Ritam svinjokolja u Ulici Bratstva-jedinstva
Ne može tako, pojavi se gomila bitangi i normalan čovek mora da se izvinjava što je Albanac. I da bude “Đura”. Nije Mon Đuraj Đura, iako pristaje na to posrbljivanje (možda prećutno), ne treba da pominje da njegova deca idu u vrtić, da donira užinu za siromašnije osnovce. Niti bi pomenuo. Da nije raspojasanih izaslanika iz skupine “Levijatan”, jednog narodnog poslanika, te onih koji su se prepoznali u njihovim frustracijama.
Sve što je izgovorio i učinio Mon Đuraj, vlasnik pekare “Roma” u Borči, otkad je izložen verbalnim pritiscima, napadima i pretnjama, teška je i bolna sramota za krhotine normalne ljudske zajednice u Srbiji - nije reč o snažnom udarcu koji su zadali pomahnitali nacionalisti, nego o mrcvarenju koje danima ne prestaje. A Mon Đuraj i njegova porodica meta su ekstremista otkako je na društvenim mrežama objavljena fotografija njegovog brata Fljorima (u javnosti je bilo nagađanja o identitetu te osobe) koji sklopljenim rukama pokazuje - kažu svi tumači - dvoglavog orla, albanski simbol. Namah su se elektronski organizovali nacionalisti i ekstremisti, pa ispred Đurajeve pekare organizovali demonstracije.
Lepili su letke sa jasnom porukom Kosovo je Srbija (ko bi to sporio), srpske zastave, a posebo mesto u scenografiji imala je netom odsečena svinjska glava, tek da se ostane u formi, postavljena na automobil vlasnika, a potom i na poslužavnik u radnji (ili su, možda, bile dve, ne treba cicijašiti za nacionalnu stvar).
A oni nas...
Još malo faktografije i dolazimo do onog bolnog aspekta ovog iživljavanja. Fotografija na kojoj Albanac usred Srbije pokazuje albanski simbol nastala je - nevažno, naravno - pre dve godine; neko ju je pronašao i okačio. Kada su reagovali nacionalisti niskog praga tolerancije (svi su takvi), on je dao otkaz i otišao iz Beograda na Kosovo. Napustio Srbiju. Eto prilike da se nostalgično podsetimo vremena u kojem su Albanci odlazili, na hiljade njih, doduše bili su, prisiljeni, ali „komšije“ jednog borčanskog Albanca se toga ne sećaju, prošlo je 20 godina. Ili lažu da nisu znali za etničko čišćenje, praćeno ubijanjem, paljenjem sela, pljačkom.
I ministar policije je imao svoj stav: „Apelovao bih na građane, koje su protestovali, da ne zaborave da je Beograd oduvek bio i ostao miroljubiv i domaćinski grad, a prištinske političare i njihove partnere u Beogradu podsetio da uprkos njihovim konstantnim širenjima huškačke propagande ne mogu sakriti istinu. Istina je da tokom protesta u Borči ni jedno staklo nije naprslo na pomenutoj pekari, dok sa druge strane ceo svet redovno svedoči desetinama lomljenja, paljenja i krađa imovine, kao i svakodnevnim napadima na Srbe na Kosovu i Metohiji".
Eto, Srbi Albanca nisu tukli, a Albanci tuku Srbe, poručuje ministar, smiruje tenzije, zapravo zamenjuje teze. Možda poručuje da se može i drugačije. Za njega u Borči nije bilo ničeg spornog, čak ni neprijavljenog skupa ekstremista (nije tako bilo sa skupovima Inicijative Ne davimo Beograd); svinjska glava nije pretnja, samo neuke podseća na stilsku vežbu. I malo zajedničkog zločinačkog poduhvata, pretnje na društvenim mrežama su se nastavile, niko nije učinio ništa da to spreči. Baš kao što policija nije prekinula iživljavanje pred pekarom.
Pravo na ludilo po rođenju
A Beograd, nažalost, odavno nije “miroljubiv i domaćinski grad - cveće pred tenkove, ili ubistvo Brisa Tatona, odaberimo sami.
Ostalo je samo da se Mon Đuraj izvinjava za ono zbog čega nije kriv; nije, da se podsetimo početka, zabranjeno držati ruke sklopljene tako da podsećaju na neku pticu (dozvoljeno je sve što nije izričito zabranjeno, a nekog provocira i šota), zašto ne ruskog orla, koji je, poput srpskog, dvoglav i u vizantijskoj heraldici simbolizuje jedinstvo duhovne i svetovne vlasti. Animozitet prema albanskom orlu ne seže do vizantijskog doba, niti do letošnjeg Svetskog prvenstva u fudbalu, kada je Đerdan Šaćiri (Xherdan Shaqiri, 1991, Gnjilane, Kosovo) zabio srbijanskoj fudbalskoj improvizaciji (kako je to bilo zgodno), ali to je u ovom slučaju nevažno. Presudna je činjenica da je morao da izgovori: “Ja sam Đura, ime moje firme je Roma, ovde živim osam godina. Ja se izvinjavam svima, nema ništa od moje slike, ja nisam taj lik. Svi me znaju ko sam i šta sam, želim mir. Ovo je moja kuća, ovo je moj dom, ja nemam drugu kuću, ovde živim već osam godina. Kako sam živeo do sad, želim i dalje da živim.” Još je kazao i to da ne pripada “nijednoj političkoj opciji”. A zašto je morao!
Đuraj nije Đura
Ne može tako, pojavi se gomila bitangi i normalan čovek mora da se izvinjava što je Albanac. I da bude “Đura”. Nije Mon Đuraj Đura, iako pristaje na to posrbljivanje (možda prećutno), ne treba da pominje da njegova deca idu u vrtić, da donira užinu za siromašnije osnovce i bolesnu decu. Niti bi pomenuo da nije izaslanika iz skupine “Levijatan”, jednog bivšeg narodnog poslanika, te onih koji su se prepoznali u njihovim frustracijama.
Jedan ministar je kazao da su Srbi miroljubivi, onda se oglasio drugi, levičar: “Zalažem se za razgraničenje sa Šiptarima, i to što pre! Kada utvrdimo gde je linija, moći ćemo i da je branimo. Nesporan je zločin koji je učinjen prema našoj zemlji i narodu, ali sada je na nama da li ćemo imati hrabrosti i snage da se već jednom okupimo, ujedinimo i pokušamo da rešimo srpsko nacionalno pitanje. 'Velika Albanija' dolazi, došla je, tu je. Pitanje je samo da li ćemo sad da je zaustavimo ili da je čekamo u centralnoj Srbiji”, izustio je Aleksandar Vulin.
Kad su komšije velikodušne: Ima pravo da živi
Kratka pauza: kada čujemo da je reč o okupljanju i ujedinjavanju, samo sledimo tokove novca. I ritmove konfuzije u glavama koji podrazumevaju svest o nekakvom nespornom istorijskom pravu na državu, obično takvu koja ugrožava druge, manjine. Pravu koje se crpi iz specifičnosti, iz posebnosti, izabranosti. U Srbiji se ne uči iz tragičnih posledica ratova koje je povela protiv susednih naroda, bezumno se na mlade prenosi neka srpska mešavina mitologije i agresivnosti. Ogleda se u slomljenim singlicama sa Opatijskog festivala i slepom verovanju u to da Kemo i Mirza imaju javne kuće sa maloletnim Srpkinjama, da Muslimani bacaju srpsku decu lavovima u sarajevskom Zoološkom vrtu, a Amerikanci bezuspešno pokušavaju da bace padobrane sa humanitarnom pomoći u Sarajevo.
Eto, slučaj Mona Đuraja dokazuje srpsku humanost - može da živi, čak i u Borči. Da ima pekaru u Ulici Bratstva-jedinstva (proveriti ko je kriv što naziv nije promenjen), da prodaje deci burek i pecivo.
Dok se drugačije ne odluči.

