Jedna od ključnih stvari koje danas vidimo u našem društvu kao i jedan od ključnih problema jeste interpretacija ratnih devedesetih godina, tačnije borba za njihovu interpretaciju, zbog toga što su ratovi devedesetih jedno od konstitutivnih mesta identiteta većine postjugoslovenskih naroda u regionu. Rodno mesto novih nacionalnih identiteta ili nacionalističkih ideologija su ratovi 1990. godina i antagonizmi koji su tada započeti traju do danas, tako da zbog toga mi danas svedočimo da u regionu postoji bitka za interpretaciju, zapravo, bitka nacionalizama i njihovih ideoloških narativa.
Ključni problem je činjenica da su u smislu političke legitimacije naša društva utemeljena na nacionalizmu. Dakle, nacionalistička ideologija je dominantna, sveprožimajuća i vladajuća ideologija u društvu, neka vrsta kanona, a to je tako, ne samo u Srbiji, već i u ostalim državama regiona. Neke izuzetke čine Crna Gora i Severna Makedonija sa pokušajem uspostavljanja svojevrsnog građansko-državnog identiteta. Ali kada govorimo o našem društvu i o većem delu regiona, to jeste nacionalizam koji ima svoje jasne principe, a to je homogenizacija iznutra i antagonizam prema spolja. Svakom nacionalizmu je potreban neprijatelj prema kome se određuje, kao prema konstitutivnoj “drugosti”. Čuveni istoričar Eric Hobsbaum govorio je da je nacionalizam ideologija koja zahteva isuviše verovanja u ono što očigledno nije tako ili kako je čuveni teoretičar nacije Ernest Renan pisao: “Zaboravljanje, ili čak pogrešno tumačenje istorije suštinski je činilac u formiranju jedne nacije.” Svaki nacionalizam zasnovan je na selektivnom pamćenju, odnosno selektivnom poznavanju istorije, na istorijskim falsifikatima i zloupotrebama prošlosti i utoliko se ovdašnji, srpski nacionalizam ne razlikuje od navedene teorijske matrice, a to predstavlja poseban problem za istoričare koji svakodnevno participiraju u zloupotrebama i korišćenju istorije zarad održanja stanja antagonizama u regionu. Vidimo da se u mentalnom smislu ratovi devedesetih još uvek nisu završili. U glavama ljudi oni i dalje traju, oni su još uvek na naslovnim stranama tabloida, traju i u političkim govorima državnih i političkih funkcionera. U vreme predizbornih kampanja svi antagonizmi ponovo ožive i jave se, što znači da mi nismo suštinski promenili matricu koja je do ratova dovela, a koju je nemoguće promeniti sve dok je ideologija koja je dovela do ratova, nacionalizam, i dalje vladajuća. Iz te osnovne, nepromenjene matrice i kulturno-ideološkog modela zapravo ide i činjenica da su politički akteri danas na vlasti, kako u Srbiji, tako i u regionu, vodili ratove ili su njihove stranke bile ratne stranke koje su ih započinjale ili vodile, ili prosto političari koji nisu direktno participirali u tome ali su preuzeli retoriku i ideologiju nekadašnjih ratnih protagonista. SPS, presvučeni radikali u Srbiji, HDZ u Hrvatskoj ili Dodik koji vodi “karadžićevsku” politiku i danas u Bosni. Iz tog nepromenjenog modela, ideološkog koncepta zapravo ide i perpetuiranje u političkom smislu stalno istog. Zato mi u regionu zapravo živimo svojevrsni “dan mrmota”. Nedavno je bila dvadesetogodišnjica Kumanovskog sporazuma, a mi smo u političkim odnosima, ali i u glavama ljudi i dalje tamo gde smo bili kao društvo pre dve decenije. Pune dve decenije, trećina ljudskog veka, mi zapravo živimo u nekakvom stanju nedovršenosti, zamrznutog konflikta, lažnih obećanja da će Kosovo biti vraćeno, pogrešnih prioriteta da je to nešto što je ključno u društvu koje nestaje, ostajući bez svojih najvrednijih građana, obrazovanih, mladih ljudi. Ne samo što radno, obrazovano, nego ako hoćete i reproduktivno stanovništvo napušta Srbiju, ali i region, i samim tim društvo ostaje bez ključnog agensa za promene. Pitam se, ko će sutra da radi u ovoj zemlji, ko će nositi modernizaciju društva, ako ostanemo bez sloja stanovništva koji bi to morao da iznese. Ono što je posebno tragično, kada pogledamo motive ljudi koji napuštaju zemlju, bar prema istraživanjima, većina tih motiva nisu materijalne prirode. Najčešći motivi za odlazak koji su navedeni su nasilje, korupcija, atmosfera stalnih tenzija koje postaju neizdržive, kao i histerija, mržnja, stalni antagonizmi, najave novih ratova, narativi o naoružanju. Uvek se pitam čemu služe sve te naslovnice režimskih tabloida na kojima nam svakog dana obećavaju novo oružje, S300 ili tenkove. Jasno je, prema onoj Čehovljevoj: “Puška koja je u prvom činu okačena o zid, u trećem će da opali”, šta se time u stvari poručuje, ako ne da novi ratovi predstoje.
Zbog svega ovoga smatram da je situacija u regionu veoma loša. Imamo nekoliko pozitivnih primera kao što je Prespanski sporazum, da je stvari moguće preokrenuti i da se jedan autoritarni režim kakav je bio u Makedoniji, režim Gruevskog, može zameniti demokratskim mehanizmima. Sličan takav pokušaj uspostavljanja autokratije bio je i sa Tomislavom Karamarkom u Hrvatskoj, pa se društvo izborilo sa tim. To daje neku nadu. Vidimo takođe u Crnoj Gori da stvari mogu da se pomeraju. Ona je postala članica NATO pakta, otvorila skoro sva pregovaračka poglavlja, verovatno će jako brzo ili brže od ostalih zemalja u regionu postati članica Evropske unije. Sve ovo ukazuje na potrebu jasnih prioriteta. Sa druge strane, plašim se da je Srbija i dalje zakopana u iracionalnom kosovskom narativu bez vizije i hrabrosti političkih i intelektualnih elita da okrenu novi list i izađu iz svega toga. Imali smo prilike da vidimo proteste poslednjih meseci na beogradskim ulicama, ali i ulicama drugih gradova Srbije. Međutim, opozicija je pokazala da nije alternativa, odnosno, da nije dovoljno biti samo protiv Aleksandra Vučića, kao i da naše duboke probleme ne možemo svesti na jedno ime i prezime. Bilo bi suviše lako i oslobađajuće zbog toga što su naši problemi kao društva drastično dublji. Ljudi traže ozbiljnu alternativu ili bilo kakvu alternativu. Opozicija ne sme da nastavi da nudi samo revnosnije sprovođenje “vučićevskog” programa i bazira svoju politiku na kritici Vučićeve kosovske politike, za koju je jedino trebalo da ga podrži ili bar ćuti i pusti ga da završi taj posao, ako je u mogućnosti da ga okonča.
Opozicioni političari su se upravo držali “kosovske argumentacije” u kritici Vučića, što je meni bilo porazno. Zbog svega toga protesti su završeni, faktički, iako formalno još uvek traju. Zaista mislim da naše probleme nije dovoljno svoditi na personalne odnose, ime i prezime jednog čoveka. Nikada nisam bio sklon da zaostajanje društva objašnjavam bilo Vučićem, Tadićem, Koštunicom, pa ni Miloševićem svojevremeno. Mislim da je Vučić samo simptom svih problema koje naše društvo ima, a ne primarno njihov uzrok. Te autokratske tendencije koje ovaj predsednik ima, a imao ih je donekle i prethodni, ja više objašnjavam našim društvom, njegovim istorijskim kontinuitetima, nerazvijenim demokratskim institucijama itd. Problem je što veći deo naše intelektualne elite nije spreman da tako posmatra ili ima fiksaciju ličnošću ili je njen veliki deo usmeren na sprovođenje nacionalističke agende koje je, pokazalo se, pogubna po društvo. Porazi koje smo kao društvo doživeli devedesetih godina, i politički i vojni i kulturni i ekonomski, u međunarodnim odnosima veliki deo intelektualne, pa samim tim i političke elite, ničemu nisu naučili. Ovo društvo se danas pokazuje kao spremno da neke svoje tragične greške iz devedesetih ponovi, što smatram vrlo opasnim, te se tome moramo suprotstaviti, ali snage koje su na to spremne zaista su minorne. Mi zapravo vidimo da unutar intelektualne, a još više političke elite nedostaju ljudi koji bi ponudili ozbiljne alternative i ovakvoj vlasti i ovakvoj opoziciji.
Srbija vodi veoma pogrešnu politiku prema regionu i ta politika je danas manje ili više rekonstruisana politika vođena devedesetih, ali su prave tenkove zamenili oni imaginarni sa naslovnih strana tabloida i u izjavama nekih ratobornih ministara. Srbija se svojim odnosom prema regionu pozicionirala kao jedan od ključnih faktora nestabilnosti u njemu i to je ono što je vrlo opasno. To je zapravo kontinuitet politike koja je postojala za vreme Koštunice i Tadića, pa evo sada i do Vučića, gde se zapravo Srbi u regionu konstantno koriste kao marionete za destabilizaciju država u kojima žive, dakle, stara nacionalistička pretenzija prema državama regiona. Najkraća definicija nacionalizma onakvog kakvog ga ja vidim su stalni pokušaju Srbije da se nametne kao patron, zaštitnik Srba u regionu. Nijedan predsednik Srbije nije mogao da shvati da je on zapravo predsednik građana Srbije koji su ga birali, koji su poreski obveznici i imaju prava glasa, a da nije i ne treba da bude lider Srpstva u regionu. Nažalost, ni jedan predsednik do sada to nije shvatio, pa još uvek imamo nepromenjen narativ navodne brige i zaštite Srba u regionu, a da ovde niko nije rekao da su zapravo njihove prestonice i adrese kojima mogu da se obrate, prestonice država u kojima sada žive: Zagreb, Sarajevo, Podgorica, Skoplje, a sada i Priština. Najviše Srba danas živi i radi u Beču, pa niko nema intencija da štiti prava Srba tamo, iako su oni manje politički reprezentovani nego u zemljama bivše Jugoslavije. Međutim, još uvek svakodnevno možemo čuti huškačke izjave, što predstavnika vlasti, što nacionalističke opozicije o tome kako su Srbi u tim zemljama ugroženi i da će im pružiti svu potrebnu zaštitu. Naravno u svemu nisu bitni ljudi, već se preko njih ostvaruje pretenzija prema pomenutim državama u regionu. Velikosrpski projekat se najpre ostvaruje zloupotrebom Srba iz regiona i navodnom brigom za njihova prava. To prirodno izaziva nemir, nepoverenje i nestabilnost u svim okolnim državama. Suštinski, Srbija, osim sa autokratskom Mađarskom Viktora Orbana, nema dobre odnose ni sa jednim svojim susedom. Svedoci smo kampanja koje ciklično idu po režimskim medijima gde se samo menjaju neprijatelji. To su onih Orvelovih pet minuta mržnje. Jedan ili dva dana mržnje za jednog suseda, pa drugog, trećeg… Samo je pitanje ko će danas biti neprijatelj, ko je taj koji navodno ugrožava prava Srba, što stvara jednu krajnje negativnu atmosferu u regionu. Sa druge strane, takve tendencije su podsticane uglavnom od strane Rusije, sa čijim vrhom i dalje imamo nedovoljno transparentne odnose. Vidimo da su se predsednici Putin i Vučić sastajali bezmalo dvadeset puta, sto je prema nekim mojim proračunima više nego što su se Tito i Brežnjev sastajali za sve vreme svoje vladavine. Ne možemo da budemo sigurni ni gde se tačno sastavlja naša Vlada, ali zato znamo da se svaki put kada se sastavljala, išlo u Moskvu. Rusiji je potrebna Srbija zavađena sa susedima, koja drži ovaj zamrznuti konflikt na Kosovu, jer na taj način ona zapravo ispunjava svoje interese, a to je destabilizacija Evrope, koju je najlakše destabilizovati preko njenog najslabijeg dela, jugoistočne Evrope. Takva politika prosto ne može biti u interesu Srbije, ali jeste u interesu Rusije. Porazno je što politički akteri u Srbiji imaju tendenciju da interesima našeg društva pretpostavljaju interese Rusije.
Nacionalizam je uvek usmeren ka nečemu što je blisko i slično, to je narcizam malih razlika. Ni jedan evropski nacionalizam se ne određuje prema nekoj daljoj državi, već prema bliskom susedu. Mi na zapadnom Balkanu delimo zajedničku prošlost, jezik, veliki deo kulture, kinematografiju, muziku, i paradoksalno, ono što nas spaja, jako nas često zapravo i razdvaja. Zbog toga je mnogo lakše odrediti se u tom smislu drugosti i definisati sebe u odnosu na ono što mi nismo, a nismo “oni”. U takvim okolnostima nepromenjene ideološke paradigme, odnosi u regionu ostaju loši i zatrovani, stabilnost krhka, a mir privremen između epoha ratova i nasilja.


