Vreme glasne sramote
"Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete, nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili."
(Čarls Simić, Otpadnik)
Nije Aleksandar Vulin incident, kao što nije incident ni ono što radi, slaveći ovih dana, po nalogu predsednika Srbije Aleksandra Vučića, ratne pobede komandnog kadra kažnjeničke kosovske Treće armije; Vulin je, zapravo, personifikacija Srbije nakon izgubljenih ratova, pravilo, primitivni tumač i poželjni verbalni realizator srpskog hegemonizma, sklonosti mitomaniji besmislenom ratovanju. Obojica su nastavljači deseteračke tradicije iživljavanja nad nemoćnima i slabijima, sunovrata moralno zgažene bande, promovisane u junačku oslobodilačku vojsku. Koja, pritom, knjige kažu, lažljive sve od reda, vodi isključivo oslobodilačke ratove.
Predsednik, ili, reći će Vulin, vrhovni komandant, sve ređe pokušava da bude pristojan, gotovo se i ne trudi da glumi Evropejca, a rat se nastavlja kao što je i počeo: "Trebalo je proći desetljeće, pa da mit o Srbima koji se znaju tući padne u govna. Međutim, nacionalisti uvijek posljednji doznaju da su poraženi, ali zato odlično shvaćaju da upravo porazi šire slavu nacionalizma, jer u poraze su ugrađene žrtve o kojima će se pripovijedati s koljena na koljeno" (Mirko Kovač, Duče među Srbima).
Opšte mesto po kojem Vučić ima jedno lice za pokazivanje svetu, a drugo za unutrašnju upotrebu i podilaženje tragično i nepovratno nacionalističkom, mrziteljskom biračkom telu zvuči logično. Ali nije tačno. Srbijanski predsednik, istina, manipuliše širokom lepezom pojavnih manifestacija života, ne bi li sačuvao podršku poslušne kadrovske baze iz radikalskih vremena i biračkog tela koje se gnuša istine, vlastitog učešća u istrebljivanju i progonu kosovskih Albanaca (za ovu priliku), a intervencijom NATO pokušava da suludo i šizofreno od sebe stvori žrtvu i heroja.
Ponosni na zlikovce
Nije teško poistovetiti Vulina i Vučića; ministar vojni će besramno lagati u korist ratnih zločinaca, grubo falsifikovati činjenice o ratu na Kosovu, a na negativnu reakciju američkog ambasadora u Srbiji Kajla Skata ("Jedna izjava poput one ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina o haškom osuđeniku Vladimiru Lazareviću, mogla da bi pokvari višemesečni trud u poboljšanju slike Srbije u Americi") predsednik države će se, kaže, "slatko nasmejati".
Valjda kao u slučaju nerazjašenog ubistva braće Ilira, Argona i Mehmeda Bitićija.
"Republika Srbija, njeni vojnici, njen narod može samo da bude ponosan na svoju ulogu u svim ovim godinama, na ljude koji su danas u Nišu. Treća armija, general Lazarević, pa i svi oni koji više nisu sa nama, ili koji su negde daleko, imaju razloga da budu označeni i prepoznati kao najbolji među najboljima. Kao najhrabriji među najhrabrijima", rekao je Vulin.
Nije teško registrovati da je, ne poimence, govorio i o još jednom zlikovcu, Veselinu Šljivančaninu, kazavši kako je prošlo vreme "prošlo vreme kada ti ljudi nisu mogli da uđu u Vojnu akademiju, kada nisu mogli da budu uz svoju vojsku i da je prošlo vreme kada su nas terali da ih se stidimo".
Umesto da se, presrećni, sećamo Vukovarske ofanzive. Još malo dokaza da se rat nastavlja, zapravo da se neće prekinuti: "Prošlo je vreme stida, ovo je vreme tihog ponosa. Tihog, jer teško je ne setiti se svih onih koji nisu sa nama, teško je ne setiti se svih civilnih žrtava NATO agresije. Zato tihog, ali ponosa. Mi smo ponosni na ove ljude i oni su dokaz koliko se Srbija vratila sebi", izgovorio je ministar vojni.
Setite se šta ste radili
Tako je govorio jedan od dvojice najbližih saradnika predsednika države. Da se ništa nije dogodilo slučajno svedočio je generalni sekretar predsednika Srbije Nikola Selaković: "Srbija nastavlja svoju borbu drugim sredstvima, ne odustaje od onoga za šta ima legitimne, legalne i, možemo slobodno reći, ljudske, istorijske i svake druge interese", rekao je Selaković.
Da, drugim sredstvima, pretnjama i ruganjem žrtvama.
Šta se dešavalo tog 7. oktobra u Nišu, šta su pod geslom "Da se ne zaboravi" radili oficiri Treće armije,
da se nisu nekom rugali, ili, pak, podsećali na to kako su komandovali ubistvima više hiljada albanskih albanskih civila, od čega 400 dece mlađe od 16 godina. Progonom više od 800.000 Albanaca, patriotskog naređenja "Ko ubije Šiptara mora da ga zakopa". Toponima kao što su Meja, Ćuška Velika Kruša, Mala Kruša, Suva Reka...
Najhrabriji među najhrabrijima, Vladimir Lazarević, po slovu drugostepene presude "značajno je učestvovao u planiranju i izvođenju zajedničkih operacija VJ i MUP od marta do juna 1999. godine na Kosovu koje su vodile sistematskom etničkom čišćenju albanskog stanovništva (Operacija Potkovica)".
Presuđeno je i da je "uprkos tome što je znao za činjenje ratnih zločina od strane njegovih trupa, svojim
delovanjem u komandovanju snagama VJ koje su mu bile podređene, obezbedio praktičnu pomoć, podstrek i moralnu podršku onim pripadnicima VJ za koje je znao da nameravaju da počine deportaciju i prisilno premeštanje stanovništva. Njegovi postupci imali su bitne posledice po činjenje zločina na terenu od strane vojske.
Najhrabriji je osuđen na 15 godina zatvora za zločine protiv čovečnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja i druga nehumana dela. Pošto je odslužio dve trećine kazne, pušten je 3. decembra 2015. Na niškom aerodromu ga je dočekalo nekoliko ministara, načelnik generalštaba, niški vladika i gradonačelnik i nekoliko stotina građana. U Nišu je najavio da će se, u čast pripadnika Treće armije, sagraditi bogomolja. Možda će mu pomoći.
Vojnička čast masovnih ubica
Ili je najhrabriji bio opravdano odsutni Nebojša Pavković, u vreme kosovskog rata i intervencije NATO komandant Treće armije. Kriv je za deportacije i druga nehumana dela (kršenja običaja ratovanja), te ubistva, baš kao i oslobođeni Šainović i neoslobođeni Lukić. Kaznu od 22 godine zatvora izdržava u Finskoj.
Ovde se valja podsetiti Pavkovićevog udvoričkog kontinuiteta; uoči septembarskih izbora 2000, kazaće kako mu je "čast da prima naređenja od vrhovnog komandanta kakav je Slobodan Milošević". Svojim kolegama je, ničim izazvan, ili je reč o nekom dogovoru: "Molim vas da ostanete jedinstveni i jaki uz ovu vlast, predsednika Vučića i ministra odbrane Vulina, koji vas uvažavaju, podržavaju i pominju vašu herojsku borbu i odaju počast žrtvama".
Kako je ovo grozno.
Još jedan zlikovac, ovaj u civilu, ali kao da je u Trećoj armiji - Nikola Šainović - kooptiran u Glavni odbor SPS, odrobijao komad presude za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na Kosovu; bio je osuđen na 18 godina zatvora 23. januara 2014, jula 2015. pušten na privremenu slobodu iz švedskog zatvora.
Ne treba biti Amerikanac, pa da vam se zgadi. Iživljavanje šefa države i njegovih saradnika, činjenica da poslovno sposobni žitelji Srbije - većinski - pozdravljaju učešće zlikovaca u javnom životu. Osvetnički uživaju u slobodi dokazanih bitangi i sa uživanjem slušaju njihova predavanja o moralu, vojničkoj časti, odbrani zemlje, pravednom ratu. Uživaju dok ih vlast ubeđuje kako poseduju volšebna ambivalentna svojstva žrtve (NATO) i heroja koji vodi pravedni rat i pobeđuje.
Možda će nacionalisti, pre ili kasnije doznati da su poraženi. Mit i mitomanija su svakako pali.
Lead foto by Тснена (Jan Randall) - Wikimedia Commons

