Vučićevska kama teorija
Ne pitajmo ko je lud, o dijagnozi je reč, ona, u aktuelnoj fazi raspojasanog srpskog nacionalizma, traje duže od dvadeset godina, jedino je izvesno da se žrtve ne mogu oživeti, njihovi potomci obeštetiti. Ko veruje da će doživeti istinsko pokajanje u ime svih raspoloživih nacionalno mobilisanih korpusa, još i da će tome svedočiti u vreme sadašnjeg predsednika Srbije i njegovih hijena, da će prestati kalemegdansko iživljavanje nad bolom pobijenih i početi poštovanje žrtava - neodgovorni je optimista.
Da li će Srbija još plaćati svoje ratne avanture i novcem, jer je dala živote koje su bagatelisali akademici i državotvorni političari; tek, Hrvati će tražiti novac, možda državni vrh pozove nekog poput svedoka iz prikrajka da potvrdi kako su se palile sveće ispod zgrade Predsedništva i svirao rock'n roll za mir. Još nema odgovora na pitanje ko će snositi troškove ukopa razuma, izvesno je jedino to da je pričinjena nenadoknadiva šteta, te da iza te avanture stoji i današnji državni vrh. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić prepričava pred milionskim gledalištem neprežaljeni pristup međunarodnom pravu, pojednostavljeno govoreći, mi ostajemo, još će neko sa nama. A sve je, kao što to često biva u ćosićevski interpretiranoj nesreći, na verbalnom nivou počelo tupoumnom poslovicom, jednom od brojnih sentenci zaglupljivanja i nasleđa brojnih naraštaja, tim neoborivim žanrovskim pribežištem masovnog kretenenizma, podmuklom formom tumačenja i oglašavanja prvog lica množine. Da ne preskačemo ekspoziciju- a stići ćemo do predsednika države i Hrvata - Ko neće brata za brata, 'oće tuđina za gospodara. Tako se 1991. govorilo u srbijanskim bircuzima za vreme pauze, pa bi muzika nastavljala sa "Nije mala, triput ratovala / I opet će, ako bog da sreće".
Dao "bog" sreću, a kod brata - falsifikovane tapije na tuđe okućnice, kubure za stvarno, naoštrene kame; brat stariji, ima, kao, neka stečena prava, hteo bi i da se malo razbaškari na nespornom delu tuđeg imanja. I tu da ostane. Fakat bi žanrovski valjalo proširiti abortiranu logičku operaciju, pogotovu onaj deo kad arhaično bulažnjenje prerasta u apsurdni niz: Pravo jednog naroda da ode iz višenacionalne zajedničke države, ne može biti jače od prava drugog naroda da ostane u njoj – ključna je misao Slobodana Miloševića koja objašnjava građanski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pravo na samoopredeljenje znači da niko protiv svoje volje ne može biti zadržan da živi u Jugoslaviji, ali i da niko protiv svoje volje ne može da bude izveden iz Jugoslavije. Samoopredeljenjem jedan narod može odlučivati samo o sebi, ne i o drugom narodu. (ustavopisac i pravni teoretičar Ratko Marković, nedeljnik Pečat).
Kakva analiza, koštala je hiljada života, a Hrvatska traži 40 milijardi evra. Da se plati to što nisu hteli, iako im je lepo predočeno ko je brat, a ko gospodar.
Teorija sa Zvezdinog severa
Na ovu bismo piramidu kostiju mogli konstruisati još koju geometrijsku sliku, možda vojevanje sadašnjeg predsednika države Aleksandra Vučića koga Sonja Biserko podseća (Ćirilica, TV Happy) na nespornu, valjda, činjenicu da se "rat vodio u Hrvatskoj". A što bi Vučić razbijao (svoju) glavu kad ima iza sebe ozbiljnu hegemonističku tradiciju stasavanja na Arkanovom "severu": "Vodio se", kazaće, "u avnojevskim granicama Hrvatske koje je pripadala jedinom međunarodno priznatom pravnom subjektu kakva je bila Jugoslavija".
Dovoljan razlog da se najviši srbijanski dužnosnik namah vrati u adolescentsku fazu; ponovo Sonja Biserko koja konstatuje da se rat u bivšoj Jugoslaviji u Haškom tribunalu tretira kao međunarodni sukob. "Upravo to pokazuje zašto je bio politički tribunal - neki ljudi nisu želeli da se otcepe od Hrvatske, nego su želeli samo da ostanu da žive na teritoriji Jugoslavije, kao što su živeli prethodnih pedeset godina".
A samo što se, te 1989. nije došlo do miloševićmarkovićevskog dogovora, utemeljenja nove države u kojoj svi koji ne žele deliti krov sa Slobodanom Miloševićem mogu da idu iz Jugoslavije, one državne tvorevine koja ostaje na istom mestu, nepromenljivih granica i uređenja.
Tačno, ne pitajmo ko je lud, o dijagnozi je reč, ona, u aktuelnoj fazi raspojasanog srpskog nacionalizma, traje duže od dvadeset godina - davno je suvišno postalo pitanje ko je ovde kakvog mentalnog stanja, bilo bi to kao da pitamo šta bi se dogodilo da je Aleksandar Vučić bio dezerter još 1991. Jedino je izvesno da se žrtve ne mogu oživeti, njihovi potomci obeštetiti. Ko veruje da će doživeti istinsko pokajanje u ime svih raspoloživih nacionalno mobilisanih korpusa, još i da će tome svedočiti u vreme Vučića i njegovih hijena, da će prestati kalemegdansko iživljavanje nad bolom porodica pobijenih i početi poštovanje žrtava - neodgovorni je optimista.
Ispod šlema mozga nema
Ne hoda to tako, ne može, nemoguće je. Ne idu Rimtutituki i Srpska dobrovoljačka garda, šešeljevci i srodne junačine, sa vojnim beguncima, ne mogu Vučić i dezerteri skupa, ima on solidnu popunjenost jedinica i bez dezertera.
U međuvremenu, još malo ispravnog tumačenja pohoda tenkova iz Beograda ka Slavoniji, odnosno srpskog "ostanka" u Jugoslaviji, na vekovno, je l'te, srpskoj teritoriji sa nerešenom Šarengradskom adom i srodnim nevažnim toponimima. Stariji pamte kolone guseničara, okićenih zastavama SFRJ, na putu ka Vukovaru, kad su krenuli da ga zgrome i pokažu snagu srpskoga oružja, opsege šestara i sveg onog espapa za geometriju. Ima tumačenja: "Ratovi koje je tobož 'vodio Slobodan Milošević' bili su oružani otpor srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini da nasilno bude izveden iz Jugoslavije i time odvojen od matičnog naroda s kojim je dotle živeo u istoj federalnoj državi, ali u nekoliko njenih republika. Oni su bili otpor nasilnom komadanju srpskog nacionalnog korpusa".
Piše Ratko Marković, pečata Milorad Vučelić. Briljantno, ali pomalo nejasno, je l Milošević odistinski vodio ratove ili samo "tobož", jesu li Marković i Arkan ispravno povukli granice, gde je pšenica što su Srbi ispod cene davali Hrvatima još pre pola veka (Kosta Mihajlović), koji tupoumni produkt humane egzistencije veruje u postrojenja oteta Srbima da bi se dala Slovencima i Hrvatima, dokle je stigao "otpor nasilnom komadanju srpskog nacionalnog korpusa". I, kad smo već tu, zašto je Srpčad bacana lavovima u sarajevskom Zoološkom vrtu (valjda zato što je u Pionirskoj, Vijećnica nam sada nije tema).
Psi laju, a karavana ide
Lagali su kao psi, tako su shvatali posao državnog vrha, kao Vučić, crtali, računali, došli Lule (Antonije Isaković) i tragično onespokojeni Dobrica Ćosić do osamdesetak hiljada mrtvih - niska cena, velika teritorija. Kupljeno, malo pljačke, više silovanja, srušene džamije, dignuti logori... Ferhad - pašina džamija, Prijedor, Omarska, Keraterm…
Sve, dakle, ukazuje na to da je novi rat stalna beogradska pretnja - sazreli novi akademici do novog memoranduma - a kadrovska struktura srbijanskog političkog vrha godinama razmišlja jedino u kartografsko - pozivarskim kategorijama i produbljuje ideje ugroženosti vlastitog naroda. Negiravši mogućnost da taj narod počini agresiju, kao u poslednjim ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Opet će "bog" dati sreće, eno pazari Vučić i neke helikoptere u Moskvi, ima gde da se sleće, osvetliš helidrom u VMA i istovaraš, malo leševa, nešto osakaćenih, već viđeno, ne zauzima se teritorija bez žrtava.
Pozivari se razleteli ("Sve više rezervista na vojnim vežbama", Politika, 9. decembar 2017.), uvežbavaju se, kaže jedan pukovnik, "intenzivno", jedinice od čete do bataljona. S druge strane, Hrvatska ne odustaje od žestoke formulacije, odnosno od ozakonjenja činjenice da su agresiju na Hrvatsku izvršile Srbija, Crna Gora, JNA (izostavljene su paravojne jedinice iz BiH, a promenjena sintagma kojom se označavaju Srbi u Hrvatskoj, u "deo srpskog pučanstva u RH"). Ne odustaje ni od novaca, nagoveštava da će tražiti ratnu odštetu, a ekspert odavde podseća da su tužbu za genocid susedi već izgubili. Niko se ne pita ko je šta radio po Slavoniji, za šta su mobilisani polovina Šumadije, južna Srbija, greškom na'vatani Beograđani, Vojvođani... Ne pita se niko danas, kao ni pre više od četvrt veka, za šta je Vukovar kriv. Rekao čovek od poverenja Nino Brajović kako je Vukovar "srušen, ali slobodan grad", ali se tu nije zaustavio, nego je, nošen prepoznatljivim istraživačkim motivima, uzgajanim na RTS, nepogrešivo detektovao poreklo leševa u dvorištu vukovarske bolnice. "Srpski. Uglavnom srpski".
O Danu ljudskih prava - valja se - probulaznio Predrag Marković, član Predsedništva SPS, stranke koja baštini devastaciju krhotina razuma; pretpostavlja (Politika, 9. decembar) da su "srpska nepočinstva verovatno najkažnjeniji ratni zločini 20. veka". Nisu se, kazaće, tu proslavili ni Francuzi, ni Nemci, ni Belgijanci, te bi valjalo, on, kao, predlaže, u 21. veku uvesti "nultu toleranciju" na ratne zločine.
Za početak, mogao bi i da ne sedi sa ratnim zločincem u Predsedništvu stranke.
Lead foto: Wikimedia commons

