Građanin Ilija Vučević pretučen je u petak uveče u piceriji “Trg” u centru Beograda, kada su ga dvojica nasilnika najpre počela vređati, a zatim i mlatiti zato što su zbog njegove ljubičaste torbe za psa pomislili da je gej. Ilija je zadobio teške telesne povrede glave, uključujući i tri izbijena zuba. Od još težih povreda spasila ga njegova žena, koja je na sreću bila prisutna i dovoljno prisebna da zaustavi napadače dokazujući im da Vučević nije homoseksualac tako što im je pokazala burmu. Da je Vučević zaista gej, ili da njegova žena nije bila tu, ili da nije oženjen, ili da ona ne nosi prsten, pitanje je do kada bi mlaćenje trajalo.
Hajde da se sada kolektivno zamislimo nad tom scenom i sagledamo je onakvom kakva ona zaista i jeste.
Neka žena stoji u piceriji i barabama koje joj tuku muža zbog boje torbe za psa dokazuje da njegova seksualna orijentacija nije povod za prebijanje. Pročitajmo tu rečenicu polako, da upijemo svu njenu bizarnost.
Iste večeri kada je pretučen Vučević, dogodilo se i ubistvo jednog od tzv. vođa tzv. navijača, izvesnog Ljubomira Markovića Kiće, javnosti poznatog kao jednog od saizvršilaca u ubistvu Brisa Tatona. Inicijalno osuđenom na 30 godina zatvora, Markoviću je kazna najpre prepolovljena, da bi bio pušten na slobodu nakon svega devet odsluženih godina. Uobičajenoj kombinaciji senzacionalizma i sociopatskog uživanja u detaljima („UŽASAVAJUĆI PRIZOR: Savijeno telo Markovića pored DEČJEG IGRALIŠTA“ itd.) ovoga puta je pridodat i snimak ubistva skinut s nadzorne kamere. Javnosti je omogućeno da vidi tačan momenat u kom je ranjenom čoveku na zemlji pucano u glavu.
Naravno da ništa od navedenih pojava nije endemskog karaktera. Iste stvari dešavaju se širom sveta, i nisu nekakva nacionalna karakteristika jer takve budalaštine ne postoje, ma koliko u trenucima rezigniranosti bili skloni da pomislimo suprotno. Međutim, to nas ne sprečava da sagledamo kolektivnu reakciju naše javnosti i institucija na ove pojave, i da razmotrimo načine na koje se patološke pojave pospešuju.
U slučaju ubistva Markovića, omogućava nam se da uz samo jedan klik mišem izbliza gledamo snimak nečijeg ubistva i da ne osetimo žaoku krivice što nas taj prizor privlači da ga pogledamo. Bez obzira na to što je reč o osuđenom kriminalcu, lakoća pristupa snuff filmu sugeriše nam da nasilje nije užasno i traumatično nego zanimljivo i uzbudljivo. Samo još jedan besplatan internet spektakl za mase koje zadržavaju dah dok ubica nišani. Novinarske kodekse niko ne ferma, niko ne nalazi za shodno da procesuira širenje takvog sadržaja, a klikovi se množe. Zašto bismo se mi ustezali?
Ako osećate neprijatnost zbog toga što ne propuštamo da se osvrnemo na odgovornost gledalaca, to je zato što osećate da ste nepravedno optuženi. Taj osećaj se stvara upravo zato što je 1) snimak lako dostupan iz legalnog izvora i 2) nešto što mnogo ljudi gleda. Pa ipak, nelagodnost je zaslužena, jer učestvujemo u distribuiranju normalizacije nasilja i, što je možda i gore, u njenoj komodifikaciji. Snimak ubistva postao je sadržaj, a mi njegovi potrošači. Ako nam je bilo uzbudljivo, tražićemo još, ili će nam mediji sami ponuditi naredni zalogaj.
I dok od tabloidiota ne možemo da očekujemo ništa bolje od serviranja pomija za naše najniže instinkte, za institucije itekako moramo da imamo visoke kriterijume. Mada je policija ekspresno privela dva dvadesetšestogodišnja bilmeza koji su napali Vučevića zbog ljubičaste torbe, Prvo osnovno tužilaštvo u Beogradu im je ništa manje brzopotezno ponudilo nagodbu u zamenu za priznanje krivice. Sud je u presudi kao otežavajuću okolnost uzeo činjenicu da je krivično delo počinjeno iz mržnje prema pripadnicima LGBT populacije, ali to se nije odrazilo na izrečenu sankciju – optuženi su se izvukli uz uslovne kazne. U prevodu, bez ijednog dana zatvora za napad iz mržnje koji je napadnutog koštao tri polomljena zuba. Poruka koju je sistem poslao je prosta: nasilje je dozvoljeno, samo nemojte to da radite previše često.
Sistem koji je zasnovan na eksploataciji društva od strane političke klase proizvodi nasilje samom svojom unutrašnjom logikom koja najpre gleda o kome je reč a tek onda razmatra hoće li nas udostojiti pravičnosti. Tako dolazimo do bizarnih situacija u kojima osim nasilnika kažnjavamo i žrtve. Student Uroš Janjić koji je 21. juna izboden nožem u Nišu zbog nošenja antifašističke majice moraće na sud ne samo u svojstvu oštećenog, nego i zbog učestvovanja u tuči. Zamenica osnovnog javnog tužioca doduše ne razjašnjava koje opcije imate na raspolaganju kad vas opkoli petorica neofašista sem da učestvujete u tuči, naravno u svojstvu nekoga koga ubadaju nožem. Nepoznato je i to da li bi Uroš Janjić, da su ga napadači namerno udarili automobilom, bio optužen za saobraćajni prekršaj. Da li bi u slučaju da su ga gurnuli sa zidina niške tvrđave bio optužen za narušavanje javnog reda i mira na javnom mestu ili prekoračenje dozvoljene brzine prilikom pada. Kreativnost tužilaštva se ispoljila i prema napadačima: onaj koji je po Janjićevom svedočenju inicirao napad tražeći mu da skine majicu nije čak ni optužen. Navodno, iz dobre je kuće.
Izjednačavanje napadača i žrtve nije samo zakonski nepravedno: reč je i o relativizaciji čina nasilja kao takvog, kako od strane državnih institucija tako i od svakoga ko je od tog incidenta naovamo mudrovao kako je verovatno i taj izbodeni student nešto skrivio. Skrivio je istu stvar koju i Ilija Vučević čekajući u redu u piceriji: nosio je na sebi odevni predmet koji je škartu poslužio kao povod da uzme sebi za pravo da digne ruku na nekoga. Stvar je u tome da se ovde zna čiji je posao da bude dozvoljena meta, a zna se i čiji je posao da škart ne strada kad prekrši zakon jer mu se može. Problem je samo u tome što nasilje uvek na kraju dođe kući, bez obzira na to da li ga zalivamo klikćući alavo na snimak nečije egzekucije, guramo Brisa Tatona u ambis ili tako što nasilnike ne šaljemo u zatvor. Izliva se na ulice, u školska dvorišta i porodice, u gradski prevoz i haustore.
Kada dođe po nas, u ovom ili onom obliku, neće mu biti žao naših saučesničkih osmeha.
Podeli sa prijateljima


