli poslanici Evropskog parlamenta, a u Srbiji je Aleksandar Vučić po ko zna koji put afektivno reagovao, ovoga puta hapšenjem novinarke Televizije nova.rs. Novinarka Ana Lalić privedena je 1. aprila u PU Novi Sad i određeno joj je zadržavanje od 48 sati zbog navodnog dizanja panike i uzbunjivanja javnosti, nakon što je protiv nje Klinički centar Vojvodine podneo prijavu. Zbog teksta pod naslovom KC Vojvodine pred pucanjem, zbog koga je KCV podneo je prijavu protiv Ane Lalić, smeštajući je među pozitivne simbole vanrednog stanja (oni drugi biće odlikovani). Nije kraj, budući da je protiv Ane Lalić pokrenut krivični postupak, a u međuvremenu je izložena linču plaćenim oglasima sa njenim podacima i “uputstvom” o tome da je reč o neprijatelju Srbije.

Napad na fizički integritet Ane Lalić i krivična prijava protiv nje najdrastičniji su primeri režimske represije u vreme vanrednog stanja, a uznemiravanju i optužbama bile su izložene i Snežana Čongradin koju je verbalno napao poslanik i ratni zločinac Vojislav Šešelj, te urednica portala Kossev Tatjana Lazarević koju je 11. aprila privela interventna jedinica kosovske policije, da bi je nakon jednosatnog zadržavanja pustila na slobodu.

I muzičarka Jovana Popović, autorka pesme Bagra i aktivna učesnica građanskih protesta, uhapšena je zbog navodnog kršenja pravila samoizolacije. Sada na slobodi, kaže da “u Srbiji vlada medijski teror, ali da niko u svetu nije uspeo da utiša rokenrol, jer mu nije u prirodi da ćuti kao zaliven”. Tako i zvuči pesma Bagra:

“Banda ote zemlju celu
drvo, kuću, travu, reku
povratnici u zlodelu
kradu, lažu, ruše, seku.”.

Završeno je vanredno stanje. Suđenje treba da bude redovno.

Podeli sa prijateljima