Kvantna fizika je čudna u najmanju ruku koliko i politika u Srbiji
Primera radi, svima nam je, u manjoj ili većoj meri, poznat izraz “Šredingerova mačka”. On potiče od misaonog eksperimenta kojim je 1935. godine austrijski fizičar Ervin Šredinger pokušao da ilustruje primenu ideja kvantne fizike na svakodnevni svet. Maksimalno pojednostavljeno, eksperiment glasi ovako: ako mačku stavimo u kutiju u kojoj postoji 50% šanse da ugine u roku od sat vremena, mačka će u izvesnom smislu biti i mrtva i živa sve dok otvaranjem kutije ne proverimo u kom se stanju ona zaista nalazi. Zbir stanja do trenutka provere zove se superpozicija.
Politika predsednika Srbije i njegove stranke upravo bi mogla da se opiše kao svojevrsna politička superpozicija. Slušajući predsednika na konferencijama za štampu i bezbrojnim gostovanjima po nacionalnim frekvencijama, ali takođe i kao trbuhozborca koji progovara kroz bezbroj svojih aparatčika, tabloida i botova, stiče se utisak da Srbija istovremeno funkcioniše u međusobno isključujućim stanjima kao i Šredingerova mačka. Dok u jednoj realnosti konstantno traje naoružavanje imaginarnim raketnim sistemima i flotama Mig-ova a sveopšti rat sa susedstvom je na korak od izbijanja, u drugoj dimenziji Srbija je faktor mira i stabilnosti u regionu. Dok s jedne strane Zapad figurira kao neprijatelj svih neprijatelja, lutkar na čijim koncima plešu svi strani plaćenici i domaći izdajnici koji nam rade o glavi, s druge strane predsednik i fikus kojeg je svojeručno posadio na mesto premijerke vuku svoj legitimitet upravo iz saradnje sa državama Evropske unije i SAD, smešeći se i rukujući pred kamerama. Kosovo je istovremeno i sveta zemlja koja se gorljivo brani i sagovornik u procesu takozvanog razgraničenja, što je postalo prihvatljiv eufemizam za nezavisnost.
Odgovor na pitanje kako je moguće da neko može sebi da priušti da zastupa međusobno potpuno oprečne stavove je u isti mah i prost i izlizan preko svake mere: politička nerazvijenost društva, gušenje medija, satiranje svake kritike. Daleko interesantnije pitanje glasi: zašto bi iko želeo da zastupa takvu političku superpoziciju? Kakvu korist može bilo ko da ima lavirajući od glavnokomadujućeg koji samo što nije zagrmeo na juriš do borca za mir svim sredstvima, od reformiste do tvrdog konzervativca, i čemu služi stranka koja je kišobran za svaki politički pravac i interesnu grupu u Srbiji u drugoj deceniji 21. veka?
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se na čas vratiti na Šredingerovu mačku i njenu kutiju u kojoj postoji 50% šanse da ona umre. Rekli smo već da je, sa aspekta kvantne fizike, mačka u gore opisanoj kutiji i živa i mrtva dok se proverom ne utvrdi stvarno stanje. Ako provere nema, aktuelna su oba stanja. Strategija vladajuće stranke i njenih satelita u Srbiji počiva na tome da politiku svede na kompot besmislica u kojima je sve moguće, a stavovi i rezultati, uzroci i posledice predstavljaju arbitrarne stvari koje zavise od toga ko o njima govori. Provere činjenica i sučeljavanja vlasti sa realnošću nema u javnom prostoru zato što je takav čin doveden u rang ataka na državu. Razlog je jednostavan: realnost je najoštriji kritičar vlasti i njena najljuća opozicija zato što konstantno demonstrira njihovu potpunu nesposobnost.
Realnost je moguće interpretirati samo do određene mere. Četrdeset i kusur stepeni u gradskom prevozu je četrdeset i kusur stepeni, i tu ne pomažu ni tekstovi o inspekciji klima uređaja, ni prenaduvani izveštaji o broju rashlađenih autobusa. Nesposobnost vlasti da rerne na četiri točka s kojih otpadaju delovi prepravi u funkcionalne autobuse prirodno baca izvesnu senku na obećanja o izgradnji mreže podzemnih tunela koji će povezivati različite delove grada. Fizička neprijatnost je naprosto jača od talambasanja o izgradnji metroa koji evo samo što nije pružio krake pod glavnim gradom. Masovna seča stabala u Košutnjaku, protiv koje su građani počeli da protestuju ne čekajući opoziciju da se vrati s godišnjih odmora, dovela je u pitanje najavu o velikom pošumljavanju Beograda. Urbanistički modernizam na vodi stoji u oštrom kontrastu sa fekalijama i mrtvim pacovima koje su poslednjih dana plivali po Kotežu, kao i sa gejzirima koji su zbog zapuštene kišne kanalizacije pretvorili Beograd u Jelouston.
Nema propagande koja potire realnost kada pokušavaš da se ne onesvestiš od vrućine u olupini koja vrluda kroz raskopane ulice. Nema bilborda koji može da zakloni seču preostalih drvoreda i zelenih površina u gradu. Nema priče o privrednom rastu kad ljudi vide da je jedino što raste nivo otpadne vode u njihovoj ulici.
Možda je predsednik mislio da je dovoljno rasterati fizičare, ali kutija je svejedno otvorena. I imamo vrlo loše vesti o mački.


