Nema dovoljno života za doživotnu
Ko želi da vidi korene hegemonističke politike Srbije, moći će to i bez Tužilaštva Tribunala. Budućnost Srbije je u odgovoru na pitanje ima li ova država minimum spremnosti za suočenje sa jezivom prošlošću u kojoj je okrvavila ruke. Dosad takvu spremnost nije pokazala.
U ime besprimerno milosrdnog naroda, u slavu sumanutih budžetskih ratova, agresije Srbije na sve oko sebe, srpski heroj i ratni zločinac Ratko Mladić, dobio je, tamo daleko, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, prvostepenu presudu, printanu civilizacijsku tekovinu, život na dar; doživotna robija za zločinačka dostignuća u ubijanju progonu, u potpunom uništavanju ljudi. Vođenje rata - beogradska se hegemonistička logistika podrazumeva - sa ciljem da se unište bosanskohercegovački Muslimani. Milioni Mladićevih ratnih i mirnodopskih saveznika, u državi nagrađenoj nevinošću za belodani genocid, pate, zaurlavaju besmislene laži o nevinosti, iživljavaju se ortodoksnim varijacijama na besmisao po kojem pravoslavac ne može da bude ratni zločinac.
Kao da pište visoki tonovi bolesne propagande, mobilišu se zlikovci sa iskustvom u sastavljanju metodskih jedinica odbrane i pravovernosti, agresivni branitelji mitologije i nevinog zapovednika genocidnim trupama. Na delu su nove mantre srpske nevinosti i junaštva, jer, kako potomcima objasniti da su im preci počinili monstruozne zločine. Jednostavno, ima o tome istorijskih lekcija, individualizacijom krivice, tim neoborivim pravnim institutom, koji, kazaće pesnik, štiti vernike od zaraženih. Individualizovati, to niko ne brani, tome je Haški tribunal i namenjen. Žalosti, znamo, neće biti, jer - "šta su oni nama radili".
A da narod malo bude praktičan, da se pribojava zločinaca iz susedstva? Teško, nije bilo takvih primera.
Drugačiji je recept pripremljen, obavezno u propagandne izmišljotine dodati malo olakotnog kukavičluka i mitologije, te kolektivno ritualno pranje ruku. Osveštanom vodicom. Te malo nepredvidivog rizika i, eto nas ponovo na terenu pravnika - ogroman je broj suizvršilaca, to kao da neko hoće da se samoamnestira.
Možda može i tako, ni to istorija ne beleži.
Banda u nasrtaju
Dečja pitanja, zašto ne i znatiželja dokonih adolescenata - "Deda, je l' taj Milan Lukić što je spalio ljude bio Srbin?" Pa, ko s tim ne zna da izađe na kraj. A ionako kratko traje. Valja, međutim, istinu saopštiti tiho, nikad se ne zna, pobednici će biti u blizini. Pobednici? Biće ih mnogo, znaće se šta su dede i pradede radile u miru.
I, da se ne lažemo, nije nikad izgledalo kao da će zločinci biti kažnjeni, kao da će društvo priznati vlastito učešće u njima. Kad je milionska masa nezadovoljnih podanika oduvala Slobodana Miloševića, zločinci su, očekivali i ostvarili nezasluženu slobodu i činove; kad je nedugo zatim šef diplomatije bulaznio u Hrvatskoj kako su neki ljudi postali "manje ljudi" (pa će o rušenju Vukovara govoriti tek istoričari - seća li se neko izvesnog Gorana Svilanovića), kad je tri dana trajala "katarza" zbog ubistva Muslimana u Trnovu - rukopis Škorpiona, državne formacije Srbije. Nije slučajno, šef diplomatije, Miloševićev glasnogovornik smrti, Ivica Dačić, kazao pun sebe i kolektivnog ludila: "Haški sud završava svoje postojanje na isti način na koji je sve to vreme i postojao, a to je da nije imao za cilj da postigne međusobno pomirenje, već da dokaže i pokaže da su Srbi bili krivi i da su oni jedini krivci u prethodnom građanskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Kreator jedne politike po kojem su Srbi krivi za sve i na kraju postojanja ovog suda svakako da je bila potrebna jedna ovakva presuda koja praktično legitimiše sve ono što su uradili u proteklim decenijama", izgovorio je Dačić.
Čekaj, u šta si nas ono ubeđivao kad su Srbi pravili "četiri države", po principu "jedan čovek - jedan glas" (jedan 'Kalašnjikov'"). Kakav trijumf zlikovaca.
Negde iz prikrajka kao da se smešio neuhapšeni vrh export javnog preduzeća za liferovanje rata, Državne bezbednosti. U vazduhu bejahu pravda i nevinost. Srba, naravno.
Ratkovim ratnim putem
Na Balkanu se vodio poslednji rat u 20. veku, Srbi su u poslednjoj deceniji imali ogromnu nadmoć, u propagandi, oružju, dobrovoljcima - pljačkašima, oslobođenim kažnjenicima, svekolikom državno angažovanom žgadijom; imali su izvoz rata u Hrvatsku i Ratka Mladića koji je unekoliko personifikacija sukoba. Karijerista bez ideje i ideologije, komandovao je Jugoslovenskom narodnom armijom u Krajini, dekretom prikrivenog kalemegdanskog hegemonističkog stožera prekomandovan u Bosnu kao nemilosrdni, dakle, perspektivni kadar koji se, eto, nije snašao u periodu bez masovnih ubistava.
Za njegovom karijerom i ratnim putem ostalo je knjigovodstvo zločina, svirepih i masovnih, najokrutnijih u istoriji Evrope posle Drugog svetskog rata, gotovo literarni predložak za izrečenu kaznu. Ostali su i opisi ispod naziva i naizgled banalne oznake, "Predmet Ratko Mladić (IT-95-5/18-I) - 'Bosna i Hercegovina' i 'Srebrenica'.
Nema tu mogućnosti da se dođe do pravde. Nema dovoljno života za doživotnu, komandovao je Mladić izvršenjima krivičnih dela: genocid, učestvovanje u genocidu, progoni na političkoj, verskoj i nacionalnoj osnovi kao zločini protiv čovečnosti, istrebljenje kao zločin prema čovečnosti, ubistvo, kao zločin protiv čovečnosti, ubistvo, kao kršenje ratnih zakona i običaja rata, deportacija ljudi, kao zločin protiv čovečnosti, nehumana dela (prisilna premeštanja), kao zločin protiv čovečnosti, protivpravno terorisanje civila, ubistvo, okrutno postupanje, nehumana dela, napadi na civile, uzimanje talaca.
Nema ni Srbija dovoljno "mladića" za kaznu koju bi trebalo da dobije, a htela je da se odrekne desetina hiljada onih što srećom preživeše "otadžbinu".
Mahnita mitologija
Ostali su patnja ljudi, zarobljenika, kao i sećanje na tonski zapis, snimljeno obećanje Mladića koji je 11. jula 1995. u Srebrenici pred kamerama doslovno najavio zločine nad civilima tzv. "sigurne zone" Ujedinjenih naroda. "Evo nas u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. Napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru", kazao je Mladić.
Tako je ratovao i svetio se general širom Srbije i Republike Srpske ovenčan slavom.
U Potočarima kod Srebrenice obećavao je civilima, manirom oficira Wehrmachta, "Ne bojte se ništa, samo polako. Neka prvo idu žene i djeca. Doći će trideset autobusa i prebacit ćemo vas prema Kladnju."
Neko će u ovoj tiradi prepoznati tek mahnitu, krvavu mitologiju - mnogo su, međutim, utemeljeniji razlozi da se ovaj široki dijapazon iživljavanja opiše kao istinska motivacija za nezaustavljive ratne obračune. Ostaće nezaboravni toponimi bivše Jugoslavije koje je okrutno obeležila Mladićeva vojska, pod njegovim zapovedništvom, lokacije divljanja vojske naoružane i logistički podržane u susednoj Srbiji. Grešaka ne može biti, svejedno za šta se odlučimo, Prijedor, Keraterm, Omarsku, bilo koji koncentracioni logor u istočnoj Bosni, ili, pak, za četvorogodišnju opsadu Sarajeva.
Kada je država Srbija sebe definitivno izopštila iz zajednice civilizovanih naroda.
Ubica pod plaštom države
Tako će se u optužnici naći da je najpoznatiji posleratni optuženik komandovao snagama „bosanskih Srba" koje su terorizirale Sarajevo, pri čemu je i sam birao ciljeve artiljerijske vatre: "Velešiće tuci i Pofaliće tuci. Tamo nema srpskoga življa mnogo", zabeležena je komanda izdata u Mladićevom presretnutom telefonskom razgovoru.
Ubijao je Sarajevo četiri godine, mnogo duže bio je pod zaštitom države. Od 1996. general Ratko Mladić je begunac - tačnije, begunac pod zaštitom i posebnim tretmanom, optuženik koga je štitila država, ne dozvoljavajući lovcima na glave da mu se približe, falsifikujući dokumenta o njegovom kretanju, besprizorno lažući međunarodnu zajednicu. Dok je Mladić mirno hodao Beogradom, gledao fudbalske utakmice, potom se, kad je postalo opasnije, skrivao u objektima Vojske Jugoslavije, pa Vojske Srbije.
Tražili su ga i, navodno, locirali u komandnom skloništu nekadašnje JNA u Han Pijesku, na Romaniji, u Srbiji (Beograd, Zlatibor, Povlen, Banja Vrujici, Cer), u popovskim skloništima mantijaških saboraca u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tako je, na ratni, nakazni način, obnovljeno ratno savezništvo - rezultat je bio nastavak rata u miru, skrivanje kriminalaca i uniformisanih desperadosa. Nakon masovnih ubistava, sakaćenja, pljački, progona, iza državnih vojnika pod zapovedništvom Ratka Mladića, širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine ostale su nesagledive posledice, nepopravljive štete i gubici. U Srbiji je ostala sramota podsticanja i skrivanja masovnog ubice.
Sve je bila laž, fingirane potrage, besmisleni Akcioni plan vlade ni za šta (izmišljeno hapšenje), foliranje glavnog tužioca Serža Bramerca, po principu "sad je bio tu". I bio je "tu negde", na kraju se ispostavilo u selu Lazarevu kod Zrenjanina. Predsednik Srbije Boris Tadić izručiće ga nakon gomile izmišljotina, maja 2011. Srbijanske stranke desne orijentacije, među njima i Srpska radikalna stranka, danas Srpska napredna stranka predsednika Srbije Aleksandra Vučića, pobunile su se i na novoimenovanom Bulevaru Zorana Đinđića lepili plakate sa natpisom "Bulevar Ratka Mladića".
Tužitelj Alan Tieger je na početku suđenja konstatovao da "etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini nije bilo posljedica rata, nego ratni cilj." konstatovaće i: "Stvaranje svesrpske države bio je krajnji Mladićev cilj! Ostvarujući ga, on je s Karadžićem zemlju Bosnu i Hercegovinu odveo u pakao."
Ko želi da vidi korene hegemonističke politike Srbije, moći će to i bez Tužilaštva Tribunala.
Budućnost Srbije je u odgovoru na pitanje ima li ova država minimum spremnosti za suočenje sa jezivom prošlošću u kojoj je okrvavila ruke. Dosad takvu spremnost nije pokazala.
Lead foto: ICTY

