U holandskom društvu zasnovanom na neformalnim odnosima i odsustvu hijerarhije, školski sistem je pravo ogledalo ovih principa. Od prvog dana školovanja fokus obrazovanja je na osamostaljivanju dece i na saradnji, dok se strahopoštovanju prema autoritetu ne pridaje značaj.
Odrastanje – Škola
Krajem 2019. godine, očekuju se rezultati PISA testiranja, najvećeg međunarodnog istraživanja obrazovanja, koje je održano u aprilu 2018. godine i na kome su učenici iz Srbije učestvovali prvi put posle 2012. godine, kada su se našli na 43. mestu u konkurenciji od 65 zemalja. Na PISA testiranju 2015. godine, učenici iz Holandije su se našli na 17. mestu, iza učenika iz Estonije, Finske, Slovenije, Velike Britanije, i Nemačke, od evropskih zemalja. Na PISA testu se rešavaju zadaci iz čitalačke, matematičke, naučne i finansijske oblasti, a test ocenjuje stepen funkcionalnosti obrazovanja, stepen primenjivosti usvojenog znanja u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju u svakodnevnom životu i na taj način omogućava uvid u efikasnost obrazovnog sistema jednog društva.
Koje su razlike između Srbije i Holandije u oblasti obrazovanja? Na koji način se razlikuje sistem ocenjivanja u školama u Srbiji i Holandiji? O ovim i nekim drugim pitanjima, Remarker predstavlja drugi tekst autorke Tanje Matić iz serijala Odrastanje.
Redakcija Remarkera
Deca u Holandiji polaze u školu samo dan nakon četvrtog rođendana, što znači da tokom čitave školske godine u učionicu pristižu novi učenici. Iako to naizgled deluje kao odličan recept za haos, u realnosti je sasvim drugačije, objašnjava Keelin, učiteljica koja je radila u više gradskih i seoskih škola. Ona je ovu godinu počela sa 12 đaka, a završiće je sa 24.
“Ako na početku godine investirate dovoljno vremena da sa decom uspostavite jasna pravila, strukturu i društvene norme kojih se moraju pridržavati, najveći broj onih koji dođu će se prilagoditi postojećoj mirnoj atmosferi.”, kaže ona.
Dok u Srbiji svaki početak školske godine najčešće donosi kupovinu kilograma novih knjiga, svesaka i pribora, u Holandiji su škole te koje obezbeđuju sve, premda je javno obrazovanje besplatno. Deca nikada ne poseduju knjige, a učiteljice im kopiraju strane neophodnih nastavnih listova. Kada su im potrebne nove sveske ili olovke, deca ih uzimaju iz školskih zaliha.
Na holandskim ulicama nikada nećete sresti decu sa teškim rančevim, kao što je slučaj u Srbiji, gde roditelji prvacima neretko nose torbe u školu jer su preteške. U Srbiji je još uvek neophodno kupiti sve knjige, a često različite škole koriste različite knjige. Kada je dečak kojeg poznajem nedavno prešao iz jedne u drugu beogradsku školu, roditelji su morali ponovo da kupe ceo set knjiga jer škole rade po različitim programima.
U Holandiji se domaći zadaci najčešće rade u školi, a u starijim razredima deca povremeno dobijaju jednostavan domaći da urade kod kuće. “Cilj domaćeg zadatka nije da deca nastave da provode vreme kući učeći iz knjiga, već da razviju sposobnost planiranja, mogućnost samostalnog učenja i nezavisnosti u obavljanju svakodnevnih zadataka”, objašnjava Keelin.
Crno-bele škole
Većina dece u Holandiji ide u javno finansirane škole u koje spadaju religijske (katoličke, protestantske, reformirane, islamske) i javne (škole u kojima se uči po metodi Rudolfa Štajnera i Montesori škole). Iako bi se na osnovu orijentacije škole moglo pomisliti da đaci pripadaju istoj religiji, situacija je sasvim drugačija. Prema podacima Centralnog zavoda za statistiku oko 60% osnovaca ide u religijske škole, dok oko 40% roditelja dece koja idu u hrišćanske škole nije religiozno.
Na primer, u katoličkim školama deca čitaju biblijske priče da bi se zatim diskutovalo o dobroti i ljubomori. Jednom godišnje posete crkvu, dok sledeće godine obiđu džamiju ili sinagogu kako bi se upoznali sa duhovnim centrima različitih religija.
Stoga religijsko opredeljenje nije presudan faktor za izbor škole i roditelji se ili odlučuju za najbližu školu ili ih često biraju na osnovu rezultata prethodnih generacija prilikom upisa u srednje škole. Što više đaka upiše bolje srednje škole, to je reputacija škole bolja, nezavisno od toga da li je religijska ili ne.
Međutim, dešava se često da zbog biranja škola na osnovu rezultata, posebno u većim gradovima, dolazi do segregacije dece i nezvanične podele na “crne” i “bele” škole. Za razliku od Srbije, gde deca najčešće idu u najbližu školu, u Holandiji je izbor škola na roditeljima. Tako se dešava da deca obrazovanijih roditelja idu u škole sa boljom reputacijom i “bele” škole, dok deca siromašnijih i neobrazovanih roditelja, posebno imigranata, često idu u “crne” škole. Termin “crne” škole uveden je sedamdesetih godina tokom velikog priliva gastarbajtera i odnosi se na škole u kojima više od 60% dece nije holandskog porekla.
Sa druge strane, škole koje imaju veći deo dece stranog porekla godinama su dobijale veći budžet kako bi više ulagale u njihov razvoj, posebno u učenje holandskog jezika. Ipak, gimnazije u Holandiji pohađaju uglavnom bela deca. Jedan od pokušaja borbe sa segregacijom je i pravilo uvedeno pre desetak godina da deca koja žive u blizini škole imaju prednost za upis u određenu školu, kako bi se demotivisali roditelji da vode decu u druge delove grada u potrazi za boljim školama. Iako je dobro zamišljena ideja, u mnogim gradovima, poput Haga, teško ju je sprovesti u delo jer su, zapravo, delovi grada podeljeni. Čak i kada deca idu u najbliže škole, segregacija i dalje postoji jer migranti i Holanđani, tj. neobrazovaniji i obrazovaniji, žive u različitim delovima grada.
Drugi način rešavanja je veće uključivanje roditelja, posebno onih koji ne govore holandski u vannastavne aktivnosti. Keelin kaže da neke škole organizuju kurseve holandskog jezika za roditelje, s fokusom na učenje jezika potrebnog za razumevanje uslova školovanja. U nekim školama postoji nedeljno ispijanje jutarnje kafe s ciljem da se što veći broj roditelja podstakne redovnom sastajanju u školi i razgovaranju.
Sa druge strane, Srbija se još uvek može pohvaliti da nema jasno izražen problem segregacije u školama. Bar ne u tolikoj meri. Nasleđe socijalizma dovelo je do toga da na nivou osnovnog školstva u Srbiji, u velikom broju državnih škola, deca različitih klasa i obrazovnog statusa roditelja idu u iste razrede. Nažalost, i to se polako menja, pa često “roditeljska elita” insistira da njihovo dete ide u određeni razred.
Školovanje bez autoriteta
Odnos prema autoritetima u holandskim školama, bile one religijske ili javne, potpuno je drugačiji nego u Srbiji. Deca ne persiraju učiteljicama i obraćaju im se imenom, nema ustajanja kad učiteljica uđe u razred, a učitelji ili direktori škola se sa decom po dolasku u školu rukuju ukazujući da su svi na istom nivou. Zanimljivo je i to da u školama renoviranim u poslednjih nekoliko godina deca sede za visokim stolovima kako se učitelji ne bi saginjali kada razgovaraju. Istovremeno, deca ne moraju da dižu glavu kada se obraćaju učiteljima, već su im lica u istoj ravni, što predstavlja još jedan podsticaj osećaja ravnopravnosti.
“Sistem se fokusira na igru, izgradnju samopouzdanja i odnosa među odraslima i decom, kao i na sposobnost dece da jasno izraze svoje emocije što smatramo osnovom za učenje. Nakon prve dve godine, ta osnova je uspostavljena i spremni su da počnu da uče.”, priča Keelin i kaže da u školi u kojoj trenutno radi roditelji svakog jutra mogu da provedu 15 minuta u učionici igrajući se ili čitajući knjige sa decom.
“Poznato je da su rezultati dece bolji kada su roditelji uključeni. Mi to zovemo “edukacijsko partnerstvo”, jer roditelji i učitelji treba da budu partneri u obrazovanju dece.”
Kod dece se podstiče razvoj odgovornosti prema sebi i drugima, ali i prema okruženju, tako da u školama najveći deo čišćenja obavljaju učiteljice i deca. Škole uglavnom imaju ugovore sa kompanijama koje čiste samo podove, a nekad i stolove. Ostalo je na na učiteljima i deci. Kada je na redu veliko novogodišnje ili letnje čišćenje, kao i seoba učionica, roditelji dolaze da pomognu. Osim toga, roditelji su često deo školskih izleta zajedno sa decom.
Odnos prema autoritetu se takođe ogleda i u tome što se deca podstiču da nezavisno razmišljaju, preispituju stvari i izražavaju svoje mišljenje, čak i kada to znači suprotstavljanje onome što je učitelj rekao. Jednostavno, društvo vrednuje “razmišljanje svojom glavom”, a bubanje napamet je koncept koji nije na ceni.
Na primer, jedan od načina na koji deca uče kako da otkrivaju nove stvari jeste da grupa dece zamišlja da živi na farmi i onda sa učiteljima pravi mapu ideja – šta joj je poznato i šta još želi da sazna, kako bi joj stavili do znanja da uvek može još nešto da se nauči, čak i kada veruje da sve zna. Zatim je na deci da odluče šta je sve potrebno pitati kako bi došli do odgovora koji im nedostaju, kao i na koje sve načine mogu da dođu do odgovora: direktnom komunikacijom, putem knjiga ili interneta…
Dobro znači dobro, a ne osrednje ili loše
Umesto knjižice na polugodištu, roditelji imaju individualne sastanke sa učiteljima tokom kojih razgovaraju o detetu, a na kraju dobijaju fasciklu u kojoj su dokumenti sa opisnim ocenama. Ocene su podeljene po oblastima, a oblasti dalje po pojedinačnim znanjima i veštinama. Na primer, u oblasti jezika ocenjuje se veština govora, čitanje, razumevanje i analiza pročitanog, pisanje itd. Fasciklu roditelji vraćaju u školu nakon nekoliko dana, kako bi tu bili dodavani i naredni izveštaji.
Milica, koja dve godine živi u Holandiji, priča kako je nedavno iskusila razliku u pristupu ocenjivanju dece. “Učiteljica mi je najpre detaljno pričala o tome kako je moja ćerka divno dete, vedra i komunikativna i da treba da budemo ponosni na nju, a zatim dala papir sa ocenama koji sam ja ponela kući”.
Kada je došla kući i pogledala ocene sa opisnim komentarima, shvatila je da postoji diskrepanca između onoga što je učiteljica pričala i opisnih delova u kojima su hvalospevi na račun deteta i ocena, jer su među ocenama bile uglavnom trojke, uz dve četvorke i jednu peticu.
“Potpuno sam bila zbunjena i zapitala se da li je ovaj sistem ocenjivanja zaista neuporediv sa onim na koji smo mi navikli, ili je ovo maksimum mog deteta; da li treba da brinem ili ne”, opisuje Milica svoju nedoumicu nakon koje je ipak odlučila da se ponovo vidi sa učiteljicom i potraži dodatno objašnjenje.
Nakon razgovora sa učiteljicom postalo joj je jasno da je ocena “dobar”, zapravo, dobra i da je nešto čemu treba težiti jer motiviše dete i podstiče na progres. Učiteljica je objasnila da kada bi se deca ocenjivala najvišim ocenama od starta, to bi stvaralo nepotreban pritisak na njih, a tome se u školama ne teži. Osim toga, cilj obrazovanja je da deca nauče da se za trud i rad dobija adekvatna satisfakcija, kao i da je normalno pogrešiti.
“Učiteljica je bila zabezeknuta kada sam joj rekla da je razlog moje sveukupne zbunjenosti bio i taj što bi moja ćerka sa ovakvim ocenama u Srbiji bila… pa, u problemu. Morala bi više da vežba, uzima dodatne časove, jer kod nas “dobar” znači da si u suštini loš.”, kaže Milica.
Holandska deca već godinama unazad osvajaju titulu najsrećnije dece po različitim Unicefovim i drugim klasifikacijama. Postoji formula koju je ovo društvo bar delimično pronašlo, zbog koje su im deca i tinejdžeri okarakterisani kao najsrećniji, slove za one koji najmanje koriste alkohol i marihuanu, i među kojima je nivo vršnjačkog nasilja veoma nizak. Ali o tinejdžerima u sledećem tekstu…
Podeli sa prijateljima
Više o PISA testu.


